ZVONIMIR SOLIN

Restauratorsko-konzervatorska radionica Zvonimir

Suveniri izrađeni po uzoru na antička djela nastali su u restauratorsko-konzervatorskoj radionici Zvonimir. Oni ponajprije pokazuju posebnu osjetljivost umjetnikâ za likovne vrijednosti antičkih djela. Veoma su dobro izabrani kipovi: Solinjanka, Carica Plautila, Viška Artemida, Djevojka, Silen, Herme, Muški torzo. Dobro je što su odabrana i četiri velika salonitanska mozaika: Orfej, Apolon, Triton, Dva jelena na izvoru vode. Spoznaju posebnosti antičkoga graditeljstva dopunjuju, iako su im mjere umanjene, dva sarkofaga, dva čitava stupa, ulomci stupa i dva kapitela različitog vremena nastanka i oblikovanja. Posebno zanimljivu cjelinu, znalački umanjenu, dopunjenu ili urešenu, čine predmeti antičkog kućanstva: keramičke svjetiljke i keramički spremnici za tekućine i masti. Vrijedno je što je u odabir izvornih djela ubrojeno nekoliko ulomaka iz hrvatskoga ranog srednjeg vijeka, a ta su djela iz doba prvih hrvatskih vladara nastala na antičkoj baštini, dokaz trajanja antičkih umjetničkih vještina oblikovanja likovnih i pisanih djela kroz prva stoljeća boravka Hrvata u prostoru Solina i Splita. Te su umjetničke vještine drukčije kad ih promatramo na površini oblikovanja pojedinosti, ali im je duboki korijen isti, antički. Zato je odabir kiparskih djela iz solinske ranokršćanske i ranosrednjovjekovne benediktinske crkve svetoga Petra i Mojsija, zvane Šuplja crkva, odabir natpisa na sarkofagu hrvatske kraljice Helene i odabir krsnoga zdenca s imenom hrvatskoga kneza Višeslava toliko vrijedan u ovoj antičkoj cjelini.

Izdvojeno

Glava Solinjanke (360° pregled)

Glava Solinjanke

Plautila (360° pregled)

Plautila

Torzo (360° pregled)

Torzo

Venera (360° pregled)

Venera

.

Antika na dohvatu ruke

U prošlosti su antičku kulturu različito poimali različiti naraštaji njezinih poklonika. Do našeg se doba nanizalo mnoštvo njezinih sljedbenika i proučavatelja, a svakom je od njih antika bila poticaj na drukčije nasljedovanje. I u našem je dobu ona različito prihvaćena čak i u samo nekoliko susljednih naraštaja. Ja sam ju u svojoj mladosti, bez elektroničkih pomagala, mogao drukčije doživjeti nego današnji mladi čovjek koji joj se približava kroz računalnu igru i filmsku priču. U svakom je dobu najbolje doživjeti antiku putujući u prostore njezina postojanja, ali i u tom doživljaju postoje razlike. Za doživljavanje antike, nekadašnji je putnik morao biti bogat. On je bogatstvom mogao produljiti uspomenu na svoje putovanje. Uz mnogo novca i snalažljivosti, u pustolovini pronalaženja načina pribavljanja i u opasnosti od kršenja zakona, mogao je sobom ponijeti i neku stvarnu uspomenu na antiku. Danas za doživljavanje antike ne treba mnogo novca. Svaki isluženi radnik od umirovljeničke ušteđevine može putovati u skupini istovrsnih potrošača opasno nagomilanog vremena vlastite i zajedničke dokolice. Za trajnije doživljavanje antike može udobno odabirati, pod zaštitom svih zakona trgovanja, koju će uspomenu kupiti za malo novca. Razlika je samo u vrsti uspomena i u broju kupaca. Nekada je mali broj putnika mogao kupiti izvorna antička djela. Istina, to može učiniti i danas, ali samo iznimno mali broj najbogatijih moćnika. Danas svaki putnik može kupiti neki proizvod nastao po uzoru na antički izvornik. U ovako pokazanim razlikama doživljavanja antike, nekom će se proučavatelju društvenih zbivanja odmah nametnuti pitanje: koji je doživljaj vredniji, koji je istinski, a koji lažan? Odgovorit ću po svojem načinu procjenjivanja doživljaja umjetničkih djela, bez tankoćutnoga mudrovanja sakupljača brojeva u propitkivanju kupaca o razlozima za i protiv nekoga njihova odabira. Svaki je doživljaj umjetničkoga djela svojstven onom koji doživljava. Svatko svoj vlastiti doživljaj ima u punini i on je za njega dovoljno snažan i dovoljno istinski. Ako me u doživljaju antičkoga djela ne smeta nedostatak njegove izvornosti, tada ću na svom sredozemnom putovanju kupiti djelo izrađeno po uzoru na antički izvornik. Donijet ću ga u svoj svakidašnji prostor, gledat ću ga kadgod poželim i on će mi biti poticaj promišljanju o antičkim vrijednostima, ako me takva promišljanja zaokupljaju. To će sličiti slušanju i gledanju uz pomoć neke naprave. Ako me u doživljaju antičkoga djela smeta nedostatak njegove izvornosti, tada ću otići u muzej i tamo ću gledati izvorna djela, a to će biti moguće samo iznimno, kao kad hoću gledati i slušati umjetnička djela bez posredovanja neke naprave. Od proučavatelja je društvenih zbivanja moguće očekivati još dva pitanja. Prvo je: postiže li djelo izrađeno po uzoru na antički izvornik istu moć spoznaje kakvu ima izvorno djelo? Konačno je pitanje: ima li djelo izrađeno po uzoru na antički izvornik ikakvu umjetničku vrijednost? U odgovoru na prvo pitanje valja se prisjetiti načina spoznavanja antičkih djela. Ona sama po sebi ne stvaraju spoznaju, nego ih spoznajemo u njihovu međuodnosu sa svim drugim podatcima. Pri tom je najvažniji onaj o mjestu nalaza, a potom i podatak o sličnosti s nekim drugim djelom o kojem znamo više pojedinačnih podataka, primjerice iz opisa u antičkim književnim djelima, iz natpisa koji spominju određeni antički događaj, po liku iskovanu na novcu. Tako se znanje o nekom antičkom djelu stječe u okvirima općeg znanja o antičkom dobu. Slično je nastajanje znanja i o djelu izrađenu po uzoru na antički izvornik. I takvo djelo mora biti popraćeno nizom podataka o sebi, pa ga tek uz njihovu pomoć možemo u potpunosti spoznati. Ako je svaki primjerak takvoga djela opremljen nekim tumačenjem, tada će kupac moći lako doznati mnoge pojedinosti o izvornom antičkom djelu koje je poslužilo kao predložak za izradu kupljenoga. Razlike u mjerama, načinu izrade i vrsti materijala bitno ne utječu na snagu spoznaje o antičkom djelu, jer one potiču na prikupljanje novih podataka, pa tako i spoznaja biva potpunija. Sličan je učinak u spoznavanju moguće postići izradom i prodavanjem nekog priručnika koji će u prikladnom obliku pokazati kupcu izvorna antička djela, bilo kao dio opisa antičkoga prostora, najčešće arheološkoga nalazišta, ili dio opisa muzeja antičkih spomenika. Takav priručnik mora biti sadržajno povezan s proizvodima nastalim po uzoru na antički izvornik što ih trgovac na tom mjestu prodaje. Tako opremljena trgovačka ponuda pruža mogućnosti potpune spoznaje antičkoga djela. Odgovor na ono konačno pitanje valja potražiti u postupcima izrade proizvoda koji je nastao po uzoru na antički izvornik. Proizvod izrađen po uzoru na antičko djelo može biti jednostavni odljev izvornika u nekom drugom materijalu, najčešće jeftinijem, jer je jedino tako moguća prodaja većega broja proizvoda. Tada nema nikakvu umjetničku vrijednost. Ako konačnom oblikovanju nekog proizvoda izrađena po uzoru na antičko djelo prethodi stvaralački čin u kojem izvorno djelo biva uzorak kojega umjetnik preoblikuje smanjenjem ili uvećanjem izvornih mjera, postavljanjem u drukčije prostorne međuodnose izradom postolja, nosača ili okvira, bojenjem nekom drukčijom bojom ili izradom nekih drugih uresa, pa čak i kad nadomješta neki oštećeni dio, boju ili ures, tada nastaje nova umjetnička vrijednost tako oblikovanoga predmeta. Takvu vrijednost ne smijemo vrednovati usporedbom s izvornikom, jer je ona u takvu vrednovanju uvijek manja, ali ona uvijek postoji vrednovana po sebi samoj. Takva je vrijednost u svojoj vlastitosti uvijek ovisna o stvaralačkim sposobnostima umjetnika koji oblikuje predmet izrađen po uzoru na antički. Ona mora biti uravnotežena s izvornim djelom. Ona mora postojati, ali ne smije izobličiti izvorno djelo. Ako te ravnoteže nema, tada se gubi ovisnost izrađenoga predmeta o izvornom djelu, pa izrađeni predmet počinje samostalno djelovati na gledatelja i stvara neke druge likovne vrijednosti, temeljene na nekim drugim zakonitostima. Djela izrađena po uzoru na antička, okupljena i pokazana na ovoj izložbi, nastala su marnim radom likovnih umjetnika Vesne Podrug i Jurice Milića u radionici Doma Zvonimir od 2000. do prve polovice 2004. Ona ponajprije pokazuju posebnu osjetljivost umjetnikâ za likovne vrijednosti antičkih djela. Veoma su dobro izabrani kipovi: Solinjanka, Carica Plautila, Viška Artemida, Djevojka, Silen, Herme, Muški torzo. Dobro je što su odabrana i četiri velika salonitanska mozaika (sada oblikovana na keramičkoj ploči): Orfej, Apolon, Triton, Dva jelena na izvoru vode. Spoznaju posebnosti antičkoga graditeljstva dopunjuju, iako su im mjere umanjene, dva sarkofaga, dva čitava stupa, ulomci stupa i dva kapitela različitog vremena nastanka i oblikovanja. Posebno zanimljivu cjelinu, znalački umanjenu, dopunjenu ili urešenu, čine predmeti antičkog kućanstva: keramičke svjetiljke i keramički spremnici za tekućine i masti. Vrijedno je što je u odabir izvornih djela ubrojeno nekoliko ulomaka iz hrvatskoga ranog srednjeg vijeka, a vrijednost je takva odabira na prvi pogled skrivena, a možda nekima i neopravdana u nizu antičkih djela. Stoga ću je naglasiti. Djela su iz doba prvih hrvatskih vladara nastala na antičkoj baštini, ona su dokaz trajanja antičkih umjetničkih vještina oblikovanja likovnih i pisanih djela kroz prva stoljeća boravka Hrvata u prostoru Solina i Splita. Te su umjetničke vještine drukčije kad ih promatramo na površini oblikovanja pojedinosti, ali im je duboki korijen isti, antički. Zato je odabir kiparskih djela iz solinske ranokršćanske i ranosrednjovjekovne benediktinske crkve svetoga Petra i Mojsija, zvane Šuplja crkva, odabir natpisa na sarkofagu hrvatske kraljice Helene (Jelene) i odabir krsnoga zdenca s imenom hrvatskoga kneza Višeslava toliko vrijedan u ovoj antičkoj cjelini.

Milan IvaniševićAntika na dohvatu ruke