CJELOVEČERNJIM KONCERTOM SPLITSKOGA KVARTETA FLAUTA »IMAGINE« OTVORENA ZVONIMIROVA KULTURNA SEZONA – Suvremenim korakom u mitsko

Koncert je otvoren poznatom suitom norveškoga skladatelja Edvarda Griega »Iz Holbergovih vremena«, Op. 40, koja je doživjela mnoge transkrpicije za sastave, a jedna od uspjelijih je svakako i ova za kvartet flauta…
Nastup su zaključile suvremenim djelom američke skladateljice Catherin McMichael »A Gaelic Offering«, jedinstvenim oslikavanjem galske glazbene tradicije

U vremenu u kojemu se kulturne ustanove nalaze na velikoj kušnji i kada se svakim novim danom moraju (iz)boriti da bi održale kulturne programe, solinski je »Zvonimir« među rijetkim ustanovama koja je početkom listopada otvorila novu kulturnu sezonu. Izazovno vrijeme od priređivača zahtijeva pojačan angažman kako bi se pronašao model održivosti programa usprkos ograničenjima koja pred njih postavlja pandemija koronavirusa.
»Zvonimir« je svoj model pronašao, broj mjesta u gledalištu velike dvorane smanjen je na 70 kako bi se zadržala fizička distanca, na ulazu se popisuju svi posjetitelji, obavlja se obvezna dezinfekcija ruku automatskim dispenzerima, mjeri temperatura svakom posjetitelju, nošenje zaštitne maske je obvezno, a oni posjetitelji koji je nemaju mogu je besplatno dobiti na ulazu… Iako se sve skupa u najavi čini kompliciranim u praksi smo svjedočili kako je taj proces tekao vrlo brzo i jednostavno, čemu je doprinijela i visoka disciplina solinske publike koja je u velikom broju pohodila prvi koncert u sezoni.

Kvartet ozbiljnih namjera
Čast da cjelovečernjim koncertom otvori Zvonimirovu kulturnu sezonu 2020./21. pripala je splitskom Kvartetu flauta »Imagine«, osnovanom 2013. kojega čine flautistice mlađe generacije Marija Bašić Markotić, Mila Lapov, Ana Vrvilo i Antonija Mikas. Iza njih je već niz uspješnih nastupa, a program koji su pripremile za solinsku publiku ukazao je kako su njihove umjetničke namjere vrlo ozbiljne.
Koncert je otvoren poznatom suitom norveškoga skladatelja Edvarda Griega »Iz Holbergovih vremena«, Op. 40, u kojoj je skladatelj neoklasicističkim pristupom odao glazbeno priznanje velikom skandinavskom dramatičaru Ludvigu Holbergu s prijelaza 17. u 18. stoljeće. Griegova suita sastoji se od preludija i četiri klasična plesa – sarabande, gavotte, aira i rigaudona, a mnogi je glazbeni kritičari stavljaju uz bok planetarno popularnoj Griegovoj suiti »Peer Gynt«. Iako je izvorno skladana za glasovir, suita »Iz Holbergovih vremena« doživjela je mnoge transkrpicije za druge sastave, a jedna od uspjelijih je svakako i ova za kvartet flauta koje su na solinskomu koncertu mlade glazbenice donijele stilski čisto i tonski ujednačeno, s izraženim osjećajem za glazbenu frazu.
Jedan od najznačajnijih francuskih skladatelja 20. stoljeća Eugène Bozza skladao je 1955. za kvartet flauta skladbu u četiri stavka »Jour d’été a la montagne« kojom nastoji glazbeno dočarati planinski pejzaž u ljetnima danima. Ovu skladbu punu glazbenih i tehničkih izazova Kvartet »Imagine« iznjedrio je sigurno i suvereno. Njihova je interpretacija uspjela dekodirati sva skrivena programatska značenja Bozzine skladbe uz zrelo promišljanje o stilskim obilježjima koja odlikuju kako ovaj komad, tako i njegov cjelokupni opus.

Ukorak sa suvremenim kretanjima
Drugi dio koncerta otvoren je četvetrostavačnom skladbom »Fictions« suvremenoga britanskog skladatelja i flautista Mikea Mowera. Izvedbom ove uzbudljive i izrazito ritmične skladbe, članice Kvarteta pokazale su dobro vladanje elementima suvremene glazbe i da svakako idu ukorak sa suvremenim repertoarnim kretanjima.
Nastup su zaključile još jednim suvremenim djelom američke skladateljice Catherin McMichael pod nazivom »A Gaelic Offering«, kroz čije se stavke »Rose Cottage«, »The Doubtful Wife«, »Lake Solace« i »Describe a Circle« oslikava galska glazbena tradicija koja programom pokušava dozvati duh nekih davnih mitskih vremena. Ovo je pak naročito do izražaja došlo u sporijim, ponešto meditativnim odlomcima, u kojima su članice »Imagina« pokazale izraziti smisao za zajedničko fraziranje, što je uz vrlo dobar zvučni balans i intonaciju, osnova svakoga kvalitetnog komornog ansambla.
Koncert bi u zvučnomu smislu bio znatno dojmljiviji da je održan u Galeriji »Zvonimir« koja je akustički primjerenija ovakvim produkcijama, međutim pridržavanje epidemioloških mjera zahtjeva veći prostor kako bi se zadovoljila propisana fizička distanca. Nastojanja organizatora da se usprkos izazovnim epidemijskim uvjetima realizira planirana kulturna sezona očito je prepoznala i solinska publika koja je popunila sva mjesta u gledalištu te dugim pljeskom na kraju koncerta pozdravila izvođačice, ali na određen način i sve ostale kulturne programe koji nas očekuju u narednim mjesecima.

K. S.

PEDIJATRIJA – Zaštitne maske i covid-19 u djece

Piše: prim. mr. sc. Katica OBRADOVIĆ, dr. Med., spec. pedijatar

Kada oboljela osoba nosi masku, a drugi je ne nose mogućnost da se bolest proširi na drugu osobu smanjuje se za oko 70 posto. Kada bolesna osoba ne nosi masku, a zdrava osoba nosi mogućnost da se neće prenijeti virus je oko 30 posto. Kada bi masku nosili zaraženi i zdravi mogućnosti da se virus ne prenese su veće od 95 posto

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i UNICEF izdaju privremene smjernice, koje se ovisno o bilo kakvoj promjeni mogu izmijeniti, o korištenju zaštitnih maski kod djece kojima se može spriječiti i smanjiti prijenos određenih virusnih bolesti dišnoga sustava uključujući i COVID-19. Poštivanje fizičkoga razmaka, održavanje higijene ruku, respiratorni bonton i često prozračivanje zatvorenih prostora ključno je za smanjenje širenja virusa COVID-19.
Trenutačno nije u potpunosti razumljivo u kojoj mjeri djeca doprinose prijenosu COVID-19. Prema dostupnim podacima WHO 1 do 7 posto slučajeva zaraženih COVIDOM-19 čine djeca, s relativno malim brojem smrtnih slučajeva u odnosu na druge dobne skupine. Dok djeca nisu išla u škole i vrtiće zarazila su se unutar obitelji.
S obzirom na ograničene dokaze o korištenju maski kod djece zbog zaštite od COVID-19 ili drugih bolesti dišnih puteva, uključujući ograničene dokaze o prijenosu COVID-19 kod djece određene dobi smjernice o nošenju maski ne bi trebale nanositi štetu djetetu. Potrebno je dati prednost najboljem interesu, zdravlju i dobrobiti djeteta. Smjernice ne bi trebale negativno utjecati na rast i razvoj djeteta, te na kvalitetu učenja kod školske djece. Smjernice bi trebale obuhvatiti djecu s poteškoćama u razvoju, te onu djecu koja imaju teže zdravstvene probleme.
Djeca u dobi do pet godina ne bi trebala nositi maske zbog kontrole izvora zaraze COVID-19. Ta je dob obilježena brzim rastom i razvojem djeteta, te u njoj dijete ne zna samostalno pravilno koristiti masku. Djeca iznad pet godina života masku trebaju nositi u zatvorenim prostorima (dućanima), javnomu prijevozu. Kada su na otvorenom u parku i igraju se maska može biti i opasna jer se dijete u igri može i ozlijediti maskom.
Kada oboljela osoba nosi masku, a drugi je ne nose mogućnost da se bolest proširi na drugu osobu smanjuje se za oko 70 posto. Kada bolesna osoba ne nosi masku, a zdrava osoba nosi mogućnost da se neće prenijeti virus je oko 30 posto. Kada bi masku nosili zaraženi i zdravi mogućnosti da se virus ne prenese su veće od 95 posto. Maske za lice su jednosmjerna zaštita, što znači da prvenstveno sprječavaju širenje mikroorganizama u okoliš tijekom disanja, govora, kašlja kada zaražena osoba nosi masku. Učinkovitost maski u zaštiti zdravoga nositelja je manja. Trebamo nositi maske da zaštitimo našu djecu koja su imunološki osjetljivija, bolesnu djecu i bolesne odrasle.

Vrsta zaštitnih maski
Postoji nekoliko vrsti zaštitnih maski. Medicinske (kirurške) maske su za jednokratnu primjenu i prvenstvena im je namjena zaštita pacijenata/drugih osoba od aerosola iz daha osobe, odnosno izlaganja potencijalno zaraznim kapljicama od osobe koja nosi masku. Maska donekle štiti i osobu koja nosi masku ako je dobro pričvršćena. Koriste se prvenstveno u medicinske svrhe i služe za sprječavanje širenja kapljica iz izdahnutoga zraka na pacijenta ili drugu osobu, a mogu nositelju maske zaštititi područje usta i nosa od izravnoga utjecaja većih kapljica druge osobe, kao i od prijenosa klica izravnim dodirom rukama. Obično su troslojne, izrađene od celuloze, polipropilena i poliestera i služe za zaštitu drugih.
Platnene maske komercijalne ili kućne izrade imaju ulogu fizičke barijere za određenu zaštitu protiv većih kapljica nastalih pri kašljanju ili govoru, a u kojima se može nalaziti virus ili drugi mikroorganizmi. Mogu spriječiti dodir sluznice nosa ili usta s prljavim rukama, te se nose u svakodnevnom životu. One služe za osobnu zaštitu.
Za zaštitu od bakterija, virusa, spora i gljivica, od lebdećih čestica smoga, prašine, dima koriste se maske sa zaštitnim filtrom i nazivaju se respiratornim maskama. Ovisno o sposobnosti zadržavanja čestica nose oznaku: EN 149 i podoznake FFP1 (zadržava 80 posto čestica), FFP2 (94 posto) i FFP3 (98 posto).
Filtrirajuće polumaske s ventilom i bez ventila (FFP2 i FFP3) ubrajaju se u osobnu zaštitu opreme zbog zaštite na radu. Namijenjene su zaštiti od čestica, kapljica i aerosola u zdravstvenim ustanovama. Njihova je primjena jednokratna. Takve maske nose se kada se zna da se neposredna zdravstvena skrb pruža zaraženoj osobi, pri zahvatima u kojima se generira aerosol jer zaustavljaju 95 posto i više, 98 posto i više ovisno o jačini filtracije.
Dječje maske trebaju pokrivati nos, usta, bradu i lice. Dizajn dječjih maski treba uzeti u obzir kvalitetu tkanine, mogućnost disanja i udobnost, te prilagođenost djeci, odgovarajuća veličina, boja. Posebnu pozornost treba posvetiti održavanju maski i potrebi da se maske mijenjaju kada se navlaže i uprljaju.

Viziri za lice – alternativa platnenim maskama za djecu
Viziri za lice dizajnirani su tako da se koriste kako bi se osigurala zaštita od prskanja respiratornih izlučevina, kemijskih sredstava i nečistoća u oči. U cilju zaštite od prijenosa COVID-19 putem respiratornih kapljica zdravstveni djelatnici ih koriste kao osobnu opremu za zaštitu očiju u kombinaciji s medicinskom maskom. Neka djeca neće moći nositi masku iz različitih razloga npr. zdravstveni problemi, strah od maske pa se viziri za lice mogu smatrati alternativom maskama kao zaštita od respiratornih kapljica ili za kontrolu izvora zaraze. Vizir pruža samo djelomičnu zaštitu od respiratornih kapljica. Kapljice se mogu udahnuti ili izdahnuti kroz prostore između vizira i lica što je nedostatak svojstven dizajnu vizira. Trenutačno se smatra da viziri za lice pružaju samo zaštitu očiju te se ne smiju smatrati ekvivalentnim maskama s obzirom na zaštitu od respiratornih kapljica. Vizir za lice je nepotpuna fizička barijera te nema filtracijske slojeve kao maska. Vizir za lice za višekratnu upotrebu moraju se pravilno čistiti ( sapunom ili deterdžentom i vodom), dezinficirati (70 do 90 postotnim alkoholom) i spremiti nakon svake upotrebe. Potrebno je odabrati vizir koji će izdržati uporabu dezinficijensa, a da pritom ne ošteti njegova optička svojstva. Potrebno je biti oprezan kako bi se izbjegle ozljede kod djece kada stavljaju, nose i skidaju vizir za lice.

Vitamini B skupine (nastavak)

Piše: dr. sc. Olivera CRMARIĆ

Vitamin B3 – niacin, nikotinska kiselina – važan je za dobivanje energije iz glukoze. Pantotenska kiselina pak odnosno vitamin B5 izravno je uključena u proizvodnju energije Vitamin B6 – piridoksin najvažniji je vitamin B skupine za imunitet, a biotin, odnosno vitamin B7 nužan je za metabolizam ugljikohidrata, proteina, masti i aminokiselina te za rast stanica. Vitamin B9 – folna kiselina neophodna je za sintezu DNK što znači da sudjeluje u izgradnji svih novih stanica

Vitamin B3 – niacin, nikotinska kiselina – iznimno je važan za dobivanje energije iz glukoze zbog sudjelovanja u glikolitičkom ili fosfoglukonatnom putu razgradnje glukoze, što bi značilo da bez niacina stanice nemaju energiju. B3 je vrlo bitan vitamin za proizvodnju hormona kortizona, tiroksina i inzulina. Također je bitan za rad krvožilnoga sustava jer povoljno djeluje na krvne žile omogućavajući bolji protok krvi u svim dijelovima tijela. Prema nekim preliminarnim studijama utjecaj vitamina B3 upućuje na terapijski utjecaj kod osteoartritisa i reumatoidnoga artritisa na način da povećava pokretljivost zglobova i pomaže u obnovi hrskavice.
Nedostatak nikotinske kiseline dovodi do bolesti pelagre. Kod pelagre se koža koja je izložena svjetlu počinje ljuštiti i svrbi, u probavnomu traktu djeluje na sluznicu crijeva i dovodi do dijareje, a dovodi i do demencije. Pelagra je najprije opisana u Španjolskoj gdje su siromašni ljudi temeljili svoju prehranu na kukuruzu i proizvodima od kukuruza. Španjolski liječnik Gaspar Casal prvi je opisao i dokazao da je pelagra posljedica jednolične i deficitarne prehrane. Postala je poznata kao bolest triju slova D, upala kože – dermatitis, proljev – dijarea i poremećaj uma – demencija. Prvi je pelagru hranom počeo liječiti dr. Goldberger u duševnoj bolnici u SAD-u davne 1914. Goldberger je umjesto kukuruza bolesnicima davao razne druge žitarice.
Vitamin B3 najviše se nalazi u mlijeku i mliječnim proizvodima, mesu životinja, ribi i peradi, mahunarkama, a sadrže ga i jaja i kikiriki, uglavnom u namirnicama bogatim proteinima. Dnevne doze nikotinske kiseline su 13 do 20 mg., djeca 9 do 16 mg.

Vitamin B5 – pantotenska kiselina
Izravno je uključena u proizvodnju energije jer kao sastavni dio koenzima A sudjeluje u brojnim enzimskim reakcijama, a osobito u početnim procesima Krebsovog ciklusa kada se iz glukoze stvara energija.
Bitna je za raspoloženje jer zajedno s vitaminom C osigurava pravilnu funkciju nadbubrežne žlijezde.
Kod normalne prehrane ne dolazi do hipovitaminoze ovoga vitamina jer je rasprostranjen u prirodi, ima ga u mesu, mahunarkama, jajima, voću i povrću. Pantotenska kiselina je jedan od rijetkih vitamina B skupine koji nije osjetljiv na povišenu temperaturu pa se ne gubi termičkom obradom hrane. Dobila je ime od grčkoga izraza »pan« što znači sve jer je prisutna svugdje u prirodi. Kako je sastavni dio koenzima A ima ulogu u izmjeni tvari i održavanju tjelesne mase, sudjeluje u metabolizmu masti i ugljikohidrata kao i nekih aminokiselina.
Deficit se javlja samo kod teških oblika pothranjenosti ili kod kroničnih alkoholičara. Glavni simptom deficita je osjet »pečenje stopala«. Dnevne doze kreću se od 3 do 7 mg za odrasle, za djecu 2 do 3 mg, a trudnicama i dojiljama 5 mg.
Vitamin B5 – pantotenska kiselina, dodaje se u obliku dekspantenola u kremama za liječenje suhe kože, pelenskoga osipa, ekcema i uboda. Njen dodatak prehrani pomaže i pri smanjivanju simptoma artritisa kao i smanjivanju jutarnje ukočenosti zglobova.

Vitamin B6 – piridoksin
Najvažniji je vitamin B skupine za imunitet. Brojna istraživanja su pokazala da kod smanjenoga unosa vitamina B6 dolazi do smanjene funkcije imunoloških stanica.
Osnovna mu je funkcija u metabolizmu aminokiselina, osobito kod njihove sinteze i apsorpcije gdje djeluje kao kofaktor kod transaminacije, tj. sintetiziranja aminokiselina iz neproteinskih metabolita. Potrebe za vitaminom B6 su veće kada je hrana bogata proteinima.
B6 je vrlo bitan i za pravilnu funkciji mozga jer sudjeluje u prijenosu signala s jedne živčane stanice na drugu te je bitan za pamćenje.
Piridoksina ima u biljnom i životinjskom tkivu, osobito u jetri, suhomu voću, bananama, špinatu, u kvascu, ribi, soji, jajima, mlijeku… pa je nedostatak vitamina B6 vrlo rijedak. Ipak poznato je da se prilično uništava preradom namirnica. Osjetljiv je na svijetlost pa se svi pripravci s vitaminom B6 moraju čuvati podalje od svjetla.
Simptomi nedostatka se javljaju na koži i u središnjem živčanom sustavu. Nedostatak vitamina B6 povezan je s aterosklerozom i koronarnim srčanim bolestima.
Vitamin B6 pomaže kod depresije jer sudjeluje u proizvodnji serotonina. Ublažava i simptome PMS-a kada visoke razine estrogena blokiraju aktivnost vitamina B6 čime se smanjuje sinteza triptofana, a time se izravno smanjuje sinteza serotonina pa je jasno zašto su žene tada loše raspoložene.
Vitamin B6 djeluje na smanjivanje razine upala kod reumatoidnoga artritisa, a sudjeluje i pri stvaranju eritrocita.
Građa piridoksina i njegova sinteza utvrđeni su 1939. Prirodni izvori piridoksina su meso peradi, svinjsko meso, ribe, jaja, jetra, soja, zob, kikiriki, nepolirana riža i orasi. U organizmu se apsorbira oko 70 posto i to više iz životinjskih, a manje iz biljnih namirnica.
Dnevna doza kreće se od 1.5 do 2.2 mg, kod trudnica i dojilja treba oko 10 posto više. Kronični alkoholizam snižava razinu piridoksina u tijelu zbog oštećene sluznice probavnoga kanala i alkoholnoga oštećenja jetre. Kod deficita piridoksina dolazi do upale jezika, ozljede usta i usnih kutova, ljudi su često razdražljivi i nervozni te pate od nesanice.

Vitamin B7 – biotin
Nužan je za metabolizam ugljikohidrata, proteina, masti i aminokiselina te za rast stanica. Biotin je važan sastavni dio enzima u tijelu, a bitan je za metaboličke funkcije glukoneogenezu, lipogenezu i biosintezu masnih kiselina.
Hipovitaminoza nije poznata jer se biotin stvara u crijevima pod utjecajem crijevne flore. Samo u slučajevima teškoga oštećenja crijevne flore može doći do razvoja nedostatka biotina, a u tom slučaju se javljaju dermatitis i bolovi u mišićima te blaga anemija.
Biotin se ne razgrađuje kuhanjem, a bogat izvor B7 predstavljaju pivski kvasac, iznutrice, piletina, kruh, riba, žumanjak, banane, gljive i neke vrste povrća kao što su cvjetača i mrkva. Povećana bakterijska sinteza u crijevu povećava mu djelotvornost, a uporaba antibiotika smanjuje. Postoje neki dokazi da se gubitak kose može smanjiti peroralnim uzimanjem kombinacije biotina i cinka. Također kombinacija biotina i kroma može pomoći pri smanjivanju šećera u krvi kod dijabetesa tipa 2 koji se teško kontrolira lijekovima.

Vitamin B9 – folna kiselina
Neophodna je za sintezu DNK što znači da sudjeluje u izgradnji svih novih stanica stoga je osobito važna u trudnoći. Sudjeluje i u stvaranju eritrocita te je bitna za rad krvožilnoga sustava. Folna je kiselina iznimno važna za održavanje fizičkoga i mentalnoga zdravlja.
Otkrivena je 1941. u lišću špinata. Njena apsorpcija se odvija pomoću enzima u dvanaesniku, a organizam stvara zalihe folne kiseline u jetri za više mjeseci pa se njezin nedostatak često primjećuje relativno kasno. Glavni izvori folne kiseline su zeleno lisnato povrće zatim mahunarke, citrusi, integralne žitarice i meso.
Postoji izravna veza između bolesti srca i folne kiseline jer zajedno s vitaminima B6 i B12 pomaže tijelu u eliminaciji homocisteina iz krvi. Folna kiselina utječe i na bolju cirkulaciju krvi u mozgu jer je primijećeno suženje vratnih krvnih žila kod ljudi sa smanjenom koncentracijom B9.
Stariji ljudi ne bi smjeli uzimati više od 1000 mg folne kiseline jer smanjuje koncentraciju vitamina B12 u organizmu koji je kod njih ionako u deficitu.
Derivati folne kiseline zovu se folacini i svi imaju sličnu osnovnu građu i biološke funkcije. Važni su za normalno stvaranje svih stanica, osobito eritrocita. Prirodni izvor folne kiseline su jetra, a od biljaka najviše špinat, šparoge, kvasac…
Ime folna dobila je po tome što je najprije otkrivena u lišću (lat. »folium« – list) raznih vrsta povrća, posebno povrća sa zelenim lišćem. Kuhanje, osobito kipuća voda, razara folnu kiselinu. Dnevne količina folne kiseline su oko 4 mg dnevno. Deficit se liječi davanjem 5 mg dnevno tjednima. Od deficita nikad neće oboljeti osobe koje svakoga dana jedu svježe povrće i voće ili popiju čašu prirodnoga voćnog soka. Deficit folne kiseline javlja se kod siromašnijih ljudi koji jedu dugo kuhanu hranu. Trudnice su posebno osjetljive na manjak toga vitamina.

Padaline
U mjesecu rujnu 2020. u Solinu na području Gornje Rupotine palo je 207 litara kiše po četvornomu metru.

HNK SLOGA-MRAVINCE: IZVRŠNI ODBOR KLUBA PRIHVATIO OSTAVKU TRENERA SINIŠE JALIĆA – Sinjanin Boris Pavić novi trener Mravinčana

Novi trener Sloge je Sinjanin Boris Pavić koji je preuzeo momčad u ponedjeljak 12. listopada i već ga je u srijedu čekalo vođenje zaostale utakmice protiv OSK-a u Otoku. Paviću nije nepoznanica 3. HNL jug jer je do nedavno bio trener Vodica

Boris Pavić, novi trener Sloge

Izvršni odbor nogometnoga trećeligaša Sloge iz Mravinaca, u ponedjeljak navečer 5. listopada prihvatio je ostavku trenera prve momčadi Siniše Jalića. Do izbora novoga trenera seniorsku momčad je vodio voditelj škole nogometa Sloge Solinjanin mag. kineziologije Ante Boban.
Novi trener Sloge je Sinjanin Boris Pavić koji je preuzeo momčad u ponedjeljak 12. listopada i već ga je u srijedu čekalo vođenje zaostale utakmice protiv OSK-a u Otoku. Paviću nije nepoznanica 3. HNL jug jer je do nedavno bio trener Vodica. Iskusnoga Pavića koji je sjedio na klupi nekoliko prvoligaša iz Bosne i Hercegovine te drugoligaša Solina, čeka teška zadaća kako Slogu s posljednjega mjesta dovesti u mirnije vode! Tako je Ante Boban nakon ostavke Siniše Jalića kao zamjena vodio samo jednu utakmicu protiv »Zagore« u Unešiću gdje su Mravinčani pretrpjeli minimalni poraz od 1:0.
Siniši Jaliću uprava kluba zahvaljuje na plodonosnih pet godina vođenja prve momčadi koji će biti zapisani zlatnim slovima u uspjehe kluba iz Mravinaca. Poglavito zbog sezone kada su osvojili dvostruku krunu, prvo mjesto u prvenstvu 1. ŽNL i posebno drag pehar pobjednika Kupa NSŽSD! A nakon toga i ulazak u viši rang, u Treću HNL jug. Nažalost ove sezone startali su loše, nakon sedam utakmica nalaze se na zadnjemu mjestu bez pobjede sa dva boda, te je uslijedila ostavka Jalića!
Prije toga Sloga je bila domaćin završnice juniorskoga županijskog nogometnog Kupa, u četvrtak 8. listopada u Mravincima su se sastali vršnjaci Sloge i Splita. Mravinčane je i u ovoj utakmici vodio Ante Boban jer je trener Karlo Trumbić zaradio crveni karton na prošloj prvenstvenoj utakmici kao Jalićev pomoćnik.
Sutradan u petak je održana redovna Izborna skupština HNK Sloge na kojoj je jednoglasno potvrđeno novo (staro) rukovodstvo kluba na mandat od četiri godine, na čelu s prof. dr. Zdravkom Perkom.

KUP: Juniorima Splita kup Nogometnog saveza županije Splitsko-dalmatinske

SLOGA – RNK SPLIT 1:2
MRAVINCE – Igralište Glavica. Gledatelja 200. Sudac: Christian Vrdoljak (Opatija). Pomoćni sudci: Radelić i Barić.
STRIJELCI: 0:1 – Sučić (32), 0:2 – Marinović (88), 1:2 – Gotovac (89).
HNK SLOGA: Kolić, Silov, Zebić, Marović (od 72. Podrug), Gotovac, Flegar, Hrgović (od 67. Piplović), Boduljak, Kuščević, Ćaleta, Bratim. Trener: Ante Boban.
RNK SPLIT: Kolovrat, Ančić, Bratim, Perišić, Ivančević, Damić, Sučić, (od 56. Kuzmić), Mamić, Radan (od 87. Marinović), Jelić (od 56. Martinić), Mandušić (od 75. Marasović). Trener: Vedran Milović.

U vrlo dobroj utakmici finala kupa NS ŽSD u dvoboju juniora trećeligaških klubova uspješniji su bili Splitovci a domaćinima čestitke za organizaciju i plasman u finale.

TENIS – TK DALMACIJACEMENT: ODRŽAN »SALONA CUP«, TENNIS EUROPE TURNIRA 3. RANGA UZRASTA DO 14 GODINA – »Salona Cup« Rumunju i Amerikanki, Hrvaticama i Markovini parovi

Salona Cup najbolji dječaci

U Solinu je od 28. rujna do 4. listopada na teniskim terenima TK »Dalmacijacementa« odigran »Salona Cup«, Tennis Europe turnir 3. ranga uzrasta do 14 godina. Nastupilo je 58 natjecatelja iz 10 država. Hrvatski predstavnici Duje Markovina i Nika Granić igrali su u pojedinačnim finalima Salona Cupa.
Duje (1. nositelj) je u polufinalu slavio protiv Poljaka Wiktora Saska (6:7(8), 6:4, 6:2), no posljednju prepreku na turniru nije uspio savladati, no Rumunj Tudor Batin je bi bolji, 6:2, 6:1.
Kod cura, Nika je u hrvatskom polufinalu pobijedila Luciju Rastočić (7:5, 6:2) te joj je posljednja ovotjedna suparnica bila prvopostavljena Amerikanka Addison Comiskey koja je u drugom polufinalu prošla Sofiju Ćorić – 6:3, 6:1. Amerikanka je bila bolja pobijedila je rezultatom, 7:6(5), 6:3.
Nagrade najboljima uručili su dogradonačelnik Solina Ivica Rakušić i Ivo Mucalo, član uprave TK »Dalmacijacement«.
– Super organizacija, sve je odlično čestitam direktoru solinskog teniskog kluba Dalmacijacement Siniši Vitezu – rekao je Zdenko Hečej, glavni sudac turnira.

Naše cure zlatne, a Markovina i u kombinaciji parova

Najbolje djevojčice na Salona Cupu

Do naslova u konkurenciji ženskih parova stigle su hrvatske igračice Mihaela Les i Nika Peskar Majoli nakon finalnoga slavlja nad prvim nositeljicama, američko-ruskom kombinacijom Addison Comiskey/Evelina Vaisberg 6:4, 6:2. Za obje naše igračice je to prvi naslov na Tennis Europe turnirima.
Kod dječaka, hrvatsko-njemački par Duje Markovina i Max Pade su bili bolji od mađarsko-nizozemskog para Alexander Fehera i Cooper Ter Meulena, 6:3, 7:5.

Najbolji ženski parovi

M. PODRUG

POVRATAK STAROME SOLINU – DRUŽENJA U ĐURINI – Malo karte za puno štorija

Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Snimio: Jakov TEKLIĆ

Đorđe je želija počastit i okupit staro društvo i prisjetit se mladosti pa je tako već ranije na jednom druženju okupija mušku ekipu iz Đurini, a želja mu je bila i da se okupe u starome susistvu i sa ženskom ekipom jer prošlo je više od osam desetljeća otkad se rodija u staron kući u Đurini

Domaćin Joško i slavljenik Đorđe

Na tradiciji nekadašnjih druženja u Đurinima sastali se prezimenjaci roda Grubišić i Ninčević kako bi se prisjetili mladosti, ali i svojih starih.
Bilo je i suza i smija.
Bilo je bome i dobre spize i kapljice među starim kućama, kod Joška Grubišića Cikanova koji je nekadašnju konobu uredija da bude komotnija i da stane još više svita, a i vina naravno.

Okupija jih je sve i počastija Kajo Jure Grubišić, svima znaniji kao Đorđe Grubišić inače poznati solinski nogometaš, a poslije i nogometni trener, a uz njega i domaćina Joška i njegovu ženu Gordanu su bili; Vanja Jankov, rođena Ninčević, brat joj Lovre Ninčević, Ivan Grubišić Grubi, Fabo Ninčević, Zlatko Ninčević i sestra mu Neda Škaro, a pridružila im se i Neda Juretić koja je često dolazila u Đurini ka prijateljica Đorđove rodice Natalke.
Đorđe je želija počastit i okupit staro društvo i prisjetit se mladosti pa je tako već ranije na jednom druženju okupija mušku ekipu iz Đurini, a želja mu je bila i da se okupe u starome susistvu i sa ženskom ekipom jer prošlo je više od osam desetljeća otkad se rodija u staron kući u Đurini.
Kako se rodija u ponoć sa 22. na 23. travnja nadili mu mater i baba ime u čast oba sveca, Kaja i Jure, a mi ga prozvali Đorđe, otkriva nam ekipa.

 

Judinov bob

Zdravica Ivana Grubišića Grubog

– Sićaš li se kako smo krali bob u staroga Ante Judine, Ivičina dida. Imali su vrtal i ovde priko puta nas di je sad ova radionica za popravljat aute, prisjeća se Vanja Jankov.
– Dogovorili se mi, svak će u svoj red, ubrat koliko mu je dosta, ali od puste želje mi tu odma počeli čistit i jist… Kad najedanput poviše nas, neko s onin kaparanon i puškon:
– »Šta vi radite tute?« javija se stari Judina.
– Ja ostala čučeći, izgubila papuču, Gora skoro nogu slomila, di je Đorđe nesta, ne znamo, šuntrali se brže bolje otamo, a di ćemo se sakrit nego pod mlinicu di smo čekali rezultat ko će doć po nas – smije se Vanja na spomen dičjih nepodopština.
– Ispod ceste i Šimarinih kuća sve su bile naše ledine, od Grubišića.
Priča mi je tako jedanput Živko Bajin kako je njegova mater, stara Bajinka, obrađivala uz oni zid malo vrtla, pa bi pustila malo vanka i kokoši. A kako su ispod bile naše ledine, ušla bi dikod kokoš, a dida Ante dođe, uzme pušku i – top. Ostala Bajinka bez kokoši i jaja, nije smija niko u njegov vrtal. Niko mu ništa nije smija, kaže takav je dida bija – spominje se Grubi svoga dida Ante Judine.
– Ja se sićan kako smo u Ante Judine, tamo poviše bunarića znali ić i u šljive – prisjetija se i Đorđe, a uz to i još jedne epizode koja je vezana za staroga Judinu di jin je uša straj u kosti, a Judina ni kriv ni dužan. Priča kad je Đorđe iša u tiće sa prijateljen Mošon iliti Žarkon Vučičićen.
– Išli ja i pokojni Moša tamo di su Judinovi imali svoje vinograde, na Paziralima. Ja sam ima jedno 15, a Moša jedno 16 godina. Išli smo napinjat plovke, za uvatit tiće. Kako iman istančan sluh, čujen tamo u daljini, lipo gori od mlinice, neko doziva…
»Mate moj, Mateee…«
Dignem se ja, kad tamo od mlinice u kaparanu, prekriven kapuljačon… Isti Ante Judina i ka da doziva svoga sina Matu.
– Moša, bižmo, evo pokojni se Judina diga – govorin ja u straju Moši, ka uvik nas plašilo sa svin i svačin. Pazite se, dignit će se ovi, oni… – nasmijali se sada na to svi, al’ u ono vrime mislili su oni stvarno da se diga stari Judina iz mrtvih i utekli oni priko potoka u Gašpinu mlinicu.
– Bija je to zapravo Lijo Grubišić Šimarin koji je stavija Judinov kaparan, a kako je kapuljača bila velika pala bi na lice i ti nisi moga vidit ko je to. Dobro ga moja mater Tona nije ubila kako nas je pripa – prepričava Đorđe, dok se Ivica sića kako je njegov ćaća Mate taj ćaćin kaparan i pušku, nakon njegove smrti, uvik čuva u zadnjoj sobi.
Kad se spomenija Lijo Šimarin, ekipa se sitila i nezaboravnih vožnji s njegovin sinon Miron ili kako su ga svi zvali, Coto Lijin.

Muška ekipa iz Đurini na Đorđovon rođendanu

 Vožnje karićen i biciklon

– Najlipše je bilo kad smo se s karićen vozili niz Gizdini sa Coton Lijinin, on nogon krika i koči, a u kariću nas sedan, osan, pivamo, veselimo se, kad odjedanput svi kvragu, u Radićev fažol – priča Vanja, dok danas takvih igara više ne može ni bit.
Nemoš sad ni proć ovon ceston koliko li je auta, a u ono vrime jedva bi koje auto prošlo.
– Nije put još bija ni napravljen – nadovezuje se na to i Lovre Ninčević koji živi u Ljubljani, di je nakon studija i osta, ali svako malo dođe u svoj rodni Solin.
– Kad smo molili Kaja Dujina da nan posudi biciklu. A da bi napravili đir koliko smo mu morali kamenja donit do nove kuće, koju je gradija dvista metara južnije od stare – sitija se Lovre, a i ostali kako bi jin Kajo Grubišić posuđiva biciklu u zamjenu za ispomoć.
– Sićan se i kod vas Judinovi, svaki se dan išlo doli u Solin, kod Lenke po kruv. Vas je sedan bilo i svaki dan po sedan kila kruva – ostalo je susidu Lovri u sjećanju.
– Je, istina je. Išli bi mi najmlađi, ja i sestra Vinka. Ja bi na povratku otkinija kantun kruva, ali ne iz svoje, nego iz njene borše, pa bi ona plakala, bojala se vikat će je mater – govori Ivica dodajući kako jih je jedno vrime bilo i devet kad se sestra Katica udala, pa je bija tu zet Mile i ćer jin Silvana.

Zahod vanka kuće

Susistvo iz Đurini nakon uređenja Bašiće, izvora vode

– A, kad je u Đurini doša prvi zahod? – palo je i ovo pitanje među društvancen.
– U Šimarini istočno od naše kuće, je bija onaj vanjski i svi smo ga koristili, priča Ivica.
– Ćirija bi kroz ševar, da vidiš oće li ko doć, da budeš na miru u zahodu. Ako ti dolazi Muta, sestra Đorđova dida Jakova, moraćeš se malo požurit, jer ako ti ona dođe odma lupa na vrata – smije se Ivica.
– Ševar je ka mala trstikica, jer trstika je puno jača. Vezana je bila u snopove, a s njome se pokrivalo zahode, ali i krovove… S tin ševaron pravili bi se i stropovi, pa ide priko toga malta… – pojašnjava nan Lovre.
– Moj ćaća nije tija zahod u kući – veli na to Fabo.
– Ma, di će on zahod di jide u kući, pa smo napravili vanka… A stric je napravija zahod tek kad mu se sin Stipe triba ženit, govori Fabo.
– Kad san se zaposlija bilo je nas jedno osan tehničara u firmi i jedan naš iz firme da bi na svome selu radija kuću i da mu napravimo neki nacrt.
– Aj dobro, kažemo mi, pa nacrtali i pokazujemo mu, hodnik, sobe…
– Šta je ovo? – kaže on na nacrt.
– To je zahod – na to ćemo mi.
– Makni to ća iz kuće, šta će meni gosti tu radit, ovde di ja jiden, ovo će bit za kumpire i kapulu i gotovo, zahod vanka – nasmijalo se društvance na Zlatkovu štoriju.

Emancipirane vozačice

Domaćin Joško ima je šest, sedan godina kad je otiša iz Đurini.
– Na kraju moga prvog razreda smo odavde prišli stat u novu kuću na Mezanovcima, govori Joško Cikanov.
– Al’ sićan se da je Đorđe ili Đuka, kako ga zovemo, bija pojam za nas mulce u ono vrime. Ima je prvo auto u susistvu – panti Joško.
– Kad smo kod auta sićan se da si ima neko neobično, zaobljeno auto, meni je ka ditetu to bilo čudo, jer je ima motor i sprida i straga. Ma, nisan ni zna šta je to auto – kaže Joško.
– Kad sam godine 1962. izašao iz vojske, igrao sam godinu dana u Splitu, a 1963. sam otišao u Maribor, u Sloveniju. Tu ostajem osam godina, jer se u doba bivše države nije prije 28 godina moglo ić vani, onda sam otišao u Austriju u Graz, di sam bio četiri godine i sve klubove di sam igrao tu sam i trenirao – priča nam Đorđe koji je Solinjanima u sjećanju, ne samo ka igrač, nego i ka kapetan i trener njihova kluba uz Jadro.
– Đurini su očito bili već napredni u to vrime šta se toga tiče jer je i moja teta Dara Jerkačina među prvima vozila svog fićeka – govori Fabo pri spomenu prvih auta.

Kruv, sirnice i mekinje

U Đurinima se uvik družilo, pala je marenda i uz uređenje Bašiće

U ugodnoj ćakuli iza pršuta, sira i janjetine, na red je došlo i slatko.
– Moja mater Marija je bila inače kuvarica, to svi znaju, ali ne sićan se da je baš radila kolače, osin fritula ili pecipala, pa bi ja iša u Vanjine, Lovrine i Gorine matere, Anke Marinovićeve, ona je znala lipo pravit kolače. Pa san joj jedanput ka dite reka: »Kad ti umre Drinko, oženit ću te!« – kaže Ivica prisjećajući se kako je baba Vinka Ninčević zato radila lipe sirnice.
– Nedo, sićaš li se babinih sirnica? – veli Grubi.
– Naravno, radila je baba i sirnice i kruh – prisjeća se i Neda njihove babe Vinke.
– A, sićate li se Nede i Zlatko, kako se u vas isprid kuće cilu noć čeka red za ujutro uzet mekinje.
– Da jel’ se sićan, ne samo šta bi se čekalo – kaže Neda -nego bi znali doć i na naša vrata, u svako doba dana i noći budili mater: »Ajde Rezika, daj, otvori dućan.«
Dućan se nalazija u prizemlju Zlatkove i Nedine kuće, a poslovođa je bija Mirko, Mirkić, Fabin stric, a prije Drugog svjetskog rata je tu uz južni dio kuće, bila na otvorenome i conera.
– A, sićate li se kako smo išli gledat pomrčinu miseca i zamrčili stakla, jer se govorilo da ćemo od miseca oslipit… A, sićate li se…
I tako se još nastavilo prepričavat, ne bi sve štorije iz mladosti stale na ovu kartu… Zato će oni ovo opet ponovit, čin bude nove zgode, jer neki ovaj put nažalost, nisu bili u prilici odazvat se druženju.

 

 

 

Branke za balun posrid ceste

Stara cesta za Klis početkon 70-ih godina. Na toj cesti kroz Đurini moga si sredinon 50-ih igrat i na balun koliko je malo prometa bilo

Kad se radila cesta za Klis, godine 1954. 1956., mogli smo igrat balun na cesti jer bi auto prošlo svako pola ure. Stavi dvi branke, jednu gori, na prokopu iznad naših kuća, i dva kamena doli niže, i udri igraj – prisjeća se i Grubi.

 

RAZGOVORI UGODNI NARODA SOLINSKOGA: MR. SC. BOŽICA PRANJIĆ MARENDIĆ, DIPLOMIRANI KRIMINALIST Solinska časnica kliške tvrđave

Puno je stereotipa s kojima sam se morala boriti, ali ja sam hrabra osoba, od malih nogu sam se morala boriti između ostaloga i kao šesto dijete u obitelji. Dokazala sam da se s puno truda može uskladiti, izuzetno zahtjevan, stresan, ponekad i opasan posao u sigurnosnoj službi s obiteljskim životom

Društvo svoje postojanje zahvaljuje upravo temeljnoj ljudskoj potrebi za kolektivnom sigurnošću. Na taj su način sigurnost i društvo istoznačnice. Bez jednoga drugo prestaje postojati. Svijet u kojemu je odnos između sigurnosti i društva doživio svoj eksponencijalni i dinamični rast pogotovo u posljednja dva desetljeća posljedica je aktivnosti i kretanja društva koje je brže i kompliciranije danas nego ikada prije. Kulturno-povijesna baština kao jedan od (rijetkih) preostalih društvenih temelja, a time i resursa, sama nailazi na nove, ali i postavlja izazove.
Nastanak društvene zajednice na prostoru današnjega Solina, antičke Salone, starohrvatske kraljevske prijestolnice ključno je ovisio o sigurnosti koju joj je u zaleđu pružao Klis tvoreći s njome jedinstvenu i neprekinutu, povijesnu, društvenu i kulturološku cjelinu. Povijesni je paradoks zaigravši na kartu očuvanja bogate baštine proizašle iz tisućljetne igre, sigurnost kliške baštine povjerio u ruke Solinjanki mr. sc. Božici Pranjić Marendić ukazujući još jednom na neraskidivu (povijesnu) sponu solinsko-kliškoga društva.

Kakav je trenutačno vaš posao? Koje su vam dužnosti i obveze? Koja područja posao izravno pokriva?
Zanimljiv i gotovo potpuno drukčiji u odnosu na prošli posao u sustavu državne sigurnosti. Naime u odnosu na sadašnje poslove, rad u službi izazov je s puno više stresnih, nekad i opasnih situacija na terenu koje zahtijevaju koordinaciju i timski rad. Tako stečena iskustva značajno su mi pomogla uklopiti se u novu radnu sredinu.

– Dakle u općini Klis od sredine 2019. radim na mjestu savjetnice u Uredu načelnika. U opis poslova moga radnog mjesta uključeno je savjetovanje na području društvenih djelatnosti i implementaciju preventivnih mjera u sigurnosti, savjetovanje i koordinacije u turističkim aktivnostima te poslovi koordinacije suradnje na razvojnim društvenim projektima.

S kakvim ste se izazovima i/li problemima suočili na novomu poslu i kako se s istima i danas nosite? Gledamo li na posao kao temeljnu društvenu instancu, kao ono što izgrađuje čitavu zajednicu, kako je s Vašega gledišta potrebno pristupati radu i poslu?

– Više je riječ o izazovima ne toliko problemima. Koordinacija aktivnosti, kao i nadzor nad izvršavanjem određenih obaveza i pravovremena reakcija kada se detektira greška u procesu ili jednostavno izostane odgovoran pristup poslu. Dosljednost u obavljanju svakodnevnih zadaća držim ključnom karakteristikom i preduvjetom uspjeha te upravo iz toga razloga nastojim osobnim primjerom potaknuti i druge.
Naime, na odgovornost za kvalitetu svakoga rada gledam kao na izazov koji dominira u svim resorima i ukoliko izostaje, nema kvalitetnoga iskoraka. Najkompleksniji je rad s ljudima, to znam iz dugogodišnjega iskustva budući da ima raznih osobnosti kojima se treba znati i htjeti prilagoditi.
Upravo je načelnik općine ne tako davno pred većim auditorijem izjavio kako mi u početku rada na mjestu savjetnice i nije bilo baš jednostavno, aludirajući na činjenicu kako nisam iz Klisa i kako dolazim iz mirovine (starosne mirovine), nakon završene specifične karijere. Međutim ja sam kao osoba otvorena, poštena, širokih pogleda, dobronamjerna i držim da sam od velike većine zbog tih karakteristika dobro prihvaćena. U konačnici, nakon prvih desetak dana, temeljem opservacije tvrđave, izradila sam i dostavila foto elaborat stanja tvrđave s prijedlozima mjera unaprjeđenja.
Dakako, svakodnevnim upravo dosljednim radom, prepoznajem mogućnosti popravljanja i unaprjeđenja u prostoru. Zahvaljujući prihvaćanju odgovornih, većina ideja i prijedloga u interesu sigurnosti i opće funkcionalnosti tvrđave kao turističke destinacije brzo se ugradi u svakodnevicu. To je moja uloga i cilj, biti profesionalna, savjesna i odgovorna, imati viziju. 

Inicijativa i nove perspektive

U vidu rečenoga kakve konkretne odluke, savjete donosite u svakodnevnomu radu? Na kojim područjima se ističe Vaša inicijativa?

– Moje odluke, zapravo prijedlozi u pravilu su usmjereni na implementaciju preventivnih mjera s područja sigurnosti, a vezano za tvrđavu Klis i Interpretacijski centar Klis. Uz očekivanu inicijativu u prevenciji, sukreator sam i zadužena za kvalitetno funkcioniranje turističke ponude na tvrđavi Klis i Interpretacijskom centru Klis. Svakodnevno kvalitetno funkcioniranje turističke ponude temelj je konkurentnosti i zalog svijetle turističke budućnosti općine Klis i same tvrđave kao važne destinacije na karti kulturno-povijesnih znamenitosti.
Zašto vas je taj posao zaintrigirao, koji su razlozi? Postoje li u Vašemu dosadašnjemu životu i radu neki trenutci ili razdoblja koja su Vas dodatno potaknula, ohrabrila i učvrstila u odluci?
Odlaskom u mirovinu u momu se životu samo naizgled okrenula nova stranica. Naime kroz čitavi radni vijek, mladost i obiteljski život, usporedo s poslovnim obavezama i zajedno s mojim najdražima, pronalazila sam vrijeme za svoju veliku ljubav – putovanje, upoznavanje novih destinacija, ljudi, povijesti i običaja. Umirovljenjem se preda mnom otvaraju nove perspektive, neke želje i ambicije koje su stajale po strani sada dobivaju svoje vrijeme. Kroz zajedničke godine, moj suprug, djeca i ja, Hrvatsku smo istražili uzduž i poprijeko, bogate uspomene sa zajedničkih putovanja česta su tema obiteljskih druženja. Međunarodna putovanja važan su dio našega načina življenja pa se godinama skupio popriličan broj europskih destinacija.
Iskustva s putovanjâ potaknula su me na razmišljanje o načinu na koji stečenim iskustvom, znanjem i vještinama, kao kotačić osobno mogu pomoći razvoju turizma i sigurnosti u svom životnom okruženju. Razvoju ideje o osobnom angažmanu, pomogla je i činjenica kako je moj profesionalni rad iziskivao kontakte i suradnju sa značajnim brojem djelatnika iz turističkoga sektora pa mi dosezi i problemi u tomu resoru nisu nepoznanica. Dakle, kombinacija osobnih interesa, radno iskustvo i poticajno životno okruženje bogate povijesno kulturne baštine, odlučujuće su utjecali na odluku o novoj karijeri.

Međunarodna konferencija

Naše je solinsko-kliško područje podložno velikomu priljevu uglavnom mlađega stanovništva. Veliki je to potencijal i zalog u društvenomu životu čitavoga područja koji sa sobom objektivno govoreći nosi i brojne izazove, pitanja koji ukoliko ne nađu adekvatan odgovor postaju istinski problemi. Jedno od temeljnih, egzistencijalnih rekli bismo pitanja u našoj zajednici jest pitanje zaposlenja. Što preko Vašega iskustva možemo poručiti drugima, posebice mladima? Kako ste Vi došli do trenutačnoga posla? Koji su vas poslovi i iskustva vodili do sadašnje pozicije?

– Promišljanje o drugoj karijeri povezano je i s vremenom studiranja na Poslijediplomskom znanstvenom studiju Pravnog fakulteta u Splitu. Znanstveni magisterij iz područja društvenih znanosti izvrsna je nadogradnja stručnih znanja i radne prakse, a perspektive koje se otvaraju važno je povezati s mogućnostima u životnomu okruženju.
Ozbiljniji kontakt s povijesnom i kulturnom baštinom, s gledišta izgradnje i implementacije modela zaštite i sigurnosti, upravo je znanstveno-stručna, međunarodna konferencija »Sigurnost povijesnih gradova« održana u hotelu »Le Meridian« u ožujku 2017. Iskustva praktičara i znanstvenika iz Španjolske, Njemačke, Turske, Francuske i SAD-a predstavljena na prvoj konferenciji, značajno su oblikovala dalji razvoj moje ideje o novoj karijeri. Formula je jednostavna, stečena iskustva u poslu, znanja i vještine s Poslijediplomskog studija i ideje praktičara, kombinirane s potrebom zajednice temelj su za daljnji razvoj i napredovanje.
Uz iskustveni i znanstveno stručni pristup važna je i dobra organizacija konferencije u kojoj je uz članove policijske udruge »IPA« Split, sudjelovao i tim Hrvatske udruge povijesnih gradova, kada sam upoznala načelnika općine Klis i predsjednika Hrvatske udruge povijesnih gradova gospodina Jakova Vetmu. Konferencija osmišljena kao mjesto okupljanja praktičara brige o povijesnoj i kulturnoj baštini i to baš u segmentu sigurnosti svakodnevice u specifičnomu okruženju povijesnih gradova i utvrda je održana i 2018., a razgovori o mom stručnom angažmanu u općini Klis započeli su početkom 2019. Na konačnu odluku o angažmanu najviše je utjecala podudarnost ideja o potrebi implementacije modela preventivnih sigurnosnih mjera na tvrđavi Klis, koja iz godine u godinu postaje sve privlačnija destinacija domaćih i stranih gostiju.

Trajno usavršavanje u poslu

Konačno govoreći nema jednostavnoga odgovora na izazove niti laganoga rješenja za probleme. Međutim imajući u vidu Vaše dosadašnje bogato radno iskustvo, a govoreći pak s određenim vremenskim odmakom koji je recept za jednoga početnika na ovomu području. Kojim putem bi trebao graditi iskustvo?

– Prevencija neprihvatljivih događaja i sigurnost destinacije ozbiljne su teme koje traže odgovorno planiranje, implementaciju, organizaciju i upravljanje procesima koji nisu uvijek jednostavni, a vrlo često i zahtjevni za gosta koji kada je na odmoru, odgovornost i brigu ostavlja drugima – djelatnicima u turizmu i domaćinima. Spremnost na suradnju, prihvaćanje ideja i dobre prakse drugih, pozitivan stav s naglašenim osjećajem odgovornosti za drugoga, osobine su koje detektiraju dobrog djelatnika/cu u sektoru turizma i sigurnosti destinacije.

Parafrazirajući poznatu narodnu izreku »Čovjek uči dok je živ« možemo zaključiti da se današnji stručnjak usavršava dok je živ. Stjecanjem akademskoga, znanstvenoga statusa ne prestaje stjecanje znanja. Gdje nalazite nadahnuća i kako konkretno gradite potrebno iskustvo u praktičnomu smislu?

– Ja sam profesionalno znatiželjna, u mnogo čemu entuzijast i zainteresirana sam za primjenu stečenih iskustava, kao i stjecanje novih znanja i vještina u društvenim djelatnostima, organizaciji i upravljanju. Kada radim, osjećam se odlično. Jedno od životnih gesla mi je: »Radi, voli i moli!«, i to sam u tri riječi ja, moja esencija. Pored zahtjevne ranije karijere, danas se osjećam kao na početku, motivirana i pozitivno ambiciozna. Uvjerena sam da mogu zajednici dati još mnogo i to je razlog da se samoeduciram i educiram kroz razne vidove konferencijâ, panel diskusijâ, kongresâ… od teme sigurnosti do teme turizma, a vjerujem kako ćete se složiti da je u današnje izazovno vrijeme, više no ikada ranije, jedno s drugim neodvojivo povezano.
Uz praktičan rad, objavljeni su i moji stručni članci na temu sigurnosti životnoga okruženja. Olakotna mi je okolnost i to ću jasno izreći, što mi je suprug također zaljubljenik u sigurnost tako da smo i tu međusobna potpora. Uvijek kada priprema stručne ili znanstvene članke, na njegovu ih želju prva pročitam, iznesem mišljenje, sugestiju, primjedbu za raspravu i korekcije.

Humanistički optimizam

Iako brojni oblici društvenoga uređenja postmoderne epohe u kojoj živimo nerijetko čovjeka u njegovu poslu osiromašuju pa čak i potpuno otuđuju od njegova subjektivnog, emocionalnog rekli bismo čak i tipično ljudskog, posao koji radimo uvijek trebamo promatrati kao posao s ljudima za ljude. Koja su najvažnija osobna zadovoljstva i nezadovoljstva povezana s Vašim poslom?

– Vrlo jednostavno ću Vam reći, profesionalan pristup i odgovornost mojih suradnika, kolega općenito, prijateljski, dobronamjeran pristup me čini zadovoljnom i sretnom. Međutim, kada osjetim u međuljudskim odnosima »gledanje ispod oka«, a i toga ima, to me pomalo žalosti jer nastojim sve probleme i nedorečenosti rješavati otvoreno i izravno u interesu kvalitetnijih odnosa i posljedično boljih zajedničkih rezultata. Takav pristup mi je i u bivšoj karijeri donio samo dobra. U konačnici, ja u svakoj situaciji poslovnoj, a i privatnoj gledam da je »čaša do pola puna«.
Koji pak dio svoga posla prepoznajete kao izvor zadovoljstva?
Nekima će ovo biti banalno, ali mene oduševljava prepoznati zadovoljstvo u pogledima i komentarima posjetitelja naše tvrđave. Volim ih diskretno promatrati i vidjeti kako su oduševljeni ljepotom i monumentalnošću tvrđave, svim turističkim sadržajima koje ona nudi. Nerijetko i stupam s njima u komunikaciju prilikom koje dolazim do zaključka kako njihov dolazak nije samo uvjetovan planetarno popularnom igranom serijom »Game Of Thrones« nego i činjenicom kako je riječ o prekrasnoj tvrđavi nadomak Splita, izuzetnoga povijesnog i kulturološkog značenja za Republiku Hrvatsku.

»Per aspera ad astra« (»Preko trnja do zvijezda«) govorili su stari latini imajući u vidu žrtvu koju je potrebno uložiti pri dosezanju (vrijednoga) cilja. Koliko je trnovit poslovni put žene u našemu društvu? Što ste još radili prije nego ste ušli u ovo zanimanje? Koliko je bilo zahtjevno uskladiti naporan posao i privatan život?

– Kraj karijere nakon 27 godina u Sigurnosno obavještajnoj agenciji, dočekala sam kao magistra znanosti iz područja društvenih znanosti, u najvećem osobnom profesionalnom zvanju viši časnik – savjetnik. Početak karijere vezan je za rodni Bjelovar, a nakon preseljenja u Split 1998. svoj put nastavljam u karijernoj službi djelatnika SOA-e. Iako u istoj službi, radna mjesta kojih sam promijenila nekoliko, zahtijevala su različita znanja i vještine, dodatne edukacije i specijalizacije. Dugi niz godina sam radila poslove, kako mi to znamo reći »u operativi«, zahtjevan tečaj za operativne djelatnike sam pohađala davne 1997. U to vrijeme sam među ženama bila avangarda, držalo se da operativa nikako nije posao za ženu, a na treninzima sam u početku primjećivala i podsmjehe kod priprema za rukovanje vatrenim oružjem, a onda sam vrlo brzo svima dokazala da sam i to svladala odlično.
Puno je stereotipa s kojima sam se morala boriti, ali ja sam hrabra osoba, od malih nogu sam se morala boriti između ostaloga i kao šesto dijete u obitelji. Dokazala sam da se s puno truda može uskladiti, izuzetno zahtjevan, stresan, ponekad i opasan posao u sigurnosnoj službi s obiteljskim životom. Nije pomogla ni činjenica da je zbog udaljenosti obitelji u Bjelovaru i Sinju gotovo izostala »baka servis« potpora. Ponosim se i činjenicom da sam uz sve radne i životne izazove, s troje djece, uspjela na Poslijediplomskom znanstvenom studiju uspješno s prosjekom 4,4 završiti studij i magistrirati. U konačnici taj terenski dio posla mi je omogućio upoznati razne zanimljive ljude iz potpuno različitih resora, karijera, dalo mi je ogromno profesionalno iskustvo. Drago mi je, i znam da sam uspjela kao profesionalac i prije svega kao čovjek, kada me ti isti ljudi po Splitu i Solinu susretnu i srdačno pozdrave. Posebno sam ponosna na Spomenicu domovinske zahvalnosti dodijeljenu mi zbog časne i uzorne službe.

Prednost kliške tvrđave i pogled u budućnost

Za razliku od Solina prednost Klisa odnosno kliške povijesno-kulturne priče je veća usredotočenost na jedan lokalitet, samu tvrđavu. U kojoj se mjeri funkcioniranje toga aparata može uzeti kao primjer odnosno polazišna točka za razmatranja upravljanja ovakvim lokalitetima?

– Tvrđava Klis kao povijesno-kulturna baština i fortifikacijski objekt, od iznimne važnosti u hrvatskoj povijesti zaslužuje najvišu razinu skrbi u svim segmentima pa tako i u segmentu sigurnosti. U odnosu na njenu povijesnu ulogu i činjenicu da je zbog svoga položaja i primarne uloge bila jamstvo sigurnosti stanovnika čitavoga ovoga područja, danas u tvrđavi brinemo o sigurnosti njenih posjetitelja, građana Klisa i samih uposlenika. Doslovno, svaki kamen ugrađen u tvrđavu priča posebnu priču koju smo dužni sačuvati za generacije koje će doći iza nas.
Upravo sačuvati povijest za generacije budućnosti, motiv je i inspiracija u mom svakodnevnom radu i promišljanju o sigurnosti svakodnevice na tvrđavi. Iskustva praktičara iz Lourdesa, Barcelone, Stuttgarta, primjenjivi su i na Kliškoj tvrđavi.

Što vam se najviše sviđa radeći u općini Klis? Jeste li optimistični glede budućnosti?

– Fleksibilnost i profesionalni odnos koji smo zauzeli od prvoga dana. Prihvaćanje mojih sugestija o kojima s načelnikom i kolegama kritički razgovaram, uvažavanje profesionalnoga iskustva, u konačnici govoreći sve je to sretna okolnost i preduvjet suradnje.
Uvjerena sam kako budućnost općine Klis donosi prosperitet i napredak za sve njezine žitelje. Niz je činjenica, projekata o kojima nisam ovdje pozvana govoriti, međutim mogu reći da od kada su na inicijativu općinskoga rukovodstva, Odlukom Vlade RH, 2018. upravljačka prava tvrđavom prenesena na općinu Klis, ostvaren je sjajan turistički rezultat. Već u 2019. tvrđava bilježi više od sto tisuća posjetitelja(!), a treba napomenuti da samo nekoliko godina ranije rezultati nisu bili ni približni. Napredak u obnovi i održavanju jasno je vidljiv, a komentari u pravilu pozitivni, a briga o turističko-sigurnosnom aspektu također je uočljiva. Ovo ljeto smo, zahvaljujući agilnim djelatnicima i povučenim sredstvima EU-a, dobili i prekrasnu rasvjetu koja je omogućila i noćne obilaske tijekom sedmoga i osmog mjeseca. Koristim priliku pozvati čitatelje da se uvjere koliko je prekrasan, nezaboravan osjećaj biti na našoj monumentalnoj, u hrvatskim okvirima iznimno važnoj lokaciji. Zaključno, tvrđava Klis sve prepoznatljiva je i izvan domaćih okvira, a podno tvrđave se nalazi i još jedan turistički adut – fantastični Interpretacijski centar. Nadalje, trebalo bi još dodatnoga prostora, kojega nemamo da vam pobrojim sve lokalitete u općini Klis i pripadajućoj kliškoj zagori. Nešto ću ipak posebno izdvojiti, a to je lokalitet – turistička atrakcija dolina Rajčica nedaleko sela Nisko, specifična s deset prirodnih i gotovo savršeno simetričnih bunara u suhozidu, zaštićenom kulturnom dobru koji simbolizira ljepotu dalmatinske zagore.

Božica Pranjić Marendić

Rođena 10. svibnja 1973. u Bjelovaru, gdje je završila osnovnoškolsko obrazovanje te srednjoškolsko obrazovanje u Ekonomskoj školi. Godine 1993. upisuje Fakultet kriminalističkih znanosti u Zagrebu gdje diplomira 1997. te stječe VSS i zanimanje diplomirani kriminalist. 2004. upisuje se na Poslijediplomski znanstveni studije Pravnog fakulteta u Splitu  gdje 2009. brani znanstveni magistarski rad te sječe akademsko zvanje magistrice znanosti iz područja društvenih znanosti (mr. sc.).

U Sigurnosnu obavještajnu službu (SOA), a ondašnjega naziva Služba za zaštitu ustavnoga poretka (SZUP) Centar Bjelovar upošljava se 1992. Preseljenjem 1998. karijeru nastavlja u SOA-i Centar Split. Tijekom službe je radila u većini ustrojstvenih jedinica te prošla sve potrebne edukacije i specijalizacije kao i tečaj za operativne djelatnike 1997. Odlazi u starosnu mirovinu 31. prosinca 2018.

U općini Klis na radnomu mjestu savjetnice u uredu načelnika upošljava se 1. lipnja 2019. U braku je od 1998. Majka je troje djece, kćeri i dvojice sinova. Iz Splita se u Solin se doselila 2005. gdje i danas živi.

 

RAZGOVOR S ELINOM LARRAVIDE VOLONTERKOM NA PROJEKTU ISTRAŽIVANJA BEDEMA I SPOLIJA U SOLINSKOJ GRADINI – Raznolikosti jednoga čovječanstva

Ne bih voljela kada bi turisti masovno nahrupili na neke od ovih prekrasnih lokaliteta samo kako bi pitali gdje je najbliži bar. U konačnici smatram kako je krajnji cilj ponude arheoloških tura koje grade priču oko nekoga lokaliteta privući one osobe kojima je povijest zanimljiva i koji u njoj uživaju

Ovogodišnjemu istraživanju arheološkoga lokaliteta u solinskoj Gradini svrsishodno i logično priključili su se studenti i suradnici dr. sc. Dina Demichelija u projekta koji za cilj ima istraživanje antičkih bedema i spolija. Među aktivnim sudionicima na projektu našla se tako i Elina Larravide rodom iz Washingtona DC u Sjedinjenim Američkim državama, a koja se 2008. radi studiranja preselila u Ujedinjeno kraljevstvo gdje je ostala živjeti i raditi. Susret s izrazito pristupačnom, komunikativnom osobom širokih pogleda nije mogao preskočiti svoju pisanu inačicu na stranicama »Kronike«.
– Iako trenutačno radim u »Big 4« računovodstvenoj kompaniji gdje pomažem korporacijskim klijentima s njihovim inozemnim programima i globalno mobilnim zaposlenicima moja istinska i prva ljubav su povijest, arheologija i humanistički studiji.
Studirala sam povijest i klasične studije, a na poseban način mi se svidjela Antička Grčka i Rim iako sam se u konačnici specijalizirala za Ahemenidsku Perziju. Dok sam studirala još u 2010., počela sam istraživati mrežnu stranicu nazvanu »Past Horizons« na kojoj arheološke kampanje, projekti i terenska arheološka nastava postavljaju svoje nadolazeće sezone. Običavala sam kontaktirati neke od projekata i ponuditi im se kao volonter. Sve je započelo kao svojevrsna zabava »što bi bilo« da bi zatim prešlo u hobi. Danas potrošim dva tjedna svojega godišnjeg odmora volontirajući na iskapanjima. To me drži u formi i povezanom s poviješću, uživam u tome tim više što nije izravno povezano s mojim svakodnevnim poslom – iskreno zaključuje Elina.

Elina Larravide: – Moj prvi rad u Saloni je bio s Arheološkim muzejom u Splitu, a drugi s profesorom Demichelijem i Muzejom – oba puta u Saloni u neposrednoj blizini Tusculuma

Arheologija, humanizam i kultura
Govoreći pak o važnosti arheologije i slijedom toga povijesti koju nose ne samo unutar humanizma nego i čitave kulture jednoga društva Elina je iznijela poglede temeljene iz iskustava izgrađenih u sredinama iz kojih osobno potječe i u kojima se profesionalno kreće.
– Mislim da nas arheologija povezuje s dvjema perspektivama. Prva jest da postoji način života kojega mi uopće ne možemo ni pojmiti i ostatci ovih veličanstvenih društava (koja uvijek ne cijenimo sukladno njihovoj naprednosti koju su imali) opipljiv su podsjetnik na one koji su bili davno prije nas.
Druga je perspektiva da unatoč gore navedenom nismo toliko različiti. Neprestano prepoznajemo da su jednostavne radosti i dnevne teškoće ostavljale traga na onima koji su živjeli pred dvije tisuće godina. Susrećemo tako nekoga tko sažalijeva lijenoga radnoga kolegu ili crta neprimjerene grafite čisto iz zabave ili ispuhuje frustracije zbog prevare u igri ili prodaji ili čak stariju generaciju koja okrivljuje mlađu za uništavanje svega. Sličniji smo nego što se razlikujemo, a upravo nam arheologija pokazuje ove raznolikosti jednoga čovječanstva – zaključuje Elina.

Volontiranje na iskapanjima u Saloni
Objektivno govoreći sudjelovanje stranih volontera u arheološkim istraživanjima u Saloni nije avangarda, ali jest svojevrsna novost uz dozu nesvakidašnjosti koja pak veliku prednost ima u otvaranju novih obzorja, u sagledavanju pitanja iz drugoga kuta.
– Profesora Demichelija, u sklopu čijega projekta sam radila ovdje u Gradini po prvi sam puta srela lani na prethodnim iskapanjima u Saloni na kojima sam sudjelovala. Svakako moram pohvaliti Roberta Bralića koji vodi »Ventula Travel« agenciju jer me je povezao s ovim iskapanjima i profesorom Demichelijem, Arheološkim muzejom u Splitu, Muzejom grada Kaštela (mojim prvim iskopavanjima u Hrvatskoj). Sreli smo se 2016. i pomagao mi je da se vraćam kao volonter u Splitsko područje svake godine kao i da vidim sve što ovo područje ima za ponuditi.
Iako nisam profesionalni arheolog (o čemu mogu samo sanjati) imam poprilično volontersko iskustvo. Moje prvo iskapanje je bilo prije deset godina. Pomagala sam u različitim trenutcima u mnogim aspektima iskapanja i konzervacije uključujući crtanje i mapiranje temelja, čišćenju i restauraciji keramike, zbrinjavanju ljudskih posmrtnih ostataka, pripremanju sondi za završna fotografiranja i uobičajenim teškim poslovima prebacivanja zemlje. Iskapala sam na terenima sve od rimskog smetlišta iz carskoga vremena do rane helenističke palače. Pomagala sam i u izložbama u lokalnim muzejima.
Ovo su moja treća iskapanja u Saloni, Solinu. Trebala su ustvari biti moja četvrta, ali su mi problemi s putovnicom 2018. Moj prvi rad u Saloni je bio s Arheološkim muzejom u Splitu, a drugi s profesorom Demichelijem i Muzejom – oba puta u Saloni u neposrednoj blizini Tusculuma.

Ciljani turisti
Iako na državnoj pa čak i lokalnoj razini pitanje turizma i njegova doprinosa čitavomu društvu nerijetko biva prenaglašenim, pogled i razmišljanja osobe koja je kao posjetitelj i volonter uključena u izravni kontakt s baštinom neprocjenjiv je.
– Srela sam u Ujedinjenom kraljevstvu ljude koji su bili u Splitu i kada sam ih upitala što misle o Dioklecijanovoj palači, rimskodobnoj i srednjovjekovnoj povijesti, nisu imali pojma o čemu govorim. Štoviše ti su ljudi odsjeli u samoj Palači! Pojma nisu imali o povijesti nakon čitava dva tjedna koje su tu proveli. Razočarali su me i rastužili kao turisti. Kada god putujem volim učiti o povijesti dotičnoga kraja. Uključivanje turista u povijest nekoga kraja dat će novu perspektivu i dimenziju njihovu odmoru, čineći ga ugodnijim, ali će također izazvati poštovanje prema lokalnim običajima i kulturi, čineći situaciju podnošljivijom za one koji velikodušno ugošćuju te turiste. Međutim samo uključivanje turista u iskapanja svakako ovisi o voditeljima pojedinih projekata i programima. Neki organizatori mogu vjerovati samo iskusnijim volonterima, dok drugi pak mogu biti zadovoljni posve novima, početnicima koju u životu možda nisu ni držali lopatu u rukama.
Kadgod se nudim kao volonter uvijek objasnim vlastito iskustvo. Želim zadobiti povjerenje voditelja iskapanja tako da im je primjereno imati me u svome timu. Ne samo da je to bitno radi očuvanja pronalazaka nego i poradi sigurnosti članova tima jer nitko ne želi dobiti mašklinom u postole – odrješito i veselo zaključuje Elina.

– Sve je započelo kao svojevrsna zabava »što bi bilo« da bi zatim prešlo u hobi. Danas potrošim dva tjedna svojega godišnjeg odmora volontirajući na iskapanjima

Solin, destinacija iz snova

Na tragu rečenoga svakako je zanimljivo čuti što osoba s ovakvim iskustvom i pogledima može reći o Solinu u kojemu je boravila i radila više puta.
– Volim Solin! Mjesto je prekrasno i imala sam sreću što sam mogla odsjesti u samome gradu. Moram pritom zahvaliti Robiju iz »Ventule« i uvelike hotelu »President« u Solinu i njihovu osoblju koji su me ugostili u zadnjemu trenutku kada mi je prethodni smještaj propao zbog pandemije.
Grad ima spektakularne poglede (Klis mi je također jedno od najdražih mjesta), blizu je Splita i Kaštela (i Trogira s vjernom »37-icom«). Najviše od svega volim šetnje uz rijeku, promatranje patkica i naravno lutanja po ruševinama Salone. Također jedem previše napolitanki, ne mogu proći pored Konzuma ili Ribole bez da ih kupim. Ove godine sam pokušavala smršavjeti nakon što smo tako dugo bili u »lockdownu«, ali prethodnih godina oni koji su bili sa mnom mogu posvjedočiti da sam svakodnevno donosila paket napolitanki za pauzu.
Što se tiče samoga Solina upoznatija sam s njegovom rimskom, ranokršćanskom, venecijanskom i otomanskom poviješću nego s današnjim Solinom. To ne znači da neću nastaviti učiti o njemu ako budem dovoljno sretna da se nastavim vraćati u Solin – optimistično poručuje mlada Amerikanka.

Salona, blago koje treba očuvati
Osim sagledavanja svih prednosti suvremenoga Solina i njegova odnosa s baštinom svakako je zanimljivo sagledati kako osoba iz inozemstva gleda na arheološki areal Salone kao cjelinu.
– U SAD-u se uopće ne može doći u kontakt s rimskim povijesnim tragovima tako da je istraživanje uvijek fascinantno. Iako sada živim u UK-u gdje je mnoštvo ostataka iz rimskoga vremena uvijek kažem da mjesta kao što je Salona ostavljaju daleko veći utisak. Bila sam na drugim rimskim lokalitetima, ali mislim da je Salona jedan od najboljih primjera koji pokazuje potencijalni razmjer rimskoga grada. Mjesta kao što su Split i mnoga druga ranije rimska područja koja su na njima izgrađena tijekom vremena, teže je prepoznati i odvojiti rimski period i arhitekturu od svega naknadnoga. Salona je prekrasna zbog toga što su u njoj brojne rimske ruševine koje nisu inkorporirane u nove građevine.

U konačnici smatram kako je krajnji cilj ponude arheoloških tura koje grade priču oko nekoga lokaliteta privući one osobe kojima je povijest zanimljiva i koji u njoj uživaju – zaključila je Elina

S obzirom da je u njoj toliko ostataka vjerujem da je zaštita istih istinska borba. Čini se da je mnogo toga za obraditi, a nedovoljno vremena i sredstava za provedbu – precizno je detektirala Elina dodajući kako smatra da bi Salona u budućnosti trebala držati ravnotežu između masovnoga turizma i »arheoloških nomada«. – Osobno nisam pristaša masovnoga turizma stoga što većina turista koje danas susrećem nema poštovanje prema starim, krhkim lokalitetima. Tako da ne bih voljela kada bi svi turisti nahrupili na neke od ovih prekrasnih lokaliteta samo kako bi pitali gdje je najbliži bar. U konačnici smatram kako je krajnji cilj ponude arheoloških tura koje grade priču oko nekoga lokaliteta privući one osobe kojima je povijest zanimljiva i koji u njoj uživaju – zaključila je Elina.

Usmena predaja temeljena na vlastitomu iskustvu i u današnje visoko tehnološko vrijeme predstavlja nedosežan način predstavljanja, upoznavanja i prenošenja vlastitoga iskustva drugima.
– Uvijek preporučam svojim prijateljima posjet Saloni/Solinu. Poznam dosta ljudi koji preko godišnjega odmora posjećuju Split i uvijek im preporučam da se odvaže na malu avanturu u Solin i na Klis.
Iskreno se nadam da ću se vratiti dogodine. Ne želim se nikada nametati ili uzimati mjesto nekome drugome (zainteresiranome lokalcu ili studentu), ali ako bude mjesta za mene kako bih mogla pomoći bit ću tu s lopatom u ruci spremna na posao!

Jedinstveni muzej nevjerojatnoga potencijala
Govoreći pohvalno o Arheološkomu muzeju u Splitu u njegovoj slavljeničkoj godini Elina je potpuno profesionalno sagledala postojeće stanje, vrijednosti i nedostatke pa čak ponudila i neke ideje za daljnji muzeološki, ali i ekonomski razvoj ustanove.
– Arheološki muzej u Splitu posjećujem svaki put kada dođem u Hrvatsku. Uživam gledati i posjećivati nalaze izložene u vrtu Muzeja, posebice velike sarkofage. Ove je godine sa mnom išao i moj muž kojega sam povela u prvi posjet i istinski je u njemu uživao.

– Mislim kako Muzej ima nevjerojatan potencijal kao turistička atrakcija koju se može kapitalizirati upravo na ovoj lokalnoj povezanosti

Mislim da je Muzej nemoguće usporediti s drugima. Bila sam u mnogim europskim muzejima i ne vidim često muzeje s toliko velikom, impresivnom zbirkom nalaza i informacija koje sve dolaze s lokalnoga područja. Nasuprot muzeju u Splitu u ovome vidu stoje zbirke drugih Europskih muzeja s iskopinama okupljenima s dalekih istraživanja ili zbirkama formiranima materijalom nabavljenim iz inozemstva.
Mislim da će se općenito govoreći sve prednosti i nedostatci Muzeja vezati uz postojeće znanje o Saloni pojedinoga posjetitelja. Mnoštvo je muzeja s rimskim nalazima diljem čitave Europe. Ono što čini Arheološki muzej u Splitu posebnim jest da on priča detaljnu priču o lokalnomu području, ali prosječni turist, posjetitelj Splita i Solina/Salone možda ne zna dovoljno o povijesti Salone kako bi to shvatio. Za one koji imaju postojeće znanje o Saloni i povijesti čitavoga područja on stvara živopisnu sliku.
Mislim da me je prvi boravak u Hrvatskoj pod Robijevim vodstvom odveo u Muzej pri kraju moga boravka, jer je on ispravno rekao kako Muzej na jednome mjestu okuplja brojne komadiće svega što sam vidjela i naučila o povijesti područja.
To bi u konačnici značilo da su otegotne strane činjenica da prosječni posjetitelj neće u potpunosti shvatiti sve što čini Salonu i Arheološki muzej posebnima i jednostavno će vidjeti samo još jedan muzej s rimskim predmetima.
Pozitivno u čitavoj priči jest to što se ovo sve vrlo lako ispravi posebice ako bi Muzej usmjerio iskustvo posjetitelja prema pričama o lokalnomu području. Svaki je izložak, ulomak primjer nečega što se dogodilo na dnevnoj bazi, stoga mislim da bi prilagodba iskustva razgledanja ili materijala ponuđenoga turistima preko pamfleta i oznaka u muzeju, koje će istinski pričati priču, povećala povezanost s lokalnom poviješću na način i u omjeru na koje drugi muzeji to jednostavno nikada neće moći ostvariti. Mislim kako Muzej ima nevjerojatan potencijal kao turistička atrakcija koju se može kapitalizirati upravo na ovoj lokalnoj povezanosti. Više posjetitelja će značiti i veća sredstva nužna za nastavak rada – zaključila je Elina.

LIKOVNA SEKCIJA »UDRUGE DON FRANE BULIĆ« LIKOVNIM URACIMA OPLEMENJUJE PROSTOR – Bojama na sivilo

Nisu Vranjičani zaboravili ni na stare riječi i običaje pa su tako na jednoj klupi naslikali balaturu, na drugoj luminar, a na trećoj tiramol sa šarenom robom nanizanoj na konopu uz pojašnjenja u kojima je sadržan još čitav niz starih dalmatinskih izraza poput priše, fjake, dišpeta, kontre i drugih

Unatoč ekološkim katastrofama koje im godinama prijete Vranjičani nisu izgubili vedri duh, a ljubav prema mjestu osim riječima iskazuju i slikom, pa su tako svoju »Malu Veneciju« u zadnje vrijeme ukrasili brojnim muralima, a klupe po mjestu oslikali šarenim, veselim i romantičnim detaljima.

Mariana Grubić, slikarska dizajnerica i voditeljica likovne sekcije »Udruge don Frane Bulić«

Za ove umjetničke uratke najzaslužniji su članovi likovne sekcije »Udruge don Frane Bulić«, predvođeni voditeljicom Marianom Grubić, a svaki od njih sadrži jaku poruku i održava vedri duh stanovnika poluotoka kojega je Miljenko Smoje 70-ih godina prošloga stoljeća odabrao za snimanje scena kultnoga »Malog mista«. U sjećanje na to vrijeme, na sjevernoj strani rive, na klupi ispred kuće u kojoj se snimalo »Malo misto«, danas stoje imena Bepine i Luigija uz citate iz serije.
Tanja Munivrana i Antonija Jerković te voditeljica Mariana Grubić mjesecima su iz dana u dan smišljale nove motive, oslikavale, bojale i lakirale klupe po cijelom poluotoku, a radile su uglavnom navečer.
– U konačnici smo oslikale 75 klupa i potrošile oko 80 kila piture te isto toliko laka koje su nam osigurali Udruga i Grad Solin – govori Mariana po struci slikarska dizajnerica.

Duša »Maloga mista«

Nisu Vranjičani zaboravili ni na stare riječi i običaje pa su tako na jednoj klupi naslikali balaturu, na drugoj luminar, a na trećoj tiramol sa šarenom robom nanizanoj na konopu uz pojašnjenja u kojima je sadržan još čitav niz starih dalmatinskih izraza poput priše, fjake, dišpeta, kontre i drugih.
– Moram reći da su nam tijekom dugotrajnoga procesa oslikavanja površinâ mještani osim s idejama dolazili i s hranom i pićem tako da su se svi na neki način uključili u ovaj naš projekt i do sada smo čuli samo pozitivne komentare – govori Mariana dodajući kako imaju još puno ideja koje se nadaju realizirati.
Tu su i klupe posvećene velikanima poput Olivera, Tome Bebića, Arsena Dedića, Vice Vukova te Ljube Stipišića Delmate i njegovih vječnih stihova »Dalmatino povišću pritrujena«.
Puno je još zaslužnih pojedinaca i detalja iz vranjičke povijesti, ali i zgoda i nezgoda »Male Venecije« našlo svoje mjesto na drvenim šentadama.
Ovo je svojevrsna oda dalmatinskon načinu života i posebnostima Dalmacije – govori Mariana dodajući kako su jedan dio posvetili i pomorcima koji su obilježili povijest Vranjica, ali i mjesnim zgodama i nezgodama.

Ćakule, poezija

»Mali princ« nosi poruku za vranjičke ćakulone

– Dogodilo se da je naš mještanin zvani Beka slomija nogu pa ga je na klupi prid kućon zatekla slika Pink Panthera kojem je jedna noga u gipsu, a tu je i jedna posvećena našoj teti Mili Bugaruši koja godinama uprkos još vozi motorin. Nismo zaboravili ni naše ćakulone, oslikali smo im klupu na kojoj obično side i ispisale simboličan citat iz »Maloga princa«.– govori Mariana.
Obojali su vranjički likovnjaci i koševe za smeće, bitve i odbačene automobilske gume koje su uklopili u cijelu priču, a na nekoliko mjesta, uključujući i školsko dvorište iscrtali su polje za nekoć popularnu dječju igru cingarelu.
Nisu umjetnice zaboravile ni svoje poznate sumještane pa su tako naslikale skulpture kipara Jure Bilića, koje su svojevremeno uklonjene jer su bile od azbesta, a dobile su i poziv iz RK »Vranjica« da oslikaju klupu ispred dvorane na Bilankuši s posvetom nedavno preminulom treneru Anti Božiću Ćoniju.
Sjetile su se i pjesnika Stjepana Benzona, autora poznatih stihova: »Na kantunu kuća stoji, mala kuća ljudi moji, u njoj Ane dane broji, noći broji ljudi moji…«

Balun i Vukovar

Prostor za namjalđe u sjeni industirjskih hala oplemenjen je muralima i recikliranim, šarenim automobilskim gumama

Velebnim muralima koji se protežu od igrališta NK »Omladinca« pa sve do rive odali su počast svom klubu, vatrogascima nastradalima u velikoj tragediji na Kornatima, žrtvama grada heroja Vukovara, ali i dalmatinskim motivima, moru, brodicama i galebovima, i tu kako kažu, nije kraj.
– Već su nam upale u oko neke fasade i zidovi koji bi se dali oslikati, a mogli bi se obojati i ruzinavi stupovi javne rasvjete. Puno je posla, a malo vrimena, ali polako ili po dalmatinski, nije priša – poručila je inicijatorica svih ovih likovnih akcija, slikarska dizajnerica Mariana Grubić koja je unatoč dvokratnom radnom vremenu našla prostora i za ovaj kreativni, volonterski rad, a pridružili su joj se i drugi sugrađani kako bi zajedničkim snagama uljepšali svoje »Malo misto«.

Dvanaestorici braće u spomen

Najveći dio posla odradili su članovi likovne sekcije »Udruge don Frane Bulić«

»Ovo nije kraj, gore pogledaj, tamo piše drugo ime hrabrosti…« dio je to natpisa kojeg su članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva Vranjic u suradnji s članovima likovne sekcije »Udruge don Frane Bulić« ispisali na velebnom muralu oslikanomu u povodu obljetnice najveće vatrogasne tragedije u povijesti Hrvatske koja se dogodila u kolovozu 2007. na Kornatima.
– Htjeli smo na neki način odati počast našim kolegama koji su nesretno izgubili živote u toj tragediji, a budući smo nedavno izgradili ovaj ogradni zid to nam se učinilo najprikladnije – rekao je Marin Milanović, zapovjednik DVD-a Vranjic.
– Izrada murala trajala je nekoliko dana, točnije noći, jer danju je bilo toliko vruće da se pitura odmah sušila i nije se moglo radit. Najveći dio posla odradila je naša Vranjičanka Mariana Grubić, koja je sve skicirala, i članovi likovne sekcije »Udruge don Frane Bulić«, a mi smo bojali i pomagali koliko smo mogli – rekao je Milanović dodajući kako im je bio cilj da mural bude dovršen do obilježavanja 13. obljetnice 30. kolovoza.
Na muralu su uz stihove i prigodne slikovne prikaze ispisana i imena dvanaestorice tragično stradalih vatrogasaca: Dina Klarića, Ivice Crvelina, Ivana Marinovića, Marka Stančića, Gabrijela Skočića, Hrvoja Strikomana, Tomislava Crvelina, Ante Crvelina, Josipa Lučića, Karla Ševerdije, Marinka Kneževića i Ante Juričeva-Mikulina, čija je žrtva postala sinonim plemenitosti i hrabrosti potrebne za izvršavanje vatrogasnih zadataka.

OSNOVANA GRAĐANSKA INICIJATIVA S CILJEM POBOLJŠANJA ŽIVOTNIH UVJETA

Sustavno trovanje

Hale i prostori nekadašnjeg Salonita iznajmljeni raznim privatnicima izvor su sustavnoga onečišćenja, plastikom, metalom i bojama

Članovi nedavno osnovane građanske inicijative »Mjesto koje hoće živjeti 2020.« koji su 28. rujna na vranjičkoj rivi održali javnu tribinu kako bi mještane i ostale zainteresirane upoznali s problemima i ciljevima inicijative poručili su kako su predugo pasivno promatrali događanja vezana uz kvalitetu života u Vranjicu.
– Formirali smo se kako bi pokrenuli neke stvari u našem mjestu jer više nije pet do dvanaest već smo u situaciji da nam otkucava 12 sati vezano uz zagađenja i ekološku katastrofu koja nam prijeti – rekao je član inicijative Pino Ivić dodajući kako je situacija postala neizdrživa.

– Kako bismo izložili problematiku ovoga dijela Kaštelanskog zaljeva moramo početi od gorkog i za mnoge vranjičke obitelji bolnog iskustva sa »Salonitom« zbog kojega zadnjih dvadesetak godina trpimo najgore posljedice, a one nas zbog okruženja u kojemu živimo, očekuju i dalje – upozorili su članovi inicijative iznoseći sedam ključnih točaka koje predstavljaju ugrozu za lokalno stanovništvo.
– Na prvom je mjestu i dalje »Salonit«. Naime tvrtka je u stečaju, ali su hale i prostori iznajmljeni raznim privatnicima koji nas svojom proizvodnjom, plastikom, metalom i bojama, i dalje sustavno zagađuju – upozorili su navodeći kao veliku prijetnju i prostor nekadašnjega remontnog brodogradilišta oko kojeg se vode pravne bitke vezane uz koncesiju.
– U tomu neredu opet ispaštamo mi žitelji Vranjica. Tu se pjeskare brodovi na otvorenom i pali plastični otpad, gume i obojano drvo, a crni gusti dim koji je zasigurno pun dioksina i furana vjetar nosi put mjesta – upozorili su.
Veliki problem predstavlja im i skladištenje te pretovar petrol koksa i ugljena na otvorenom u Sjevernoj luci, zajedno s istovarom nafte na nepropisan način.
– Osim toga, tu s naše sjeverne strane nalaze se postrojenja »Ine« s mega tankerima koji uplovljavaju zadnjih mjeseci i iskrcavaju na terminalu Solin bez poštivanja zakonskih odredbi. Nedavno se usred nevremena jedan tanker otkačio i danima nismo mogli živjeti od smrada nafte koja se izlila u more – rekli su članovi inicijative upozoravajući i na prašenje do kojega dolazi tijekom pretovara žitarica s brodova u silose u Sjevernoj luci, ali i na dugogodišnji problem Kosice, popularnoga kupališta Vranjičana i Solinjana, na kojoj unatoč najavama još uvijek nije pokrenuta sanacija azbesta.
– Inicijativa građana želi u dogovoru s mještanima konačno stati na kraj tom nepoštivanju zaštite mora i okoliša – rekao je okupljenima član inicijative Martin Bilić, magistar morskoga prometa navodeći propise i rezolucije koje bi se trebale poštivati.
– Nismo protivnici projekata, sadašnjih i budućih, koji će donositi boljitak i nova radna mjesta, ali tražimo da poštuju sve ekološke zahtjeve i norme društveno odgovornoga ponašanja – poručili su članovi inicijative »Mjesto koje hoće živjeti 2020.« pozivajući sve stanovnike Vranjica da se ujedine u nastojanju da ovaj biser Jadrana, svoju »Malu Veneciju«, sačuvaju za buduća pokoljenja.

Vranjičani su poručili kako predugo pasivno promatraju događanja vezana uz kvalitetu života u svome mjestu

OKONČANA ČETVEROMJESEČNA ZAŠTITNA ARHEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA U GRADINI Lokalitet koji je živio stoljećima

Zaštitno pak arheološko istraživanje započelo je radi crkve kao središnje građevine koja je nastala na temeljima dvaju prethodno građenih većih objekata, a sve tri građevinske faze imaju različitu orijentaciju zidova

Početkom listopada okončana su četveromjesečna zaštitna arheološka istraživanja u Gradini koja je provodio Arheološki muzej u Splitu, a prilikom kojih je istraženo oko 700 metara četvornih arheoloških površina. Na lokalitetu su uz arheologe sudjelovali i studenti s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu predvođeni doc. dr. sc. Dinom Demichelijem koji su imali priliku u sklopu terenske nastave istraživati na ovako iznimno slojevitom lokalitetu.

Velika površina unutar Gradine ostala je nažalost neistražena

Prema riječima dr. Demichelija istraživanja su obuhvatila prostor izričite istočne gradske periferije. Prema intenzitetu gradnje, lokalitet je bio kontinuirano naseljavan tijekom čitave antike: najraniji se slojevi prema nalazima mogu datirati u 1. stoljeće, a radi se o građevinama od kojih je ostalo tek po nekoliko redova kamenja u temelju, no dovoljno kako bi se ustanovilo da je radi o objektima trajne namjene (moguće kakav stambeni i/ili gospodarski objekt). Život tijekom rimskog perioda neprekinuto traje do 6. ili 7. stoljeća, a u tom vremenskome rasponu vidi se nekoliko faza gradnje kod kojih je uočeno preslojavanje u arhitektonskome smislu pri čemu je jasno da su za izgradnju novih zidova stariji jednostavno negirani probojima kroz njih – naglasio je dr. Demicheli.

Majstori recikliranja

Istraživanjima je potvrđen višestoljetni kontinuitet liturgijskoga prostora crkve u Gradini

Zaštitno pak arheološko istraživanje započelo je radi crkve kao središnje građevine koja je nastala na temeljima dvaju prethodno građenih većih objekata, a sve tri građevinske faze imaju različitu orijentaciju zidova. Crkva je dobrim dijelom bila prethodno istražena u iskopavanjima don Frane Bulića, a potom i Ljube Karamana i Ejnara Dyggvea, no u znanstvenoj literaturi nije bilo pouzdanoga odgovora kada je crkva podignuta. Na temelju ovih istraživanja jasno je da je crkva ukopana u antičke i kasnoantičke slojeve te se zasad može pretpostaviti da je najvjerojatnije nastala pred kraj kasnoantičkoga perioda, odnosno u 6. stoljeću. Crkva je građena uz obilato korištenje spolija koji su pripadali nekoj ranijoj arhitekturi, što nije čudno za Salonu, budući da je tijekom sedam stoljeća intenzivnog života ovoga grada recikliranje materijala, posebice kamenog, poprilično očekivana pojava. Na koncu, obrađeni se kamen iz Salone još donedavno koristio u graditeljstvu Solina – istaknuo je Demicheli nadodavši kako će upravo pitanje spolija biti predmetom daljnjega proučavanja, projekata i rasprava. Govoreći nadalje o crkvi Demicheli je naglasio kako je ona bila u funkciji i tijekom srednjega vijeka, odnosno starohrvatskoga razdoblja, o čemu govore i ostatci crkvenoga namještaja pronađeni u prethodnim istraživanjima. U 16. se stoljeću crkva našla u sklopu turske utvrde koja je izgrađena za potrebe opsade Klisa, a potom je napuštena. Upravo su ti srednjovjekovni i novovjekovni slojevi najslabije dokumentirani u pokretnim nalazima, budući da su bili prvi uništeni kada se život na ovome lokalitetu ponovno intenzivirao – istaknuo je Demicheli.

Istraživanja u Gradini provodio je Arheološki muzej u Splitu u suradnji s Odsjekom za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Salonitanske stube

Posebno zanimljiv dio istraživanja antički je bedem na istočnomu dijelu lokaliteta na kojem su Turci sagradili dio utvrde. Rimski su bedemi građeni u 2. stoljeću, no kako su štitili Salonu idućih skoro petsto godina, više su se puta obnavljali i nadograđivali, a nekoliko je faza njihove izgradnje i obnove ustanovljeno i u ovoj kampanji. U sklopu bedema otkriven je i dio stubišta kojim se penjalo na bedem, a nalaz predstavlja dosad najbolje dokumentirano stubište u funkciji bedema u Saloni – naglasio je Demicheli.

Stube pronađene uz antički bedem u Gradini tek trebaju ispričati svoju priču

Na lokalitetu je pronađeno i nekoliko grobova, uglavnom kasnoantičkih s grobnom konstrukcijom od amfora, a bilo je i onih koji pripadaju kasnijem srednjem vijeku. Pronađen je veći broj nalaza, uglavnom keramike, stakla, metala, kostiju i ostaloga pokretnog materijala na osnovi kojeg je bilo moguće datirati pojedine faze življenja. U tom je kontekstu posebno važan sloj prepun keramike koja je na jednome mjestu bila namjerno ostavljena ili odbačena u dijelu objekta čija datacija prethodi gradnji bedema.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću