ARHEOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA NA PODRUČJU JUGOISTOČNO OD GOSPINA OTOKA PRONAĐENI OSTATCI ANTIČKOGA BEDEMA KOJI JE ŠTITIO SALONITANSKU LUKU – Extra muros

SOLINSKA KRONIKA 320, 15. TRAVNJA 2021.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Fotografije: Jakov TEKLIĆ, arhiva SOLINSKE KRONIKE

Dvjesto godina nakon prvih arheoloških istraživanja u gradu koji je slavni nasljednik antičke Salone, prepun arheoloških, povijesnih i umjetničkih »senzacija« na privatnoj parceli jugoistočno od Gospina otoka uz područje koje stariji Solinjani znaju kao »Bugarevo« prilikom zaštitnih arheoloških istraživanja pronađeni su ostatci antičkoga bedema. Pronađeni pa izgubljeni

Korištenje izraza senzacionalno otkriće, spektakularno, jedinstveno… u današnje vrijeme nije toliko uputno kada se govori o arheološkim, povijesnim ili umjetničkim temama odnosno otkrićima. Tim više što je u svakodnevnom diskursu ona učestalim i pretjeranim korištenjem izgubila na vlastitu izričaju čemu je doprinijela i neprimjerena subjektivizirana senzacionalizacija otkrića brojnih istraživača.

Dvjesto godina nakon prvih arheoloških istraživanja u gradu koji je slavni nasljednik antičke Salone, prepun arheoloških, povijesnih i umjetničkih »senzacija« na privatnoj parceli jugoistočno od Gospina otoka uz područje koje stariji Solinjani znaju kao »Bugarevo« prilikom zaštitnih arheoloških istraživanja pronađeni su ostatci ni više ni manje nego antičkoga bedema.

Dimenzije i način gradnje pronađenih ostataka jasno upućuju da je riječ o antičkoj fortifikacijskoj građevini

Istinska arheološka, povijesna senzacija, podatak, činjenica i neoborivi dokaz koji uvelike mijenjaju dosadašnju povijesnu sliku grada na Jadru, antičke Salone, starohrvatskoga kraljevskoga grada, a slijedom toga i današnjega Solina.

Jednako senzacionalno kako je antički bedem otkriven tako je, sudeći prema situaciji na terenu i nestao, nažalost ništa neobično za današnji transformirajući Solin. Je li uništenje spektakularnoga otkrića nečija pogrješka, posljedica neznanja, nerazumijevanja, nespretnost pri rukovanju divovskim rovokopačem ili pak ironična epizoda dvjestogodišnje arheološko povjesničarske salonitanske »fortunae« teško da će se ikada saznati.

Imajući u vidu solinske slučajeve sličnoga ili istoga epiloga za očekivati je da će njakanje arheološko povjesničarsko humanističkih magaraca i ovoga puta utihnuti pod vučjim zavijanjem.

Potvrda ranijih istraživanja

Iako je otkriće postojanja gradskih zidina izvan uobičajenih, točnije rečeno poznatih perimetara Salone laičkomu poznavatelju solinskih prilika zaista neuobičajeno, stručno će mišljenje pak istaknuti kako je ono u potpunosti opravdano, pretpostavljano, a shodno tome i očekivano. Štoviše još su arheološka istraživanja u neposrednoj blizini, a tijekom izgradnje hotela pronašla očuvane ostatke grobnih parcela, ali i strukture zidova koje je ovim otkrićem moguće reinterpretirati. Štoviše slični su ostatci pronađeni i prilikom zaštitnih arheoloških radova pri postavljanju kanalizacijske mreže i komunalne infrastrukture u ulicama uz parcelu, a nakon same izgradnje hotela.

Nebrojeni su primjeri u Salonitanskomu bližem i daljem okruženju gradova iz različitih povijesnih razdoblja koji su uz zidine koje su grlile sami gradski korpus, stambene zgrade i palače, trgove i hramove, kazališta pa i amfiteatre, jednim (izdvojenim) dijelom štitile gradsko srce, njegovu luku.

Nemjerljiv značaj

Stručniji dio arheološko-povjesničarske struke istaknut će stoga kako senzacionalnost ovoga otkrića (pa razgrnuća) leži upravo u činjenici mijenjanja ako ne svih dosadašnjih, a onda velikoga dijela spoznaja o položaju, izgradnji i razvoju antičke Salone. Veličini, ulozi i funkcionalnosti njezine luke koju upravo položaj otkrivenih ostataka bedema ponovno potvrđuje kao najveću luku na istočnoj obali Jadrana.

Značaj ovoga otkrića ne zaustavlja se samo na onomu antičkomu dijelu povijesti našega grada, ono se potpuno logično odražava i na onaj srednjovjekovni, starohrvatski za neke ponešto identitetski značajniji dio.

Ispod blokova kamena modraca vidljivi su kosturi i sarkofazi

Nebrojene su studije, znanstvena istraživanja, publikacije i tisuće stranica napisane o odnosu starohrvatskoga, kraljevskoga Solina i antičke Salone. Taj je odnos štoviše, u kojemu se nalaze temelji našega današnjega društva, države i čitava identiteta bio definiran upravo položajem antičkih bedema, opsegom antičke Salone. Iako su starohrvatski kraljevski lokaliteti odavno definirani, posjedi i nadarbine ubicirani (prepoznati i locirani) čak je i laičkomu oku jasno da ovo otkriće ponovno stoga stavlja brojne upitnike na veličinu, opseg i funkcioniranje starohrvatskoga, kraljevskoga Solina.

Razgraničenja dviju velikih vojnih sila i čitavih dvaju svjetova u mletačko-turskim ratovima na solinskomu prostoru nadalje ovim otkrićem također poprimaju potpuno novu dimenziju.

Iako će u konačnici podržavatelji čoporskoga zavijanja u ranije spomenutom magareće-vučjem svijetu umanjiti važnost nekoliko metara antičkoga bedema naspram nekoliko kilometara otkrivenih, definiranih i postojećih, kontroverzno otkriće i razgrnuće arheoloških ostataka (u kojemu se mogu prepoznati i elementi bizarnoga performansa) ukazuje na daleko problematičniju i ozbiljniju situaciju.

Dva stoljeća solinske arheologije

Prije dvjesto godina naime, u vremenu kada su Francuz Ampère i Nijemac Ohm postavljali postulate električne energije, kada su ruski pomorski časnici Lazarev i von Bellingshausen otkrili Antartik, kada je napravljena prva fotografija, patentiran Portland cement u tomu vremenu su započela arheološka istraživanja u Saloni.

Projekt preuređenja Gradine, sa svim svojim potencijalima i postignućima, a unatoč svim manama i propustima pozitivan je primjer prezentacije dijela gradskih zidina u samomu srcu današnjega Solina

Dio lokaliteta koji su tim prvim istraživanjima obuhvaćeni stradao je pak prije tridesetak godina u najvećemu kulturocidu zabilježenomu u novijoj povijesti izgradnjom tzv. Splitske zaobilaznice. Nakon te epizode teško je bilo predvidjeti da će se u vremenu krajnje informatiziranosti, visoke tehnologije, istraživačkoga koloniziranja Marsa godine 2021. u Solinu, ponosnomu nasljedniku antičke Salone i starohrvatskoga kraljevskoga grada ponovno dogoditi (još) jedna mala »Zaobilaznica«.

Potencijal koji imaju uređene gradske zidine kao najveća građevna cjelina Salone pokazao je još slavni don Frane Bulić uređujući na sjevernim gradskim bedemima tzv. Put mira i Put rata, koji su do današnjega dana kao takvi ostali u svojoj funkciji, a na kojima se i danas ostvaruju turistički, dokoličarski, rekreativni i koji sve ne potencijali Salone.

Iako je suvremeni Solin na nekoliko mjesta ratovao sa salonitanskim bedemima, nerijetki su primjeri u kojima su uloženi veliki trud i znatna financijska sredstva kako bi se u samomu gradskomu središtu ostatci zidina očuvali i prezentirali.

Ostatci bedema inkorporirani u Zvonimirovu ulicu na Bilankuši, uz park pokraj Policijske postaje

Ostatci bedema tako rese sami kraj Zvonimirove ulice na Bilankuši, uz park pokraj Policijske postaje. Nadalje i projekt preuređenja Gradine, sa svim svojim potencijalima i postignućima, a unatoč svim manama i propustima pozitivan je primjer prezentacije dijela gradskih zidina u samomu srcu današnjega Solina. Primjer koji će u konačnici uz ispravnu zaštitu i očuvanje kulturnih dobara Gradu donijeti i ekonomske dobrobiti.

Konačno razmatrajući o kontroverznomu slučaju postavlja se pitanje u čemu uopće leži poanta čitave priče? Djelić gradskoga bedema našao se na krivomu mjestu u potpuno krivo vrijeme, ispriječio se »razvoju« grada.

U njegovu brisanju s lica solinske zemlje ne treba tražiti nikakvu simboliku rušenja gradskih zidina i time odraz odnosa naspram kulturnih dobara, dublju pouku i poruku, zlosretnu igru salonitanske »fortunae«.

U vremenu kada se pomno raspravlja o strategijama upravljanja, arheološkim parkovima, potencijalima i resursima ovakve je teme nužno prepustiti onima koji su određeni da se njima bave.

Potpuno je nelogično štoviše da o istima razglabaju kroničarska piskarala teološko titulskoga sufiksa u nekom nevažnom mjesečniku. Jer počevši još od Marka Marulića preko Don Frane Bulića, Don Luke Jelića, Don Ivana Delalle, Don Lovre Katića teolozi nemaju nikakva prava razglabati i baviti se takvim temama.

Za one koji žele znati više

»Opus quadratum« se ubraja među najpoznatije antičke tehnike zidanja vezom obrađenih, kvadratičnih kamenih blokova jednake visine i dužine. Najčešće je korištena prilikom gradnje fortifikacijskih objekata pa ju se slijedom toga i na području današnje Salone ponajviše prepoznaje u gradskim zidinama, bedemima.

Prilikom zidanja ovom tehnikom kameni blokovi nerijetko nemaju do kraja određen kvadratični oblik. Strane kamenih komada koje se međusobno dodiruju često su nakošene zbog čega mnogi blokovi imaju gotovo trapezoidan oblik, a zbog čega često unutar istoga reda kameni blokovi ne naliježu jedan na drugoga u potpunosti. Konačan izgled zida izgrađenoga ovom tehnikom uvelike ovisi i o kamenim slojevima kamenoloma iz kojih je vađen kamen.

Kasnije pak faze razvoja ove graditeljske tehnike dovode do sve pravilnijih i ravnijih te okomitijih kamenih sastavnica. Blokovi tako bivaju sve manji, pomnije obrađeni i pravilniji. Upravo na istočno jadranskoj obali korištenje ove tehnike pri zidanju ima i svoj definirana pravila pa u ranijim razdobljima se odnos između visine i dužine pojedinačnih kamenih blokova razabire u odnosu 1:5 dok je od Trajanova vremena kod većine kamenih blokova taj odnos 1:1.

Naprednije faze razvitka ove tehnike dovele su do detaljne obrade rubova pojedinih kamenih blokova, čime su oni svojim ispupčenim, rustičnim središnjim dijelom odavali dojam grubosti i snage, osobito prikladan za gradnju fortifikacija.

SJEĆANJE NA SOLINJANINA IVANA MUŽIĆA, INTELEKTUALCA, POVJESNIČARA I PUBLICISTA – Tražitelj hrvatske istine

SOLINSKA KRONIKA 320, 15. TRAVNJA 2021.

Piše: Dr. sc. Vlado NUIĆ

Hvala ti Bože što si naša zemaljska putovanja usmjerio jedan na drugoga u trenutku moga životnog raskrižja. Godine 1979. sam upravo doktorirao u Beču i donio odluku tada već s formiranom obitelji povrat u Domovinu. Kao prvi preduvjet ostvarenja te nakane bio sam dužan osigurati stambeni smještaj, pa sam kupio jednu prizemnicu u Solinu. Ovdašnji poznanici me savjetovaše da mi kupoprodajni ugovor sroči odvjetnik Solinjanin Ivan Mužić.

Dovoljan je bio jedan razgovor s njime i iznošenje dotadanjih životnih iskustava pa da se udare čvrsti temelji buduće međusobne suradnje. U to vrijeme je gosp. Mužić obilazio arhive i knjižnice po Europi kako bi utemeljeno pisao o hrvatskoj povijesti, o stanju Crkve i slobode vjeroispovijesti pod komunističkim terorom kao i o općem svjetskom poretku, tajnim organizacijama i svjetskim političkim utjecajima na sve narode.

Tako je stigao sa mnom u Beč u potragu za arhivskom građom. U tom trenutku sam se mogao njemu samo diviti jer sam osobno brinuo o traženju posla nakon povratka u Domovinu jer sam kako su mi govorili, odgajan na trulom zapadu i da za takve nema mjesta u odgojno prosvjetnim ustanovama.

Kako sam se polako prilagodio novonastalim uvjetima sve sam češće imao potrebu čuti se s Ivanom, ali i on je kontaktirao mene kada mu je bila potreba prijevoda s ruskoga ili njemačkoga jezika.

Neutaživom čežnjom za povijesnim izvorima u Münchenu je našao na gotici napisani tekst pokojnoga svećenika žrtve komunističkog progona Kerubina Šegvića, a koji govori o podrijetlu Hrvata. Nije mogao odoljeti da taj opis podrijetla Hvata trune u njemačkim arhivima jer je napisan da bi bio dostupan Hrvatima posebno onima kojima je stalo do stvarnoga podrijetla Hrvata. Tako se dogodilo da mi je dao za prevođenje taj tekst, a koji sam objavljen je pod naslovom »Gotičko podrijetlo Hvata i kako nastade Hrvatska«. Ivanu je to bilo kao da smo učinili veliku uslugu pokojniku koji je svirepo ubijen zbog svojih kršćanskih i svjetonazorskih uvjerenja.

U potrazi snažnih svjetskih utjecaja na ukupnu povijest čovječanstva posredno je iz Petrovgrada u ruke dobio najstariji tekst na ruskom jeziku koji govori o Protokolima Sionskih Mudraca i mene zamolio da prevedem na hrvatski. Budući da osobno financijski nisam mogao to i objaviti to je objavio sin pokojnoga Ivana don Josip Mužić.

Tako rečeno bio sam mu neprestano na raspolaganju, a on je u mene imao puno povjerenje pa sam bio urednikom većine njegovih izdanja. Detaljnu Mužićevu biografiju objavio sam u njegovoj knjizi »Hrvatski vladari od sredine 6. do kraja 9. stoljeća«.

Njegovim sam odlaskom izgubio ne samo prijatelja i istomišljenika nego i stvarni izvor bitnih životnih, ali i znanstvenih podataka. Hvala ti Ivane što si obogatio moj život, a na taj način i sve one na koje ti, a vjerujem i ja tvojim zaslugama utječem ne samo pisanom ostavštinom. Na taj način ćeš trajnim djelima još dugo djelovati na mnoge koji u svoje ruke budu uzimali tvoju pisanu ostavštinu na čemu će ti, siguran sam generacije zahvaljivati.
A ja osobno dragi Ivane ne nalazim pravu riječ osim one hrvatske za sve ti HVALA i neka ti bude laka hrvatska gruda.

Ivan Mužić s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu u studenome 1997.

Ivan Mužić rođen je 14. rujna 1934. u Solinu. Prof. dr. Marin Zaninović u Predgovoru II. izdanju Mužićeve knjige »Hrvatska povijest devetoga stoljeća« ovaj podatak interpretira ovako:

»Ivan Mužić rođen je 1934. u Solinu, prepunom povijesti i njenih spomenika i tu je upijao bez sumnje veličajnu prošlost od najmlađih dana. Završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu, jednu od elitnih hrvatskih obrazovnih ustanova 1953. godine. Studij prava diplomirao je u Zagrebu 1958. godine. Već kao mladi stručnjak objavio je studije, koje su izazvale široku pažnju javnosti. Bila su to »Razmatranja o povijesti Hrvata« 1967., kojoj je slijedila »Hrvatska politika i jugoslavenska ideja« 1969. godine. Djelomično otapanje najrigidnijega totalitarizma u ‘jugoslovenskoj’ varijanti, nakon pada sveprisutne udbaške strahovlade Aleksandra Rankovića, omogućilo je pristup i nekim zabranjenim temama naše povijesti. Pa ipak, bilo je prerano i sjećam se kako su na ove knjige reagirali južni sjeverni hrvatski unitaristi, pa se na kraju u debatu umiješali i Centralni komitet SK BiH, Okružni javni tužilac Ljubo Prvan u Vjesniku i drugi. Od tada Mužić nosi žig čovjeka opasnog po federalni javni red. Mraz Hrvatskog proljeća i svih iluzija koje je pobudilo dohvatio je i Mužića i podvrgnuo ga sudskom progonu koji je trajao od početka 1972. do jeseni 1975., kada je apsurd te optužbe sagledan, pa je optuženi od Vrhovnog suda u Zagrebu bio oslobođen zbog ‘pomanjkanja dokaza’… Sreća je da je Mužić došao na javnu scenu, kada ovakve barbarske egzekucije bivaju rjeđe, jer da je djelovao desetljeće ranije, pitanje kakva bi ga sudbina bila zadesila. On naime u svojim djelima ruši brojne zabrane i raščišćava pojmove.«

Ivan Mužić je bio delegat hrvatske Katoličke crkve na »Svjetskom kongresu katoličkih laika« od 11. do 18. listopada 1967. godine u Rimu. Vodio je kao odvjetnik mnoge političke procese od 1965. do kraja 1971. godine (slučaj prof. Ivana Alilovića, obranu izdanja »Široki Brijeg« dr.).
Početkom 1972. godine Ivan Mužić je izložen neviđenoj medijskoj hajci i procesuiran kao neprijatelj komunističkoga režima. Tijekom trajanja sudskog procesa on je kao odvjetnik suspendiran, odnosno bilo mu je zabranjeno raditi bez obzira što je imao nezaposlenu ženu i troje malodobne djece. Za trajanja sudskoga progona nije mu dopuštena ni obrana disertacije na Pravnom fakultetu koja je bila predviđena u proljeće 1972. (Članovi komisije bili su profesori: B. Krizman, I. Beuc i H. Sirotković.) On je zbog takve odluke s tim profesorima prekinuo sve kontakte i objavio (1978.) rukopis pripremljen za obranu kao knjigu pod naslovom »Katolička crkva u Kraljevini Jugoslaviji« u izdanju »Crkve u svijetu« nadbiskupa F. Franića.
Mužić je 13. prosinca 1990. u Rimu održao glavni referat na svečanoj akademiji, koju je organizirala Papinska međunarodna Marijanska akademija u suradnji s Papinskim hrvatskim zavodom sv. Jeronima i Hrvatskom zajednicom u velikoj dvorani Papinskog Sveučilišta »Antonianum« u spomen kardinala Alojzija Stepinca.

Mužić nije nikad istupao s klerikalnih pozicija i to je dobro shvatio predsjednik Franjo Tuđman, kada je u svome Zatvorskom dnevniku iz 1972. dana 4. ožujka 1972. godine zapisao: »Mužić uhićen. Nikad mi nije djelovao politički angažirano, pa ni klerikalno, kako su ga neki obilježavali. Za vrijeme moga boravka u Splitu razgovarali smo isključivo o njegovoj disertaciji… Očito i Mužić plaća svoje bavljenje poviješću! Jer, teško mi je zamisliti nešto drugo… A unitaristi ga imaju u nosu, vjerojatno i zato što je branio Alilovića i neke druge slučajeve.«
Autor je dvaju povijesno-političkih spisa, 14 povijesnih djela, koautor u jednoj knjizi te autor dviju knjiga polemika. Priredio je brojna izdanja djelâ raznih autora, a surađivao je u mnogim povremenim publikacijama.

Nositelj je više javnih priznanja i bio je članom raznih kulturnih društava. Odlikovan je brončanom medaljom »Einstein International Accademy Foundation in America« i pozlaćenom medaljom »Hrvatskoj vjerni sinovi« Hrvatskog domobrana u Zagrebu (2001.) Bio je dopisni član Talijanske arheološke akademije u Rimu, član Hrvatskoga domobrana u Zagrebu, Hrvatskoga kulturnog vijeća u Zagrebu, te član-radnik Matice hrvatske. Bio je pridruženi član Hrvatskoga arheološkog društva u Zagrebu, a u travnju 2003. dobio je nagradu za životno djelo Županije Splitsko-dalmatinske.

Historiografija u obje Jugoslavije bila je u službi vladajućih režima, a osobito u komunističkoj državi. Mužić je upravo u toj historiografskoj realnosti komunističke Jugoslavije imao hrabrosti objaviti djela, utemeljena na arhivskoj i drugoj građi, koja su označila potpuno novi pristup najosjetljivijim temama hrvatske povijesti.

(Iz knjige: O Jospiu Manoliću, Eugenu Laxi i simboličkoj velikoj loži Libertas)

LOŠE STANJE DIJELA SJEVEROISTOČNIH SALONITANSKIH GRADSKIH ZIDINA PRIJETI SIGURNOSTI PROMETA – Simbolički govor jedne kule

SOLINSKA KRONIKA 319, ožujak 2021.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Već je na prvi pogled i laičkome oku jasno da višetonska kameno žbučna gromada zbog svoga sustavnoga propadanja ozbiljno prijeti svega nekoliko metara udaljenoj prometnici. Štoviše upravo neposredna blizina jedne od najfrekventnijih županijskih prometnica sa svim svojim prometom ne doprinosi statičkoj sigurnosti ove gromade

Reprezentativni ostatci kule čitav niz godina sustavno propadaju

Sjeveroistočni ugao salonitanskih gradskih zidina sa svojim ostatcima obrambenih kula na solinskoj Bilankuši još uvijek dominantno prkosi svakodnevnim naletima suvremenoga Solina. Arheološki ostatci koji bi svakomu putniku namjerniku, svakome posjetitelju baštinika slavne Salone već pri ulasku u gradsko središte mogao na jedinstven način pričati priču o prošlosti grada na Jadru. Štoviše prikladna prezentacija istočnih salonitanskih gradskih vrata Porta Andetria koja se kriju pod prometnom površinom dodatno bi mogla obogatiti sami ulazak u grad.
Ovaj sklop obrambenih gradskih zidina podignutih za vremena Marka Aurelija ucrtan je na najstarijim kartama Salone, a parcijalno je istraživan za vremena prolaska »Abramićeve« ceste 1940.– 1941., zatim prilikom sondiranja 1954., 1968. i 1979., a nešto detaljnije godine 2000. kada su pronađeni fascinantni nadgrobni spomenici, zadnja istraživanja ovoga dijela provedena su nedavno prolaskom magistralnoga plinovoda.
Međutim i na ovome (ne izoliranome) slučaju na djelu je čitava lepeza društveno-pravno-zakonsko-birokratskih poteškoća. Sporni dio spomenika naime u vlasništvu je Arheološkoga muzeja, dok je u potpunosti okružen privatnim zemljištem, a uz isto se pak nalazi i zemljište u vlasništvu grada Solina.
Reprezentativni ostatci bedema, odnosno kule koji se unatoč činjenici da su sa svoje zapadne strane sigurno poduprti novogradnjom (novijega datuma) kroz čitav su niz godina, a ponajviše kroz zadnjih dvadesetak ostali bez čitavoga reda kamenja pri svom temeljnom dijelu. Već je na prvi pogled i laičkome oku jasno da višetonska kameno žbučna gromada zbog svoga sustavnoga propadanja ozbiljno prijeti svega nekoliko metara udaljenoj prometnici. Štoviše upravo neposredna blizina jedne od najfrekventnijih županijskih prometnica sa svim svojim prometom ne doprinosi statičkoj sigurnosti ove gromade.

Sjeveroistočni ugao salonitanskih gradskih zidina početkom 1900-ih godina

Koncem devedesetih i početkom dvijetisućitih godina prostor sjeverno i sjeverozapadno od sporne kule, s ostatcima bedema i drugih kula u potpunosti je bio očišćen i uređen, reprezentativan lokalitet. Štoviše upravo je zalaganjem svih nadležnih institucija, svih dionika i vlasnika ovaj lokalitet simbolički progovarao kako prolaznicima tako i stanovnicima da upravo na tome mjestu prolaze kroz vremenska vrata, ulaze u povijest jednoga od najstarijih i najvažnijih živućih gradova na čitavome Mediteranu.
Kamenje na ovomu lokalitetu ni danas ne šuti, ono simbolizira, govori i svjedoči, ali o nečemu drugome.

SOLINSKI VJERNIČKI OBIČAJI U VREMENU PRIPRAVE ZA USKRS – Korizmeni identitet solinskoga puka

SOLINSKA KRONIKA 319, ožujak 2021.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Vjernički život solinskoga puka na poseban je način izražen kroz korizmeno vrijeme koje obiluje običajima. Upravo je ovo vrijeme priprave na Uskrs posebno zanimljivo još jednom razmotriti u vidu posebnih epidemioloških uvjeta i drugih pošasti koje pogađaju vjernički život i prasvetište solinskoga puka te prijete zaboravu vjerničkih običaja i tradicije

Liturgijska godina i posebni običaji u solinskome su prasvetištu Gospe od Otoka kroz čitavu povijest sve do današnjih dana utjecali na i formirali svakodnevni život solinskoga vjerničkoga puka. Brojne liturgijske reforme, odredbe, proizvoljna i samovoljna ukidanja i dokidanja kao i nemar vjerničkoga puka za vlastitim izričajima pobožnosti dovode ne samo do zaborava i propadanja običaja nego i velikoga osiromašenja pastoralnoga života samoga prasvetišta.
Liturgijski, a time i vjernički život solinskoga puka na poseban je način izražen kroz korizmeno vrijeme koje obiluje običajima. Upravo je ovo vrijeme priprave na Uskrs posebno zanimljivo još jednom razmotriti u vidu posebnih epidemioloških uvjeta i drugih pošasti koje pogađaju vjernički život i prasvetište solinskoga puka te prijete zaboravu vjerničkih običaja i tradicije.
Najizvrsniji izvor za proučavanje starih solinskih korizmenih običaja i liturgije svakako je Običajnik uz kojega je potrebno posegnuti i za drugim izvorima, prvenstveno Župskom kronikom, ali i drugim dokumentima nastalim na pisanim i usmenim izvorima.

Korizmene nedjelje

S korizmenim nedjeljama prema Običajniku u popodnevnim nedjeljnim satima u crkvi je započinjala kateheza i nauk kršćanski na koje su bila dužna dolaziti sva školska djeca. Od samoga osnivanja župe, sukladno tadašnjoj pastoralnoj praksi katehiziranje poglavito školske djece kroz vrijeme korizme bilo je posebno istaknuto. Spominje se nadalje kako je upravo vrijeme korizme najpogodnije za pripravu školske djece za sakrament prve svete Pričesti. Međutim izgleda kako je razlog smještanja poduke u ovo vrijeme ne isključivo bogata Crkvena tradicija poduke kroz korizmeno vrijeme nego prvenstveno zemljoradnički poslovi koji prispijevaju u vremenu Duhova i Tijelova koji bi pak onemogućili redovito pohađanje kateheza. U posljednjemu poglavlju Običajnika istaknuta je i nužnost uvođenja večernje pobožnosti klanjanja pred Svetotajstvom, kao i po drugim župama.

U solinskoj su crkvi još od pete korizmene ili Gluhe nedjelje, platnom bili zastrti Gospina slika na glavnomu oltaru, kipovi te raspelo, a prozori su bili zatamnjeni ljubičastim zavjesama

Korizmene nedjelje u poslijepodnevnim su satima, nakon kateheza zbog pučke pobožnosti Puta Križa ili točnije rečeno križnoga puta, u crkvu prema svjedočenju autora, privlačile mnogo svijeta. Ovaj je oblik neliturgijskoga slavlja sukladno dugoj tradiciji, kroz korizmene nedjelje održavan u župskoj crkvi, više preciznijih podataka o istome u Običajniku ne nalazimo.

Peta korizmena nedjelja u izvanjskome iskazivanju posta ima svoju specifičnost koju bilježi i solinska tradicija. Korizmeni se post naime odnosi prvenstveno na hranu, međutim u korizmi postoji i post koji se odnosi na uši i oči. U solinskoj tako crkvi još od pete korizmene ili Gluhe nedjelje, platnom su zastrti Gospina slika na glavnomu oltaru, kipovi Srca Isusova, Gospe Lurdske, sv. Ante i Gospin kip te raspelo, a prozori su bili zatamnjeni ljubičastim zavjesama.

Cvjetnica

Golubice kojima se na Cvjetnicu ukrašavaju maslinove grane izrađuju se od smokvine srčike

Iako su uz Cvjetnu nedjelju u Solinu vezani neki specifični običaji njihova spomena u Običajniku nema. Autor bilježi malu misu u sedam sati te veliku koja počinje u devet, također navodi kako je prije velike svete mise bio blagoslov palminih grana nakon čega slijedi ophod oko crkve.
Nakon ophoda slijedila je misa muke Gospodnje, autor bilježi pjevanje Muke preko mise uz napomenu da svećenik pjeva riječi od Isusa. Govoreći pak o specifičnim običajima koji su u Solinu vezani uz Cvjetnicu, a izravno su ili barem neizravno liturgijskoga karaktera, neizostavno je svakako spomenuti izradu golubica. Naime običaj je bio da već nekoliko dana prije same Cvjetnice muškarci obilazeći maslinike režu maslinove grane koje će ponijeti na blagoslov. Iako autor Običajnika spominje samo blagoslov palminih grana stoljetna solinska tradicija bilježi pak isključivo blagoslov maslinovih grana. Nabrane maslinove grane ukrašavane su golubicama napravljenima od srčike divlje smokve. Zanimljivo je nadalje da je nakon blagoslova i mise najstariji muški član obitelji zazivao Božji blagoslov na svaku svoju njivu i na svaku zasadio po jednu blagoslovljenu maslinovu grančicu.

Veliki tjedan

Sami početak Velikoga tjedna, točnije ponedjeljak, utorak i srijeda prema Običajniku nisu imali neku posebnu liturgiju. Autor pod naslovom Ponedjeljak Velike Nedjelje bilježi veliku vazmenu ispovijed. Autor također navodi da se svi vjernici nisu istom i pričešćivali jer je običaj bio da se bratimi pričešćuju na Veliki četvrtak. U Crkvenoj su se povijesti javni pokornici pripremali na sakramentalno pomirenje i pričest upravo na Veliki četvrtak, no u ovome je slučaju nemoguće povlačiti jasnu paralelu između drevne Crkvene prakse i bratimskoga običaja.

Sveto trodnevlje

Sveto trodnevlje ili Veliki četvrtak, petak i subota prepuni su simboličke snage, štoviše ta su tri dana sažetak svekolike kršćanske simbolike. Stoga su brojni neliturgijski obredi i običaji proizašli upravo iz bogatstva bogoslužja ovih dana, a koji su postojali i dijelom postoje do današnjega dana.

Velika srijeda i obred Barabana

Baraban, drveni prut ukrašen posebnom tehnikom koristi se u istoimenome obredu koji svoje početke ima u srednjovjekovnoj liturgiji

S obzirom na drugačije računanje liturgijskoga vremena od današnjega obredi Velikoga tjedna započimali su na Veliku srijedu. Bogoslužje Velike srijede započimalo je pak obredom Barabana u pet i po poslijepodne.
Obred barabana u suštini je usko povezan s molitvom časoslova odnosno jutarnjega časa ili juterernje.
Sam naziv baraban susreće se gotovo u čitavoj Dalmaciji dijelu zaleđa i na otocima, u Solinu kao i Blatu na Korčuli i Kaštelima ovim se prutom u crkvi, umjesto zvonima vezanima na tri posljednja dana Velikoga tjedana, daje znak.
Uz upotrebu barabana solinska tradicija bilježi i upotrebu drvenih čegrtaljki čiji se zaglušujući zvuk stapao sa zvukom barabanâ kojima se pak udaralo po podu i drvenim klupama. Započevši s Velikom srijedom u sve dane do Uskrsa klupe u crkvi zaokretale su se tako da su lijeva i desna strana stajale poredane jedna naspram druge uzduž, a ne više poprijeko crkve. Pivači su se tako rasporedili u dvije grupe te naizmjenično pjevali svoje uloge iz tekstova Velikoga tjedna. Tom je prigodom svećenik stajao, sjedio ili pak klečao s druge strane oltarne pregrade, blizu samoga oltara.
Na glavnomu oltaru na Veliku je srijedu izrađivan grob Gospodinov zbog čega su se sve funkcije obavljale na oltaru svetoga Ante. Izrada groba Gospodinova na glavnomu oltaru zanimljiva je interpretacija Crkvene tradicije pohrane euharistijskih čestica, u kojoj se oltar promatralo kao Kristov grob.

Veliki četvrtak

Bogoslužje Velikoga četvrtka započimalo je u šest i po ujutro sakramentom ispovijedi za solinske bratime koji su se potom pričešćivali preko velike svete mise. Autor nadalje bilježi da je bratimski običaj bio da se odmah nakon pričesti napiju vina i pojedu malo kruha, no ovaj podatak navodi uz opasku nužnosti ukidanja ovoga običaja i njegova premještanja u crkveno-brasku kuću nakon svete mise, nakon što se ista izgradi.
Nakon mise bila je procesija po rubrikama odnosno kako je predviđao Obrednik, procesija je išla do velikoga oltara gdje je napravljen Gospodinov grob, ova je služba trajala oko dva sata.
Poslije podne Velikoga četvrtka u tri sata je započimala procesija u Vranjic kojom se išlo pohoditi Gospodinov grob. Autor Običajnika posve jasno ne bilježi obostranost procesije no u drugim izvorima zabilježeno je da je procesija išla s Gospina otoka prema Vranjicu, a iz vranjičke crkve sv. Martina prema Gospi od Otoka te da su se procesije mimoilazile između Barkuše i Ćućini kuća.
Dolaskom u Vranjičku crkvu puk se pomolio na Gospodinovu grobu te uputio natrag, ipak autor Običajnika bilježi da se isto čini kada se dođe u Solinsku crkvu.
Povratkom u župsku crkvu nastavljeno je bogoslužje te je u pet i po započimao Baraban. Autor bilježi i opravdanost zadržavanja običaja barabana u srijedu i petak, jer je srijedom nazočno manje svijeta dok se na petak uklapa u bogoslužje jer je i propovijed o muci. Zanimljivo je da liturgijska gesta pranja nogu na Veliki četvrtak u Običajniku nije zabilježena.

Veliki petak

Govoreći o Velikome petku autor bilježi kako služba počima ujutro oko osam sati i to svetom misom i svim obredima iz misala, u ovome slučaju autor očito čini grešku jer od davnina u tradiciji Crkvenoga bogoslužja na Veliki petak se ne služi sveta misa. Jutarnja služba traje oko dva sata uz nazočnost velikoga broja vjernika.
Obred barabana kao i dva prethodna dana započimao je u pet i po sati. Nakon propovijedi uslijedila je procesija preko Solina sa pet blagoslova tijekom procesije pjevači su pjevali Puče moj, a pri dolasku u crkvu Ispovjedajte se. Uslijedilo je kađenje Svetotajstva i blagoslov puka.

Velika subota, Uskrs i Uskrsni ponedjeljak

Do liturgijske reforme 1951. u rimskoj liturgiji vazmeno se bdijenje zbog dugotrajne dekadence liturgijskoga vremena slavilo u subotu ujutro. Solinski Običajnik dosta siromašno piše o Velikoj suboti, Uskrsu i Uskrsnome ponedjeljku.
Štoviše o Velikoj suboti piše tek u tri rečenice, a o iznimno važnome Vazmenome bdijenju nema ni riječi.
Služba je dakle počimala u osam sati ujutro a sve je obavljano po rubrikama iz Misala ili Epistolara. Poslije čitanja proročanstva uslijedio je blagoslov vode, u tu se vodu ulijevalo katekumensko i krizmano ulje koje je posvećivao biskup na jutarnjoj misi u katedrali na Veliki četvrtak, stoga autor uputno piše da je prije blagoslova vode potrebno očistiti krstionicu i poslati u Grad po sv. ulje. Nakon blagoslova vode uslijedila je uskrsna misa te nakon iste blagoslov hrane, autor izričito navodi kruh, jaja, sol i voće. Cijela služba na Veliku subotu trajala je oko 2 i po sata.
Bogoslužje na sam uskrs započimalo je s malom misom u sedam sati, zatim je u devet počimala velika svečana misa. Iza epistole – poslanice pjevači su pjevali Spridnicu a iza mise Kraljice neba, kako se pak pjevalo sve do sv. Trojstva, prve nedjelje nakon Duhova. Zanimljivo je svakako da je na uskrs poslijepodne oko tri i po bila svečana večernja s blagoslovom Presvetoga Sakramenta.
Na Uskrsni ponedjeljak bila je velika sveta misa u osam i po nakon koje je bio blagoslov s Presvetim Sakramentom.

TEHNOLOŠKE NOVOSTI NA GOSPINU OTOKU – Gradsko oko svuda gleda

SOLINSKA KRONIKA 317, siječanj 2021.

Postavljeni stupovi s videonadzorom decentno se uklapaju u novu vizuru Gospina Otoka

Prasvetište na Gospinu Otoku uza sve novosti koje je doživjelo i starosti koje krije početkom godine postalo je bogatije za suvremena (smart city) rješenja videonadzora.
Naime na zemljištu u vlasništvu župe, odnosno nadbiskupije splitsko-makarske postavljeni su stupovi s najsuvremenijom opremom videonadzora kakve u zadnje vrijeme imamo priliku vidjeti na frekventnijim mjestima u našemu gradu.
Postavljeni videonadzor samo će one zlokobne u našemu društvu podsjetiti na vremena od prije četrdesetak godina kada su kraj mostova Gospina Otoka stajali živi »promatrači« i »brojači«, razni suradnici, a s ciljem predanoga vođenja računa o vjerničkomu životu solinskoga puka.
Uloga ovoga sustava zasigurno nije u brojenju vjernika, onih koji nedjeljom idu na pričest ili ne, iznosu milodara ili pak pridržavanju epidemioloških mjera. Postavljeni će sustav zasigurno u vrlo kratkom vremenu pokazati svoju svrsishodnost i funkcionalnost u smanjenju broja nedozvoljenih radnji i ponašanja kao što je naime slučaj i s ostalim djelovima našega grada koji su obogaćeni ovakvim suvremenim rješenjima.

IZ TISKA IZIŠLA KNJIGA »OFFICIUM CONSULARIS PROVINCIAE DALMATIE – VOJNICI U SLUŽBI NAMJESNIKA RIMSKE PROVINCIJE DALMACIJE« DOC. DR. SC. IVANA MATIJEVIĆA – Vojni temelji salonitanskoga društva

SOLINSKA KRONIKA 317, siječanj 2021.

Već letimični pogled na uvod mogao bi zaintrigirati one ponešto nestručnije i neupućenije u ovu temu i tematiku jer autor u njemu između ostaloga donosi jedinstveni, jezgrovit, tematski strogo usmjeren, a opet sveobuhvatan i dosad neviđen opis Salone i salonitanskoga društva upravo u svjetlu rimskih vojnika i namjesnika

 

Važnost ove publikacije prepoznaje se i u novim načinima na koje autor problematizira obrađeni epigrafski materijal, odnosno različitim putevima kojima istome pristupa. Autor tako klasificira natpise, točnije žrtvenike na kojima se natpisi nalaze sukladno poganskim božanstvima kojima su podignuti, caru, genijima mjesta…

Koncem protekle godine u nakladi Književnoga kruga Split i Filozofskoga fakluteta Sveučilišta u Splitu iz tiska je izišla knjiga »Officium consularis provinciae Dalmatiae – Vojnici u službi namjesnika rimske provincije Dalmacije« autora DR. SC. Ivana Matijevića docenta na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu.
Matijević koji je solinskoj javnosti poznat po brojnim prilozima u mjesečniku Solinska kronika te radovima u časopisu za solinske teme Tusculum u prosincu protekle godine nagrađen je nagradom za znanost Senata Sveučilišta u Splitu, a sukladno znanstvenoj produktivnosti odnosno kao jedan od najproduktivnijih znanstvenika Sveučilišta.
Matijevićev samostalni publicirani prvijenac tvrdo je ukoričena publikacija dimenzija 24 X 17 centimetara s 211 stranica. Nakon predgovora i uvodnoga dijela autor donosi četiri poglavlja; »Organizacija namjesnikova oficija u doba principata«, »Vojnici u službi oficija namjesnika provincije Dalmacije«, »Način popunjavanja oficija i brojnost njegovih vojničkih pripadnika« i »Datacija natpisa«.
Publikacija je opremljena detaljnim i bogatim katalogom koji na 38 stranica teksta donosi ukupno 113 predmeta/natpisa na kojima autor temelji svoj rad. Po katalogu u publikaciji na 46 stranica slijedi prilog/poglavlje »Slike« u kojemu autor prateći katalog i korpus publikacije na ujednačen i skladan način donosi kombinirane crno-bijele fotografije, crteže i grafičke prikaze 86 različitih predmeta/natpisa. Pohvalno je nadalje što je za publikaciju pribavio uglavnom fotografije visoke kvalitete i razlučivosti, usto novijega datuma nastanka.

Nadgrobni natpis koji spominje bivšeg spekulatora Gaja Apuleja Etruska potvrđuje da je ljudstvo ove legije popunjavalo i službe niže rangiranih principala. On se u pretklaudijevsko doba, nakon stjecanja veteranskoga statusa, naselio na izvoru Vrljike u Imotskoj krajini i bio izabran za gradskoga vijećnika u Saloni

Detaljna raščlamba
Nakon slika autor je preko 8 stranica uvrstio i tablicu sa svih 113 vojnika na službi u namjesnikovu uredu, a koje je sukladno obrađenim podatcima i čitavim korpusom publikacije rasporedio po imenu, službi, postrojbi, godinama života, godinama službe, tipu spomenika, mjestu pronalaska i dataciji. Navedena tablica jedan je od elemenata koji ukazuju na važnost i doprinos ove publikacije u istraživačkomu radu usmjerenomu rasvijetljavanju vojničke povijesti. Naime riječ je o jedinstvenome izvoru velikoga potencijala posebice ukoliko bi se na svemrežju našla u nekoj od baza podataka ili pak na zasebnoj web stranici u formatu i/li obliku (računalnom jeziku) koji dopušta različite metode i načine pretraživanja.
Nakon tablice na pet stranica teksta slijede autorova zaključna razmatranja, te bibliografija i literatura s 149 jedinica. Sažetak na engleskomu jeziku kojega je preveo Graham McMaster nalazi se na šest stranica teksta, a kazalo osobnih imena kao i kazalo geografskih pojmova na ukupno su deset stranica.
Snažan salonitanski/solinski pečat publikacije čije su izdavanje financijski potpomogli Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, Grad Split i Grad Solin, a koju su recenzirali akademik Nenad Cambi i prof. dr. sc. Anamarija Kurilić sa zadarskoga Sveučilišta vidljiv je već u prvim retcima autorova predgovora. Matijević naime ističe kako su upravo njegov prilog za solinski časopis Tusculum o vojnicima Osme dobrovoljačke kohorte u namjesnikovu uredu rimske Dalmacije te doktorska disertacija o natpisima rimskih vojnika iz Salone iz doba principata bili inicajlni moment detaljnoga istraživanja ukoričenoga u ovu publikaciju.

Natpis koji svjedoči o važnoj karijeri komentarijenza Tiberija Klaudija Januarija, pokopanog u Saloni, gdje je i služio. Nije jasno je li prethodnu službu spekulatora obavljao u salonitanskom oficiju ili u Gornjoj Panoniji, gdje je tada boravila njegova Četrnaesta legija

Sustavan pristup temi
Uvodeći nadalje čitatelja među poglavlja i retke svoje publikacije autor ističe kako je u navedenim inicijalnim radovima vrlo brzo zamijetio da se iz korpusa izdvaja skupina od četrdesetak oficijala, koja je pokazala da iz provincijske metropole potječe dovoljno epigrafskih izvora iz kojih bi se mogla rekonstruirati hijerarhija namjesnikova oficija, odnosno iz kojih bi se odredile u njemu zastupljene službe te izdvojili njihovi nositelji i postrojbe. Ipak, za dobivanje cjelovitije slike bilo je potrebno dodati još sedamdesetak natpisa iz ostalih dijelova provincije, od kojih je velika većina posvetnih beneficijarijskih žrtvenika.
Autor nadalje navodi kako studija obuhvaća 113 cjelovitih i fragmentiranih natpisa legionara i augzilijara na različitim službama u namjesnikovu oficiju iz tri stoljeća principata – od uspostave provincije u posljednjim godinama Augustove vladavine do Dioklecijanova vremena, kada započinju temeljite promjene u društvu i vojsci, pa tako i u sustavu provincijske uprave. Analizom natpisa i njihovim stavljanjem u kontekst provincijske uprave u Rimskom Carstvu autor nadalje pokušava odrediti koje su službe postojale u oficiju, tko su bili njihovi nositelji i iz kojih su postrojbi rimske vojske dolazili, kako su namjesnici popunjavali više rangirane službe jer su se u nedostatku legija u provinciji morali oslanjati na legije u susjednoj Panoniji i Meziji, na koji je način lokalna vojna posada sastavljena od nekoliko pomoćnih postrojbi sudjelovala u radu namjesnikova oficija.

Posvetni žrtvenik centuriona Tita Flavija Pompeja i protektora Vibija Vibijana koji je pak tijekom Karakaline ili Elagabalove vladavine, ili poslije, u škripskim kamenolomima na otoku Braču izvršavao neku posebnu zadaću vezanu uz amfiteatar, vjerojatno onaj u Saloni

Snaga novih pristupa
Važnost ove publikacije nadalje prepoznaje se i u novim načinima na koje autor problematizira obrađeni epigrafski materijal, odnosno različitim putevima kojima istome pristupa. Autor tako klasificira natpise, točnije žrtvenike na kojima se natpisi nalaze sukladno poganskim božanstvima kojima su podignuti, caru, genijima mjesta. Nadalje novost je i u obradi drugih osoba koje su spomenute na natpisima, a u kojemu aspektu autor najdublje zadire u svakodnevni život Salone, njezinih oficijala i vojnika, stvarajući preduvjete za izgradnju detaljne i prvorazredne slike todobnoga salonitanoskoga društva.
Svojevrsnu najavu produbljivanja istraživanja ove teme, ali i iskorak u pristupu autor najavljuje tumačeći još jedan vid pri čemu ističe kako je važno pokušati odrediti odnos između beneficijarijskih postaja, odnosno oficijala koji su u njima djelovali, i postrojbi rimske vojske smještenih u njihovoj blizini. Osnovni preduvjet takvoga istraživanja jest nov i cjelovit pristup vojnoj posadi u Dalmaciji iz doba kasnoga principata, a pri čemu se poziva na istraživanje i rad Nikole Cesarika i Ive Glavaša iz 2013. odnosno 2017.
Već letimični pogled na uvod u publikaciju mogao bi zaintrigirati one ponešto nestručnije i neupućenije u ovu temu i tematiku jer autor u njemu između ostaloga donosi jedinstveni, jezgrovit, tematski strogo usmjeren, a opet sveobuhvatan i dosad neviđen opis Salone i salonitanskoga društva upravo u svjetlu rimskih vojnika i namjesnika. Oblikovan jedinstvenim, za autora prepoznatljivim stilom u kojemu će oni ponešto upućeniji prepoznati rodoljubni izričaj, ovaj uvodni dio omogućava uvid u veličinu istraženoga i još neistraženoga salonitanskoga blaga čije će ukrštavanje sa suvremenim pristupima i metodama (kakve autor donosi i predlaže) otkriti i uokviriti nebrojena poglavlja salonitanske povijesti.

Temelji i budućnost
Autor nadalje izuzetno slikovito dočarava ulogu i funkcioniranje rimske vojske, a u čemu se zbog posebnoga leksičkoga žara pri opisivanju hijerarhijske uređenosti, spremnosti na odaziv, pokret i ratovanje, političku agažiranost vojske prepoznaje i cjelokupna usmjerenost njegova istraživačkoga rada.
Iako autor ne ističe da u doslovnomu smislu knjigu posvećuje vojnicima u službi oficija upravitelja provincije Dalmacije tijekom tri stoljeća principata bez ikakve zadrške ovu publikaciju možemo smatrati priznanjem, istinskim spomenikom svim onim znanim i neznanim graditeljima salonitanskoga društva na čijim temeljima između ostaloga stoji i ovo današnje solinsko.
Autorov dosadašnji istraživački rad koji je solinsko sunce ugledao ukoričen u ovoj publikaciji argument je koji pobija sve nositelje i širitelje ideje kako se o povijesti grada na Jadru više nema što reći i pisati. Štoviše metodološko-istraživački gledano ova je knjiga rijedak primjer realnoga i istinskog hodograma u radu, koji pak u današnjim vremenima znanstvene i popularno-znanstvene hiperprodukcije, tiskanja i raznih pretiskivanja, na klasičan, »školski način« pokazuje kako isključivo znanje i sustavnost u (znanstvenomu) radu donose plodove koji se odražavaju i na drugim područja ljudskoga društva.

NAKON DESETLJETNIH LAMENTIRANJA U SREDIŠTU SOLINA SRUŠENA RODNA KUĆA DON LOVRE KATIĆA – Solin kojega (više) nema!

SOLINSKA KRONIKA 317, siječanj 2021.

Nakon gotovo dvadeset godina otkako je kao jedno vrijeme i zaštićeni spomenik kulture dospjela u privatne ruke rodna kuća don Lovre Katića srušena je do temelja. Prizor koji neodoljivo podsjeća na jednu zagrebačku scenu u Erdoedyjevoj ulici i zgradu kojoj je »bilo suđeno da padne«

Ulaskom u novu godinu, od koje pak čitavi društvo nekim čudnom očekuje da valjda sama od sebe bude bolja od protekle u samomu središtu Solina simbolično je započelo novo razdoblje našega grada. Nakon gotovo dvadeset godina otkako je kao jedno vrijeme i zaštićeni spomenik kulture dospjela u privatne ruke rodna kuća don Lovre Katića srušena je do temelja. Prizor koji neodoljivo podsjeća na jednu zagrebačku scenu u Erdoedyjevoj ulici i zgradu kojoj je »bilo suđeno da padne«.
Iako odavno najavljeno, rušenje ove Solinjanima dobro poznate kuće na samome ulazu u središte Solina izazvalo je različite reakcije, negodovanja, hrabra prosvjedovanja po društvenim mrežama i prozivanja raznih subjekata u kulturno-društvenomu životu našega grada.
Temi don Lovrine rodne kuće, koja je objektivno govoreći desetljećima predstavljala ugrozu prolaznicima i prometu, a koju su na okupu držale jedino grane bršljana i glicinije, na stranicama našega mjesečnika posvetili smo nebrojeno mnoštvo članaka, radova, arhivskih fotografija, prijedloga…
Posebno se pritom ističe članak Petra Vulića iz svibnja godine 2004. »Popločana spomen-ploča« kojega je solinski »Zvonimir« izdao i kao izvanredno izdanje, a koji u konačnici (p)ostavlja pitanje; što uopće kultura može u srazu s nekulturom?
Sudbina Don Lovrine kuće istinski je simbol i opomena ovoga vremena našemu društvu. Simbol jer u sebi doista konkretizira zanemarivanje, zapuštanje i uništavanje baštine, opomena jer upućuje na gorku istinu da se do današnjega dana naš grad nije pobrinuo ni za (rodne) kuće Don Frane Bulića, Joze Kljakovića, Vjekoslava i Dalibora Paraća, nadbiskupa Ante Jurića…
Model možda i postoji pogledamo li Gašpinu mlinicu i Ćućinovu kuću na Amfiteatru koje je Grad otkupio, ostaje smo pitanje volje, želje i u konačnici svijesti.

POPLOČANA SPOMEN PLOČA: TEKST PETRA VULIĆA IZ SOLINSKE KRONIKE BR. 116., 15. SVIBNJA 2004.

Ode i don Lovrina kuća!

Rijetko čitam dnevni tisak, a još rjeđe splitsku Slobodnu Dalmaciju, i to iz osobnih razloga, a to je već d(r)uga priča.
U navedenoj novini 29. travnja, na str 18, u, također splitskoj Sveučilišnoj knjižnici, posve slučajno uočih naslov Kerum kupio rodnu kuću don Lovre Katića i još uvijek ne mogu doći sebi, a kamoli Tebi, štovani štioče! Prosto za poludit i/li za ne vjerovat!
Jest da mi živimo u društvu u kojem je više cijenjen nekakav nogoloptač (iz trećerazrednog seoskog nogometnog kluba) od kakvoga umjetnika, znanstvenog djelatnika ili pak (tamo nekog!) izuzetno nadarenog glazbenika, književnika, slikara…, ali da netko može kupiti rodnu kuću dragog mi (Vam i nam!) i Velikog (s velikim V!) najvećega ikada rođenog Solinjanina – don Lovre Katića i da nitko još ne uputi ni jednu jedinu prosvjednu riječ (i šutnja je odobravanje ove antologijske i povijesne kupnje!), to ja još nikako ne mogu shvatiti a kamoli (po)vjerovati!
Potpisnik ovih redaka, dapače, nema ništa, u ovom slučaju protiv Keruma, čak je i stalna i skoro svakodnevna mušterija u njegovim mnogobrojnim splitskim dućanima. Potpisnika, također, neimalo ne zanima porijeklo Kerumova novca, niti njegova skupocijena vozila, jahte, prodajna središta, hoteli, stambeni objekti (slikovito kazano – ne pamtim kad sam zadnji put vidio 100 kuna!) i ne želi(m) biti Keumov sudac istražitelj, jer ovaj tekst i nije napisan zbog njega (Keruma!), već zbog njih koji su se trebali oglasiti – ali nisu! Posebice ako su pročitali zbog čega je g. Kerum kupio ono što nije trebao, a niti smio kupiti. Ako pak g. Kerum i oni koji još uvijek mudro šute ne znaju tko je bio don Lovre, nek se izvole raspitati!
Kerum je don Lovrinu kuću kupio iz jednostavnog razloga, jer (citiram): Riječ je o nekim obiteljskim razlozima (zbog sestre Mare Sapunar koja stanuje tu pokraj sporne nam kuće!, op. P.V.), a u neposrednoj blizini već imam i jednu svoju manju trgovinu. Još ne znam što ću tu izgraditi i koja će biti buduća namjena građevine. Možda neki stambeno-poslovni objekt… Uostalom, to tek moram vidjeti są svojim stručnjacima budući da se zgrada nalazi u strogom centru grada!
I što reći na kraju!? Najbolje ništa! Lijepo se svi možemo (po)sramiti što se pred našim očima (možda smo svi mi ipak slijepi!?) za šaku dolara (ras)prodaje naša sveta baština. U ovom slučaju kupac je naš čovjek – Hrvat, koji će možda u nekim udućim vremenima (ot)kupiti i dičnu nam Salonu na čijem bi mjestu mogao podići svoj stambeno-poslovni kompleks, dakako, nakon što prethodno salonitansko kamenje odveze, tj. baci na gradskom smetlištu Karepovac.
S rušenjem ili prenamjenom don Lovrine rodne kuće nestat će i svijetli dio naše povijesti, ali i dio nas samih. I mi bi ovakvi, s ovakovim mentalnim sklopom, pošli tamo u neku Europu!
Nismo nimalo svjesni da ćemo (ras)prodajom svoje baštine (i najljepše zemlje na svijetu!), tek onda ući u Europu (kad LIJEPA NAŠA postane LIJEPA NJIHOVA!) ali ne kao njezin punopravni član već kao obični sužanj, kojega je za nikakve pare (ot)kupio tamo neki MMF ili pak njemu srodni i slični.
Ostat ćemo bez Doma i Domovine, isto kao što je i naš slavni don Lovre ostao bez svoje rodne kuće, tako će i mila mu braća Hrvati ostati bez rodnih im ognjišta!
Jest da su ovu spornu nam kuću mogle obnoviti nadležne nam institucije napravivši za početak u njoj povjesničarevu, svećenikovu i književnikovu spomen-sobu, pa makar u njoj bila samo jedna jedincata uglednikova (nam!) uokvirena slika, to bi za skromni početak možda bilo dosta, a ovako svi mi (don Lovrini štovatelji, Grad Solin, Republika Hrvatska, pa čak ni sami g. Kerum!) nismo dobili ništa…
Što bi (mi) na sve ovo rekao naš učeni don Lovre!? Ne znam! Povlačeći me za uho, vjerojatno bi kazao:
»Šuti, mali! Ništa ti ne znaš… Zar ti naš veli spli`ski i ervaski pisnik šjor Tonči Petrasov Marović nije lipo reka: … Ajde, ne troši lapiš!«
U praskozorju Splita, 11. svibnja A.D. 2004.

Petar VULIĆ

O PROJEKTU »NOVI ŽIVOTI ANTIČKIH NATPISA: EPIGRAFSKI SPOLIJI NA PODRUČJU SREDNJE DALMACIJE« – GLASOVI ANTIKE IZ TRADICIJSKE ARHITEKTURE

Solinska kronika 316, 15. prosinca 2020.

Piše: doc. dr. sc. Dino DEMICHELI

Od siječnja 2020. pokrenut je istraživački projekt koji financira Hrvatska zaklada za znanost, a trajat će do kraja 2023. Na projektu sudjeluje 11 suradnika, a radi se mahom o znanstvenicima i stručnjacima na području epigrafije i spomeničke baštine. Cilj projekta je evidentirati sve epigrafske spolije u Dalmaciji na prostoru od rijeke Krke do Neretve

Antičke ostatke na području šireg areala nekadašnje Salone nije potrebno previše pojašnjavati. Vjerujem da je većina ovdašnjih stanovnika stekla dojam monumentalnosti, a ne mali broj puta i raskoši dok je gledala ruševine amfiteatra, bazilika, bedema, termi, sarkofaga i mozaičkih podnica koji su svakoga dana dostupni pogledu zainteresiranoga promatrača. Ipak, Salonu je nemoguće percipirati odjednom i valja je nanovo otkrivati, a u svakom tom nastojanju oko uvijek spazi neki novi detalj. To poprilično dobro znaju arheolozi koji, usprkos tome što im je to struka, pri svakom obilasku Salone evidentiraju nešto što za prošloga posjeta nisu spazili. Ponekad vam se čini da negdje nema više ničeg novog što biste mogli uočiti, pa vam, često lokalni stanovnik zna otkriti još poneki zanimljivi detalj. Govorim ponajviše iz vlastitoga iskustva, a koliko vidim iskustvo mojih kolega govori slično.

Stela Prostinije Prokule i djevojčice Faventine u Gašpinoj mlinici

Ovaj se tekst slijedom toga bavi obrađenim antičkim komadima kamena koji su bili ugrađeni u mnoge kasnije građevine. Radi se, naime o spolijima. Riječ spolia,-orum, n. u latinskom jeziku izvorno označava oderanu životinjsku kožu, a potom i ratni plijen, no pod stručnim terminom spolia, koji je nastao početkom 16. stoljeća, misli se na dijelove nekadašnjih zanatski ili umjetnički obrađenih (najčešće kamenih) spomenika građevina, skulpture, nadgrobnih spomenika, dekorativne plastike i sl. koji su »otrgnuti« svom prvobitnom okruženju i najčešće u preinačenom obliku iskorišteni pri gradnji novih arhitektonskih sklopova ili izradi novih utilitarnih predmeta. Na količinu uporabe antičke građe u nove svrhe utječe mnogo čimbenika od kojih valja izdvojiti kontinuitet života od antike do danas na nekom području, dostupnost kamena kao sirovine, a u širem smislu i osviještenost zajednice po pitanju kulturne baštine.
Salona i Solin idealni su kandidati za proučavanje spolija, budući da na ovaj način iskorištenih kamenih spomenika ima na stotine. Posebno zanimljiv dio među spolijima zauzimaju antički natpisi, a kada se dublje uđe u ovu tematiku, može se mnogo naučiti ne samo pri njihovu čitanju nego i o osobama koje su ih naknadno upotrebljavali. Praksa ponovnoga iskorištavanja nekog epigrafskog spomenika poznata je već od antike, a moglo se raditi o iskorištavanju u istu svrhu (npr. sarkofag) ili, češće, kao građevinski materijal. Na području Salone ovakva je praksa zabilježena od 2. stoljeća nadalje, a spolijacija u punom zamahu krenula je od kasne antike, napose od pojave kršćanstva. Naime, kada govorimo o natpisima koji su sekundarno upotrijebljeni, uglavnom se radi o nadgrobnim natpisima. Natpisi na kamenu često su bili popratni dio groba, no daleko od toga da su u antici bili postavljeni nad svakim grobom. Moramo znati da je epigrafska kultura nekog prostora ovisila o mnogim čimbenicima, prvenstveno o ekonomskim mogućnostima, pismenosti i osobnim ukusima te shodno tome, natpis na trajnome materijalu kao što je kamen nije svatko mogao, a ni htio postaviti. Čini se da je pismenost u Dalmaciji bila dobra (procjenjuje se na nekih 30 posto, što se smatra visokim postotkom) te je potreba za natpisima bila izraženija nego u nekim drugim provincijama. Stoga danas znamo za više od 6000 natpisa sa salonitanskoga područja te se lokalitet Salona ubraja među prvih desetak gradova u Rimskome Carstvu prema broju natpisa. Kada se pogleda epigrafska kultura u kasnoj antici, Salona je u usporedbi s drugim gradovima još bliže vrhu, budući da je tijekom posljednja tri stoljeća Salona proživljavala novi procvat koji se odrazio i na mogućnost pojedinaca da postavljaju natpise. Dakle, Salona se od 1. do 7. stoljeća mora sagledati kao metropola s brojnim pučanstvom koje se ovdje rađalo i koje je umiralo, a najrječitiji dokazi o postojanju šarolikog društva u Saloni su epigrafski spomenici. Kako je spomenuto, već u vrijeme poganske antike vidimo da su se nadgrobni iskorištavali u druge svrhe, što je najbolje evidentirano u salonitanskim bedemima. Zadnja dva stoljeća istraživanja salonitanskih bedema, ali i drugih objekata, dala su brojne epigrafske spolije pa su tako ondje pronalažene stele, urne, dijelovi sarkofaga, nadgrobne i votivne are, počasni i građevinski natpisi. Prema rimskome zakonu nije bilo dopušteno ukapanje ni spaljivanje tijela unutar grada, a kada 170. god. Salona dobiva novi prsten gradskih bedema u duljini nešto većoj od 4 kilometra, oni su obuhvatili i dijelove nekadašnjih nekropola koje su dotad stajale izvan utvrđenog dijela Salone. Pretpostavka je da su se u tom trenutku svi nadgrobni spomenici koji su stajali nad grobovima o kojima nitko nije više imao brinuti bili upotrijebljeni za gradnju bedema i kula. Salonitanski bedemi bili su monumentalna struktura, visine i do desetak metara, a širine oko 2 do 3 metra, a dok su ispunjavali svoju funkciju morali su biti održavani, popravljani i nadograđivani, što je arheološki vrlo dobro dokumentirano pronalascima spolija. Kada se pogleda što je sve dosad pronađeno u istraživanju bedema, jasno je da oni predstavljaju najveći epigrafski resurs Salone te sam uvjeren da će se ondje u daljnjim istraživanjima pronaći brojni natpisi.

Stela Flavija Zenona, mornara Mizenatske flote
Stela Flavija Zenona, mornara Mizenatske flote uzidana u Gospin mostić u samomu središtu Solina

Tijekom srednjega i novoga vijeka nastavljeno je s ugrađivanjem kamenih antičkih ostataka u sve vrste građevina, bez obzira radi li se o stambenim objektima, crkvama, štalama, kanalizacijskim odvodima ili grobnoj arhitekturi. Ukratko, na području dalmatinskih gradova, posebice Solina, ugrađivanje antičkih natpisa postalo je dijelom tradicijske arhitekture.
Još do prije nekoliko desetljeća na ovu se pojavu u znanstvenome svijetu uglavnom gledalo negativno, kao na svojevrsnu barbarizaciju antičkih ostataka, prvenstveno ako se zna za činjenicu da su brojni natpisi uništavani pri nekim novim građevinskim radovima ili zauvijek izgubljeni pri pravljenju vapna. Obnovom, rušenjem i adaptacijom zgrada, crkava i drugih građevina, većina je uzidanih spomenika dopremljena u muzeje, a uvođenjem raznih regulativa o zaštiti kulturne baštine, običaj ugradnje kamenih spomenika u novosagrađene objekte postao je sve rjeđi. Ipak, relativno je velik broj još uvijek stojećih objekata koji imaju ugrađene jedan ili više spolija, no percepcija spolija od strane struke s vremenom je izmijenjena te se stvorio prostor za novu interpretaciju ove prakse pa čak i platforma za edukacijsku prezentaciju spolija.

Od siječnja 2020. god. pokrenut je istraživački projekt Novi životi antičkih natpisa: epigrafski spoliji na području srednje Dalmacije. Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost, a trajat će do kraja 2023. Na projektu sudjeluje 11 suradnika, a radi se mahom o znanstvenicima i stručnjacima na području epigrafije i spomeničke baštine. Uz voditelja dr. sc. Dina Demichelija, na projektu sudjeluju prof. dr. sc. Marina Milićević Bradač, dr. sc. Vanja Kovačić, dr. sc. Ivan Matijević, dr. sc. Ante Jurčević, dr. sc. Vinka Marinković, dr. sc. Lorenzo Calvelli, mr. sc. Toni Glučina, dipl. arh. Ema Višić-Ljubić, mag. archaeol. Nino Švonja, i mag. archaeol. Josip Parat. Cilj projekta je evidentirati sve epigrafske spolije u Dalmaciji na prostoru od rijeke Krke do Neretve, a što obuhvaća ne samo snimanje i opisivanje natpisa koji su i dalje vidljivi već i onih koji su bili pronađeni kao spoliji, a danas se nalaze u muzejima, zbirkama ili drugim izložbenim prostorima. Od prikupljenih će se podataka napraviti znanstvena studija i više članaka, a sredstvima projekta financirat će se i školarina na poslijediplomskom studiju arheologije jednom doktorandu čija će tema doktorata biti vezana uz projekt. Tijekom trajanja projekta planirane su i četiri kampanje istraživanja salonitanskih bedema s ciljem pronalaska i evidencije te moguća prezentacije epigrafskih spolija. Ove smo godine imali sezonu istraživanja bedema u kojoj smo, osim vrijednih podataka o samim bedemima, naišli i na epigrafske spomenike.

Kada se pogleda množina spomenika koji su bili u sekundarnoj upotrebi, već je sada jasno da je većina antičkih natpisa na ovome području ostala do danas sačuvana upravo jer su bili ugrađeni u neki objekt. Solinsko je područje najbogatije u Dalmaciji po pitanju epigrafskih spolija, budući da je blizina Salone omogućila ne samo Solinu već i okolnim mjestima korištenje već pripremljene kamene građe. Tako su i mnogi natpisi postajali građevinski ili dekorativni materijal te je zadnjih nekoliko stoljeća evidentirano više stotina natpisa. Kada govorimo o ponovnoj uporabi kamenih spomenika, ovaj običaj i razlog njihova iskorištavanja ponekad nadilazi potrebu graditelja za ekonomskom isplativošću ili praktičnošću, s obzirom na to da se radi o već obrađenim komadima koji se mogu upotrijebiti pri gradnji. Segment ekonomske isplativosti svakako je važan čimbenik, no ovisno o razdoblju u kojima je neki komad ponovno iskorišten, mogu se uzeti u obzir i drugačiji porivi kojima su se graditelji povodili. Sagledavajući ponovnu uporabu spomeničke građe u cjelini, može se govoriti o višesložnom sociološkom fenomenu. Kako su za ugradnju najpogodnije stele i are, sarkofazi i urne uglavnom su se koristili kao pojilišta za stoku ili kao spremnici za čuvanje ulja i drugih namirnica. Djeluje donekle bizarno čuvati ulje, sir ili orahe u spomeniku u kojem je nekoć bilo položeno tijelo ili pepeo pokojnika, ali ljudska potreba tijekom povijesti često nije propitivala izvornu svrhu određenoga predmeta ako je ovaj mogao poslužiti za neku novu, praktičniju namjenu. Tako su se pri otvaranju splitskih sumpornih toplica krajem 19. st. kao kade koristili antički sarkofazi, a kao baza oltara jedne crkve u Klisu upotrijebljena je nadgrobna ara iz poganskoga razdoblja. Pogledajmo današnje muzeje: u svrhu edukacije društva i poticanja na promišljanja o prošlosti izlažu se nadgrobni spomenici, zavjetni spomenici, dijelovi arhitekture, olovne cijevi od vodovoda, kosti ljudi i životinja, mozaički podovi, predmeti koji su pronađeni u grobovima i brojne druge stvari. A svima im je zajedničko to da je pri tome promijenjena njihova izvorna namjena!

Dio počasne baze za kip cara Karakale iz Salone pretvoren u dekorativnu konzolu za zvonik splitske katedrale

Natpisi su samo jedan segment materijalnih antičkih ostataka, no svakako su jedan od najkorištenijih vrsta spomenika za nove svrhe. Jedan od posrednih ciljeva projekta je i proniknuti zašto je neki natpis ugrađen baš na mjestu gdje stoji, budući da su se graditelji povodili raznim porivima. Koliko god se uzimalo da je natpis na pročelju neke zgrade isključivo građevinski materijal, odnosno obrađeni komad kamena koji je bilo potrebno samo uzidati, čini se da su neki graditelji vrlo pomno birali mjesto gdje će staviti neki natpis. Tako se natpisi mogu vidjeti ugrađeni na nekim istaknutim mjestima, kao npr. portretna stela u funkciji nadvratnika u Gašpinoj mlinici, manja stela na grčkom alfabetu uzidana u most koji vodi na Gospin Otok, stela ugrađena u razini očiju u kući Šperac u Zvonimirovoj ulici i brojni drugi. Ipak treba naglasiti sklop kuća u solinskim Paraćima, a posebice kuću Benzon u Vranjicu, koje svjedoče o brizi pronalazača natpisa da ih ugrade i na taj način sačuvaju. Od pročelja svojih kuća napravili su izložbene prostore na otvorenome, a ne čini se da su ovo radili iz čiste ekonomičnosti pri kojoj su ugradbom antičkih spomenika uštedjeli na klesanju kamenja. Smatram da se radi o svojevrsnom iskazivanju određenoga stava koji svoje uporište može imati ili u estetici ili u prezentaciji antičkog naslijeđa. Kod ovoga potonjeg važno je prepoznati ili u najmanju ruku pretpostaviti određeni humanistički stav graditelja o vrijednosti očuvanja ostataka civilizacije koja je ovdje bila prije nas. Ovim se ujedno šalje i društvena poruka pozitivnog stava prema antici koja je prepoznata kao baština koju valja sačuvati makar i u preinačenome obliku.

Solin je već u 18. i 19. stoljeću bio primijećen kao mjesto u kojem se kameni spomenici, posebno natpisi, recikliraju i koriste u druge svrhe pa su onodobni putopisci, kao npr. Theodor Schiff pisali o tome kako gotovo svaka kuća ima na sebi dijelova antičkih spomenika. Kako su mnoge kuće odonda porušene, dio je natpisa prebačen u muzej, dio je zagubljen, a dio nije nikada znanstveno evidentiran i obrađen. I dan danas, kada se ruši ili preuređuje dio neke starije kamene kuće na području Solina, zna se pronaći neki novi kameni ulomak. Pojedini vlasnici objekta o tome obavijeste koga iz arheološke struke, a poneki se i pribojavaju toga misleći da će im se natpis oduzeti. Važno je naglasiti da natpis ili neki drugi antički komad uzidan u neku staru kuću, potvrđuje odliku pučke graditeljske tradicije koju valja sačuvati upravo ostavljanjem natpisa na svome mjestu. Ti su natpisi svojevrsna dodana vrijednost brojnim kućama jer se o svakome od njih može ispričati jedinstvena priča. Stoga apeliram na vlasnike ili stanovnike kuća u koje su ugrađeni natpisi, a koji možda nisu na istaknutim mjestima na pročeljima već se nalaze unutar dvorišta, konoba ili boravišnih prostora. Članovi projekta i ja osobno bili bismo vam iznimno zahvalni kada biste nas obavijestili o nekom natpisu koji bismo došli dokumentirati, odnosno fotografirati i izmjeriti, a drage volje bismo vam i preveli ili interpretirali natpis. U okviru projekta planirano je i istraživanje što današnjim vlasnicima predstavljaju antički natpisi u njihovim kućama. Iz dosadašnjeg iskustva može se reći da se ljudi na neki način i dalje ponose antičkim spolijima u svojim kućama jer smatraju da su spomenici uzidani kao iskaz svijesti o važnosti baštine.

Spoliji u kući u solinskome predjelu Barišići

Natpisi su prvorazredni antički izvor te su u znanosti cijenjeni radi konkretnosti podataka koje pružaju. Barem polovinu informacija na kojima danas gradimo sliku o stanovništvu i funkcioniranju Rimskoga Carstva znamo preko epigrafskih spomenika. Mnogi natpisi daju tek nekoliko osnovnih podataka, no ima i natpisa o kojima se može snimiti dokumentarni film zbog fascinantnih podataka koji se iz njih mogu iščitati. Antičko je društvo bilo svjesno trajnosti informacije uklesane u kamen te ako su ondašnji stanovnici tijekom života u nešto takvo željeli investirati, tada je to najčešće bio nadgrobni spomenik. Velikoj većini bilo je jasno da će se samo na taj način moći prenijeti podatak da su nekoć bili prisutni na ovome svijetu. I mnogima od njih to je uspjelo: danas znamo poimenice više stanovnika iz prvih nekoliko stoljeća kršćanske ere nego onih koji su na istome području živjeli u idućih više od tisuću godina! Za ovu i godine koje slijede predviđena su brojna javna predavanja na temu epigrafskih spolija koja će se održati u mjestima gdje će se provoditi veća istraživanja. Ove nas je godine pandemija korona virusa spriječila u održavanju predavanja u Solinu, no s velikim ćemo zadovoljstvom, čim situacija dopusti, predstaviti Solinjanima naša istraživanja i pobliže ih upoznati sa slojevitom zanimljivošću ove teme.

 

IZ TISKA IZIŠAO TRINAESTI BROJ ČASOPISA ZA SOLINSKE TEME – Tusculum Felix

Drage Solinjanke i Solinjani, poštovani prijatelji!
Zdravstvena ugroza nas tjera na oprez pa nije uputno sastajati se u našemu Domu i porazgovarati o novom, trinaestom svesku Tusculuma, časopisa za solinske teme, koji je pred koji dan izašao iz tiska. Stoga ćemo ga predstaviti na međumrežju s nadom kako ćemo se uskoro opet sastajati uživo. Trinaesti svezak Tusculuma nastavlja svoje poslanje i donosi nove priloge rasvjetljavanju onoga što se događalo na ovom prostoru: 14 autora potpisuje 13 radova iz područja arheologije, povijesti, povijesti umjetnosti, povijesti arheologije. Protežu se od antike, preko srednjega vijeka do jučer. Te je radove usmjeravalo 18 recenzenata u 26 recenzija. Oni su ih i kategorizrali pa tako imamo 11 izvornih znanstvenih članaka i dva stručna članka.

Isejski akefalni kip u oklopu – prednja strana (snimila I. Jadrić-Kučan)

Dražen Maršić u izvornom znanstvenom članku Studije o isejskoj carskoj skupini (II) – Isejski lorikat iz Arheološkoga muzeja u Zagrebu govori o isejskom kipu u oklopu koji se čuva u Arheološkome muzeju u Zagrebu. Posebnu pažnju posvećuje tehnološkim karakteristikama skulpture, nošnje, oklopa i posebno, što je rijetko, upućuje na tragove polikromije. Boja nije očuvana, ali nakupine pigmenta su vidljive. Tragove boje autor prepoznaje na leđnom dijelu oklopa, pterigama kožnate podstave i njihovim vrpčastim završetcima. Uz vlastiti osvrt o mogućoj atribuciji i kritički prikaz ranijih interpretacija isejske carske skulpture u oklopu, važan je doprinos i usporedba i nova interpretacija odnosa s poznatim salonitanskim lorikatom koji se čuva u Americi. Dva su kipa različite impostacije, različite izvedbe kožnate podstave i dekora pteriga na zglob, a značajne su razlike i u izvedbi detalja tropeja. Zbog toga autor umjesto kvalifikacije o tropeju na isejskom kipu kao »replici« salonitanskoga predlaže novu – o dvije »verzije« istoga predloška u statuarnoj plastici ili skedi. S obzirom na slabiju kvalitetu izvedbe isejski kip mogao je biti izrađen u samoj Isi ili možda u Saloni.

Zaccarijina verzija natpisa prema rukopisu MN. Spal. Lib. n. III (F. A. Zacharia 1753, str. xiii, br. XIII)

Nikola Cesarik u izvornom znanstvenom članku Veterani qui militaverunt sub P. Memmio Regulo (ad CIL 3, 2028 = 8753) na jasan način razlaže čitanje jednoga, danas nažalost izgubljenoga natpisa iz Salone koji je nastao na samome početku vladavine cara Klaudija. Specifičnost natpisa je ta što se na njemu nalazi nekoliko podataka koji se mogu na različite načine tumačiti, a što je i navedeno u samome članku. Kako spomenik nije sačuvan, postoji nekoliko mjesta na natpisu koja pripadaju sferi domišljanja najizglednije interpretacije pa tako i autor donosi nekoliko vlastitih intervencija u lekciju natpisa. Pritom daje razložna objašnjenja, no ostaje činjenica da će neka mjesta na natpisu i dalje biti otvorena. Ta pak mjesta nisu od presudne važnosti za glavni doprinos ovoga članka, a taj je donesen u potpoglavlju koji nosi naziv Curam gerentibus. U njemu autor dokazuje da je najizglednije da su veterani V. Makedonske legije, koji su nekoć vojevali pod Publijem Memijem Regulom, odnosno legijskim primipilom Lucijem Precilijem Klementom Julijanom, osigurali sredstava za postavljanje ovoga spomenika u Saloni.

Ara posvećena Augustovu Numenu iz Narba (prema: K. A. Giunio 2013, str. 107, sl. 4)

Silvia Bekavac u izvornom znanstvenom članku Lex arae Dianae in Aventino na natpisu iz Salone piše o znamenitom solinskom natpisu CIL 3 1993, datiranom u 9. listopad 137. godine, na kojemu se pored imena dvojice salonitanskih magistrata pojavljuje i sintagma kojom se »ostali zakoni« vezani uz taj Jupitru posvećeni žrtvenik povezuju s onima »izrečenima uz žrtvenik Dijane na Aventinu«. Glavni je zaključak da solinski spomenik i pozivanje na Dijanu Aventinsku nemaju nikakvu poveznicu u njezinu kultu, već načinu na koji je podignut, prostorno organiziran i zakonima propisan tijek obreda koji će se vršiti u sklopu Jupitrova svetišta. Dijana se spominje samo iz razloga što su u njezinu hramu bili postavljeni zakoni na koje se u ovim natpisima referira, zbog čega je sasvim pogrešno povezivanje Dijaninih božanskih karakteristika s razlogom postavljanja posvetnih natpisa. S druge strane, ovo ukazuje na čvrstu povezanost središta i periferije – u ovom primjeru Rima i Salone – te potvrđuju činjenicu da institucije konstituirane u samom Rimu predstavljaju model municipalnom uređenju svake novonastale kolonije i municipija.

Žrtvenik posvećen Prijapu iz Salone (CIL 3, 8863, AMS A137)

U izvornom znanstvenom članku Epigrafski spoliji iz Zvonimirove ulice u Solinu Dino Demicheli kataloški obrađuje i potom analizira 18 epigrafskih spolija pronađenih 1992. tijekom zaštitnih arheoloških radova na istočnim gradskim fortifikacijama u današnjoj Zvonimirovoj ulici u Solinu. Među njima su od posebne znanstvene vrijednosti natpis posvećen rimskom bogu Prijapu, zatim nadgrobni natpis koji po prvi put u Dalmaciji spominje očuha (victricus). Nakon provedene višeslojne analize natpisa i spomenika autor zaključuje kako se na njima mogu pročitati imena 19 osoba čija dva gentilicija i tri kognomena do sada nisu zabilježena na rimskim natpisima iz provincije Dalmacije. Autor ustvrđuje odnose između komemoratora i preminulih, na osnovi onomastičke analize zaključuje da je najmanje deset osoba imalo građansko pravo, među ostalim osobama potvrđeni su i robovi. Spomenici se datiraju u vrijeme 2. i 3. stoljeća, što znači da pripadaju razdoblju podizanja ili obnove ovoga dijela gradskih fortifikacija.Upravo u njima autor s punim opravdanjem prepoznaje onaj dio Salone koji će u budućnosti dati nove i brojne kamene natpise.

Pavonazzeto brecciato (ZS)

Ivo Donelli u stručnom članku Vrste kamena otkrivene na trasi plinovoda u Solinu donosi klasifikaciju kamenih artefakta sa zaštitnih arheoloških istraživanja na gradilištu plinovoda u Ulici Stjepana Radića u Solinu. Određuje uzorke uspoređujući ih s referentnim uzorcima iz baze podataka Odsjeka konzervacije i restauracije kamena Umjetničke akademije u Splitu. Određuje naziv kamena, vrstu i kamenolome.

 

Današnje stanje spolija u Aljinovićevoj mlinici (snimio Jakov Teklić)

U izvornom znanstvenom članku Spolia u Gašpinoj i Aljinovićevoj mlinici u Solinu Nenad Cambi govori o dva rimska spolija uzidana u dvije od nekoliko preživjelih solinskih mlinica – nadgrobnoj steli u Gašpinoj mlinici i kipu komponiranu od muškoga tijela i ženske glave u Aljinovićevoj mlinici. Potonji nije nikada bio znanstveno valoriziran. Prvi spolium, monumentalna nadgrobna stela Prostinije Prokule i Faventine Delikate iz Trajanova doba, ugrađen je u Gašpinoj mlinici u Solinu poviše sjevernih vrata. Žena na lijevoj strani portretnoga polja nosi sofisticiranu frizuru koja podsjeća na one iz carske okoline (Plotina, Marcijana i Matidija), dok je djevojčica Delikata počešljana tako da oponaša mušku frizuru, ponajviše Trajanov portret decennalia tipa. Drugi spolium je kip uzidan u Aljinovićevu mlinicu. Na temelju dviju starih fotografija može se reći da je posrijedi novokomponirani kip. Tijelo je muškarca, a glava žene nešto većih dimenzija od ljudskih. Muškarac je odjeven u tuniku i togu. Na lomu vrata umetnuta je ženska glava. Njezina frizura je iz doba oko sredine 3. stoljeća ili nešto kasnije. Vlasnici mlinice su nedavno izvadili žensku glavu i umetnuli nakaznu gipsanu. Kako se obje mlinice nalaze na području salonitanskih istočnih nekropola oba spolija veoma vjerojatno potječu iz sepulkralnoga ambijenta, jer treba pretpostaviti da su nađena prigodom gradnje mlinica.

TD 157, p. 963

Michael Ursinus u izvornom znanstvenom članku Ottoman Çiftlik / Zemin Holdings in the Grounds of Ancient Salona and the Ager Salonitanus before the Fall of Klis (1537) obrađuje temu koja se gotovo po prvi put pojavljuje u kontekstu Klisa i neposredne okolice. Naime, poznato je da Osmanlije u svoj porezni sustav i popise (deftere) uključuju i one teritorije na kojima još uvijek nije formalno i čvrsto uspostavljena njihova vlast. Zbog toga su od iznimne historiografske važnosti dva kratka teksta iz deftera TD 157, koja se u radu objavljuju u turskoj transkripciji i prijevodu. Iz njih je očito da je dio prostora između Klisa i Trogira skoro dva desetljeća prije pada Klisa bio pod otomanskom upravom. Zemljište, vinogradi i mlinovi Jerolima Lukašića bili su dodijeljeni kao čiftluk trojici turskih uglednika, a zemljište unutar razorene Salone kao zemin drugoj dvojici, potom i trećem, za 30 akči. U vrijeme popisa spomenuti čiftluk i zemin nisu bili obrađivani, pa je i cijena koja se za njihovo korištenje morala plaćati bila najniža.

Tlocrt termi otkrivenih 1771. godine

U izvornom znanstvenom članku Prilog povijesti početaka arheologije u Saloni Arsen Duplančić rasvjetljava okolnosti otkrivanja termi sjeveroistočno od teatra u najstarijem dijelu Salone godine 1771. i to tako da je povezao tadašnje izvještaje i jedan nacrt sa suvremenom literaturom te istraživanjima provedenima 1805. i 1821. Zaključuje kako su upravo na tom mjestu istraživanjem termalnog sklopa 2. listopada 1821. započela prva sustavna arheološka institucionalna iskopavanja u Saloni, odnosno u Hrvatskoj. Terme su tijekom 19. stoljeća uništene, ali bi se njihovi ostatci vjerojatno našli nekim novim istraživanjima. Autor je pokazao izvanredno poznavanje raznovrsnih izvora koji o njima govore, iz njih je izvukao mnoštvo podataka naglašavajući iznimnu važnost Salone kao arheološkoga lokaliteta iznimnoga potencijala. Temu rada je znalački iskoristio za objavljivanje u godini kada Arheološki muzej u Splitu obilježava dva stoljeća svoga postojanja.

List s prikazom jugozapadnoga dijela karte

Ivan Šuta u izvornom znanstvenom članku Skica nacrta ceste Klis – Split iz 1807. godine donosi skicu nacrta te ceste iz vremena francuske uprave, koja se čuva u kartografskoj zbirci Državnoga arhiva u Zadru. Razmatrane su dvije varijante trase na dijelu od Solina do Klisa, ali je izgrađena trasa preko naselja Rupotina, koja zaobilazi klišku tvrđavu i Greben sa sjeverne strane. Trasa je korištena i prije kao pješački put, no tada je dovedena u stanje da se može koristiti za kolni prijevoz. Autor radi analizu obiju trasa i na osnovu dostupnih izvora zaključuje da je riječ o dijelu kolne ceste Split – Sinj. Na inicijativu francuskoga vojnog zapovjednika generala A. Marmonta trasu je vjerojatno projektirao inženjer Frane Zavoreo. Cesta je izgrađena 1807., a u gradnji su osim lokalnoga stanovništva sudjelovali i francuski vojnici. Trasa ceste većim dijelom koristi se i danas kao lokalni put u odvojenim segmentima. Riječ je o prvoj kolnoj cesti koja je nakon rimskoga doba povezala obalu i zaleđe, a bila je u upotrebi do gradnje nove austrijske ceste sredinom 19. stoljeća.

Račić godine 1906. pred odlazak u mirovinu

Tonći Ćićerić u izvornom znanstvenom članku Prilozi za biografiju admirala Antona Račića, temeljem obiteljskih i javnih dokumenata te drugih dostupnih izvora i svjedočanstava, rekonstruira životni i profesionalni put Antona Račića, kontraadmirala Austro-ugarske ratne mornarice, koji se nakon iznimne vojne karijere u danima mirovine s obitelji skrasio u Solinu, gdje je godine 1933. našao i svoje posljednje počivalište. Osim što nastoji rasvijetlili na našim prostorima do sada slabo poznatu admiralovu biografiju, ovaj rad donosi i brojne podatke o drugim članovima obitelji Račić u kojoj je mornarički poziv dio generacijskoga nasljeđa. Autor je satkao preglednu sliku jedne zapostavljene biografije kao relevantnu podlogu s pripadajućim dosezima koji ostaju nezaobilazna historiografska pozicija za svako daljnje istraživanje teme. Za Solin tema je intrigantna zbog povezanosti Račića s tadašnjim lokalnim elitama kao i fragmentima obiteljske svakodnevice i življenja u Solinu.

 

Preslik naslovnice Kerubina Šegvića Storia…

Josip Dukić i Bernard Dukić u izvornom znanstvenom članku Odnos don Frane Bulića i fra Ivana Markovića u kontekstu polemike o sv. Dujmu i apostolicitetu splitske Crkve govore o osporavanju apostoliciteta splitske Crkve temeljem arheoloških nalaza u Saloni početkom 20. stoljeća. Don Frane Bulić i fra Ivan Marković dali su, svaki na svoj način, velik doprinos proučavanju crkvene i civilne prošlosti Dalmacije. Don Frane je ostavio dubok trag kao profesor, odgojitelj, konzervator, povjesničar, arheolog i epigrafičar. Fra Ivan je napisao nekoliko književnih, teoloških i povijesnih djela. Njihovi kolegijalni odnosi dovedeni su u pitanje početkom 20. stoljeća kada se vodila rasprava vezana za salonitanskoga mučenika Domnija – Dujma. Don Franina i fra Ivanova korespondencija, koja se čuva u knjižnici Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, te jedno pismo u arhivu Franjevačkoga samostana u Sinju jasno pokazuju koliko su zapravo bile dinamične i žestoke rasprave, popraćene sudskom parnicom, koje su u konačnici utjecale na promjenu tradicionalnoga shvaćanja apostoliciteta splitske Crkve.

Personifikacija umjetnosti i ljepote (Bakanal umjetnika), Jozo Kljaković, 1922., (iz fotoalbuma Memorijalne zbirke Jozo Kljaković)

Lidija Fištrek u stručnom članku Elementi performansa u stvaralaštvu Joze Kljakovića piše o javnosti slabije znanom dijelu Kljakovićeva umjetničkog opusa. Taj svestrani umjetnik vrlo rano organizira izvedbe koristeći pri tom sve elemente umjetničkoga performansa. Koristi se tijelom koje postaje medij što odašilje poruke koje se prenose do primatelja, tj. gledatelja, čineći vizualnu teatralizaciju. Obzirom da u umjetnosti performansa kod Joze Kljakovića tijelo postaje događaj, zato što se nalazi u središtu pozornosti i nadilazi sematsko i semiotsko te njegovo djelovanje pokreću osjećaji, performativnost tijela kao umjetničkoga djela nalazi se u projekciji događaja. Prostor u kojem se performans događa nije nužno institucionalan, već prikazuje događaj koji djeluje u sadašnjosti toga trenutka pretpostavljajući nešto izvan sebe jer umjetnost performansa je uvijek izvedba za nekoga, za neku publiku koja ga prepoznaje i vrednuje ga, čak i u slučaju da je publika dio performansa.

Njemački vojnici pored crkve u Kučinama (tab. 10.2)

Ivan Matijević u izvornom znanstvenom članku Njemačka protuzračna obrana u Solinu između ožujka i listopada 1944. objavljuje album s fotografijama anonimnoga pripadnika njemačkih zračnih snaga (Luftwaffe) između 1942. i 1945. Nakon obuke za operatera na Würzburg radaru boravio je u Berlinu i Parizu te je premješten u Niš u neku protuzračnu postrojbu ratnoga zrakoplovstva u sastavu 20. flak divizije, potom se od posljedica ranjavanja oporavljao u Vojnoj bolnici u Zagrebu. Najviše fotografija je iz vremena njegova boravka u Kučinama, vjerojatno tijekom ranoga proljeća 1944., te Solina gdje je između srpnja i listopada 1944. služio na Würzburg D radaru. Smještaj radara južno od talijanskoga bunkera pored Karapašine livade navodi na zaključak da je u neposrednoj blizini morala biti baterija protuzračnih topova od 88 mm čiju je vatru radar navodio. Ostatak rada posvećen je prikazu položaja i aktivnosti njemačke protuzračne obrane u Splitu i Solinu između ožujka i lipnja odnosno listopada 1944. i pokušaju određivanja vojnikove pripadnosti 9. Condor regimenti.

U ovakvim prigodama uobičajeno je zahvalom istaknuti one koji su pridonijeli dovršetku zajedničkoga posla. Zahvaljujemo svim suradnicima bez čijega truda ne bi bilo Tusculuma: već spomenutoj četrnaestorici autorâ prilogâ; recenzentima koji su usmjeravali autore; fotografima; Tonću Ćićeriću, ravnatelju Javne ustanove u kulturi Zvonimir; prevoditelju Radovanu Kečkemetu čiji rad daje posebnu dimenziju našemu časopisu; grafičaru Marku Grgiću i tiskari Jafra Print koji su se potrudili izgled Tusculuma približiti našim zahtjevima; te solinskim gradskim ocima i županijskim ocima bez čijega razumijevanja i potpore ne bi bilo Tusculuma.
I na kraju, hvala i vama drage Solinjanke i Solinjani, poštovani prijatelji, s nadom da ćete i u ovom broju Tusculuma otkriti koju novost iz naše prošlosti.

Priredio: Marko Matijević

 

VIJEĆE ZA PREVENCIJU KRIMINALITETA GRADA SOLINA ODRŽALO SJEDNICU »NA DALJINU« – Zaštititi obitelj najmlađega grada

SOLINSKA KRONIKA 15. studenoga 2020. Broj 315

Stručne službe iz domene socijalne skrbi i pravobraniteljstva ukazuju na izrazit porast nasilja povezanoga s obitelji stoga provedba inicijativa VPK-a, institucija i zainteresiranih pojedinaca zahtijeva dodatno osnaživanje Centra za djecu, mlade i obitelj kako bi se ostvarila bolja operativna priprema i realizacija programa i projekata na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj te na razini Europske unije

Vijeće za prevenciju kriminaliteta Grada Solina redovitu radnu sjednicu, zbog aktuane epidemiološke situacije održalo je elektroničkim putem uz izmjenu radnih materijala, mišljenja i zaključaka od 19. do 23. listopada.
Tom prilikom napravljena je kratka analiza stanja i aktualnih tema sigurnosti u zajednici s naglaskom na činjenicu da je gotovo čitavu 2020. obilježila složena situacija uzrokovana epidemijom koronavirusa koja je značajno utjecala na životnu svakodnevicu, gospodarstvo, a posljedično i na sigurnost na svim razinama.
– Analiza ključnih parametara sigurnosti i njihova usporedba s prethodnim godinama, potvrđuje porast zabilježenih slučajeva neprihvatljivoga ponašanja te drugih oblika kriminaliteta – rekao je tajnik VPK-a Slobodan Marendić posebno ističući probleme obiteljskoga nasilja i disfunkcionalnih obitelji te njihov negativan utjecaj na kvalitetu životnoga okruženja.

Kriminalitet po godinama (devet mjeseci)

– Statistike u domeni obiteljskoga nasilja samo su jedan od indikatora negativnoga trenda, s prognozom dugoročno prisutnoga problema bez pravoga odgovora zajednice i odgovornih institucija – naglasio je Marendić napominjući kako se negativan trend kriminaliteta bilježi na području čitave države.
– Stručne službe iz domene socijalne skrbi i pravobraniteljstva ukazuju na izrazit porast nasilja povezanoga s obitelji, čak 56 posto više zabilježenih slučajeva na području RH u odnosu na prošlu godinu. Druga značajna stavka je stanje kriminaliteta na štetu imovine koje unatoč trendu minimalnoga porasta možemo ocijeniti zadovoljavajućim – rekao je Marendić ističući kako je razvoj kulture sigurnoga ponašanja ključan doprinos prevenciji imovinskoga kriminaliteta pa je stoga jedna od obveza Vijeća ustrajati na edukaciji i promociji dobrih rješenja te podržati inicijative povezane s unaprjeđenjem sigurnosti.
Članovi VPK iznosili su ovom prilikom i smjernice vezane uz izradu strateške procjene za razdoblje od 2021. do 2023. uzimajući u obzir ključne sigurnosne pokazatelje, utjecaj zdravstvene krize te porast slučajeva neprihvatljivogaa ponašanja povezanog s disfunkcionalnim obiteljima.
Istaknuta je potreba dodatnoga intenziviranja uloge VPK-a kroz kvalitetnije problemsko povezivanje kako na lokalnoj i regionalnoj razini, tako i u vertikali državnih institucija, a sve s ciljem privlačenja najbolje prakse, programa i projekata.

Kriminalitet po vrstama nasilja kroz protekle tri godine

– Provedba inicijativa VPK-a, institucija i zainteresiranih pojedinaca zahtjeva dodatno osnaživanje Centra za djecu, mlade i obitelj kako bi se ostvarila bolja operativna priprema i realizacija programa i projekata na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini te na razini Europske unije – poručio je Marendić.
Nadalje, potrebno je kroz potvrđene aktivnosti školâ, udrugâ, institucijâ u Gradu i šire, ostvariti ulogu Vijeća kao tijela koordinacije koje će osigurati da najbolja već postojeća praksa zaživi u najvećem broju populacije i prostora kojemu je namijenjena. Isto tako treba ustrajati na suradnji s PU splitsko-dalmatinskom u projektu »Zajedno više možemo«, nastaviti proračunske potpore grada prema razrađenim kriterijima; socijalno ugrožene obitelji, đaci, studenti i drugo, te pružiti potporu udrugama, institucijama i pojedincima kod realizacije projekata s potvrđenim praktičnim doprinosom kvaliteti življenja.
Kako bi se unaprijedila situacijska prevencija i kultura sigurnosti potrebno je unaprijediti aktualni model brige o javnim površinama i otvorenim igralištima, jasno definirati ulogu preventivnoga obilaska i dinamiku obilaska te unaprijediti otklanjanja utvrđenih problema i obvezu preuzimanja inicijative kod značajnijih problema u javnomu prostoru. U ovomu segmentu trebalo bi potaknuti veću angažiranost Vijeća mjesnih odbora – navedeno je u zaključku elektroničke sjednice članova VPK-a.
U istom zaključku između ostaloga je istaknuta i potreba da se osiguraju određena proračunska sredstva za rad VPK-a i Centra za djecu, mlade i obitelj kao temeljne pretpostavke funkcionalnoga i praktičnog unapređenja.

 

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću