U SOLINU PREDSTAVLJENA NAJNOVIJA KNJIGA MONSINJORA JURJA BATELJE, POSTULATORA STEPINČEVE KAUZE – Zločin bez kazne

Posebna je važnost ove publikacije kako je istaknuo prof. Dukić u njezinu izravnomu dokumentiranju svjedočanstava što je pak potkrijepio čitanjem odlomka u kojemu vlastito, mučno i tragično svjedočanstvo iznosi Mijo Samac rođen u Slavetiću 23. rujna 1920.
– Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom.

Pred malobrojnom solinskom publikom u Galeriji »Zvonimir« 23. je lipnja predstavljena knjiga »Žrtve obavijene šutnjom, Svjedočanstva patnika s Križnog puta«, autora monsinjora dr. Jurja Batelje, Promicatelja postupka za proglašenje blaženim i svetim zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija kardinala Stepinca.
O publikaciji je uz autora monsinjora Batelju govorio i jedan od recenzenata izv. prof. dr. sc. don Josip Dukić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu.
Kako je u uvodnomu dijelu istaknuo prof. Dukić riječ je o knjizi koja je izdana ove godine, a koja na 326 stranica donosi svjedočanstva petnaestorice sudionika Križnoga puta, najvećega i najmučnijega stradanja hrvatskoga naroda u novijoj povijesti. Tema je to kojoj je u našemu današnjemu društvu, kako je uvodno govoreći istaknuo prof. Dukić posvećeno povremeno i mjestimično ponešto prostora u javnomu diskursu, dok njezino sustavno i znanstveno istraživanje još uvijek ne nalazi primjerene oblike. Štoviše kako je istaknuo ona se tek povremeno i svrsishodno koristi kako u političkim tako i u Crkvenim društvenim krugovima.

Autor tako u knjizi donosi svjedočanstva najvećim dijelom civila, zatim vojnika i dvaju svećenika koji su preživjeli Blajburšku tragediju. Prenosi sjećanja na njihova tegobna iskustva koja su čitav život skrivali od svojih najbližih, vlastitih roditelja, znanaca, bračnoga druga i vlastite djece bojeći se da će ih ako se za njih sazna, represivni komunistički režim podvrgnuti novim mukama.
Govoreći nadalje o samomu načinu nastanka ove knjige prof. Dukić je istaknuo kako je ona sastavni dio dokumentiranja i proučavanja života svetosti Alojzija Stepinca jer je naime autor upravo prikupljajući građu o kardinalu zapisao i ova svjedočanstva.
– Ova svjedočanstva iznimno su vrijedna jer do srži upotpunjuju određene istražene spoznaje. Na toj temeljnoj razini svjedoče o mučeništvu i žrtvi, ne samo Alojzija Stepinca koji im je bio glavna meta, već i onih malih običnih ljudi – posebno je istaknuto u samoj publikaciji.

Pomno planirani zločin

Dukićev pogled na važnost i nezaobilaznost ove publikacije u svakomu bavljenju Križnim putem hrvatskoga naroda upotpunjuje i drugi recenzent prof. dr. sc. Josip Jurčević koji je istaknuo kako je sasvim jasno da je taj zločin na Bleiburgu i Križnom putu počinjen planirano i s vrlo jasnim ciljem.- Također, sasvim je jasno da se taj zločin pripremao kroz cijeli drugi svjetski rat, kao i da se dolaskom komunista na vlast dogodila diktatura proletarijata te da je njihov cilj bio prekid doticaja s dotadašnjom tradicijom i nasljeđem. To vrijeme bio je početak zločinačkog komunističkog svijeta i oni su veoma dobro znali da bi taj svijet mogao opstati, mora počivati na neograničenom nasilju, a da bi dugoročno osigurali svoju vlast morali su iskorijeniti svu baštinu prije komunizma koja je njima bila neprihvatljiva. Kada u Hrvatskoj i drugim komunističkim zemljama slušamo o ovim zločinima često čujemo teze da je to bio refleks osvete, a da tome nije tako možete čitati u ovoj knjizi i vidjeti u tragičnosti sudbina ovih običnih ljudi. Može se jako dobro vidjeti zapravo da je riječ o organiziranom zločinačkom sustavu kojem je za cilj bio uništiti institucije i ljude, nositelje stare tradicionalne hrvatske baštine – istaknuo je u recenziji prof. Jurčević.

Posebna je važnost ove publikacije kako je istaknuo prof. Dukić u njezinu izravnomu dokumentiranju svjedočanstava što je pak potkrijepio čitanjem odlomka u kojemu vlastito, mučno i tragično svjedočanstvo iznosi Mijo Samac rođen u Slavetiću 23. rujna 1920.
– Naši neprijatelji nisu htjeli trošiti municiju, a željeli su izbjeći i to da se u naselju čuje pucnjava, pa su noževima klali deset po deset naših ljudi i bacali ih u jamu. Naši su vojnici morali prići ili bili prisilno dovedeni dvojica po dvojica, vezani, odvojeni po desetinama, i svaki je bio nožem zaklan u vrat. Jedan bi od partizana koljača žrtvu povukao za kosu prema naprijed, a drugi bi joj zabio nož u zatiljak. Neke su ubijali bajunetom.

Novi dokazi
Obraćajući se prisutnima na predstavljanju autor knjige monsinjor Batelja na samomu je početku istaknuo kako je znanstveno istraživanje povijesti jedan sustavni i neprekidni proces čemu svjedoči i njegovo najnovije otkriće. Naime monsinjor je nedavno upravo zahvaljujući situaciji vezanoj za epidemiju koronavirusa došao do bolničkih dnevnika koje su vodile sestre pri višemjesečnom i višegodišnjem liječenju kozaračke djece, a koji bacaju potpuno novo svijetlo na ovo povijesno pitanje. Štoviše upravo taj najnoviji primjer ukazuje kako je u razrješenju ovoga i sličnih pitanja jedini odgovor u potpunom, sustavnom i objektivnom znanstvenom pristupu.

Iznoseći pak detalje o nastanku same knjige autor je istaknuo kako su materijali za nju prikupljeni u desetogodišnjem razdoblju do 1997. do 2007.
– Dok sam obilazio hrvatske krajeve u traganju za činjenicama koje osvjetljavaju život te posmrtni glas svetosti i mučeništva blaženoga Alojzija Stepinca, susretao sam ljude koji su mi iz vlastite pobude, u povjerenju, ispripovjedili tajnu svog života koju su desetljećima skrivali i pred članovima obitelji i pred javnošću. Pomno sam zabilježio svako svjedočanstvo i gotovo svaki sugovornik je svoje svjedočanstvo potpisao i osjetio sam kako je duboka sudbina i patnja potresla njihove duše. Neki od njih, nakon prvog susreta i stečenog povjerenja, došli bi u Dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu, gdje sam obnašao službu rektora, i bez prisluškivanja bilo koga mogao sam u miru saslušati i zabilježiti njihova stradanja. Bilo je to za njih svojevrsno vidanje nezaliječenih rana. Svi su oni danas mrtvi, ali njihova riječ daje ovoj knjizi vjerodostojnost, a ona njima pravo javnosti. Štoviše, i aktualnost jer živimo u vremenu kad se neupokojene žrtve nastoji obaviti još većom šutnjom – rekao je autor.

Demografski i vjernički vid stradanja
Nadalje monsinjor Batelja je istaknuo jedan rijetko spominjani, ali objektivno govoreći važan vid ovoga stradanja hrvatskoga naroda i njegov preslik na našu svakodnevicu. Naime stradanja ogromnoga dijela hrvatskoga naroda u ovom postratnom zločinu, potpuno objektivno i činjenično je doveo u svezu s demografskom katastrofom u kojoj se naše današnje hrvatsko društvo nalazi.
Uz demografski vid na primjeren način autor je kako u knjizi tako i na predstavljanju uključio i još jedan itekako bitan vid stradanja i patnje, a to je onaj teološki, vjernički. Autor je tako poručio kako zabilježena svjedočanstva žele sačuvati spomen na stradanja koja ne bi bilo moguće podnijeti bez kršćanskoga poimanja života i smrti, odnosno čovjekova uporišta u Bogu Stvoritelju i sudcu živih i mrtvih.


– Štoviše, vjera je jedini kriterij koji nam omogućuje razumjeti zašto su ovi stradalnici s ohrabrenjem susretali svećenike, a neki u zatvoru u Lepoglavi potajice promatrali u šetnji nevino osuđenog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i bili okrijepljeni već samom spoznajom njegove blizine. Poneki su sretni dohvaćali komadićak hostije, pričesti, kao oni u logoru u Staroj Gradiški gdje im je mrvica hostije bila velika kao sunce. Potvrdilo se općeljudsko iskustvo svjetskih gulaga u kojima su logoraši samo iz vjere i molitve uspjeli preživjeti. Osim toga, ova svjedočanstva žele čitatelju pružiti točnu informaciju o počinjenom zlu nad stradalnicima Križnoga puta i žrtvama koje su oni podnijeli ljubeći istinu, pravdu i poštenje. To je glavna poruka ove knjige i razlog da sam je kao svećenik pripremio i objavio – zaključio je autor.

Mario MATIJEVIĆ

SVEČANO OTVARANJE 25. SOLINSKOG KULTURNOG LJETA – Okrunjeno Ljeto

Prvi puta nakon četvrt stoljeća Solinsko se kulturno ljeto nije otvorilo na ljetnoj pozornici u Gradini, a razlog su intenzivni radovi koji se provode na njezinu uređenju i rekonstrukciji

Intoniranjem državne himne u izvedbi Orkestra Hrvatske ratne mornarice i podizanjem festivalske zastave, 9. srpnja u »Bašti Gašpić«, započela je svečanost otvaranja jubilarnog 25. Solinskog kulturnog ljeta kojeg tradicionalno organizira Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin u suradnji s Gradom Solinom i solinskom Turističkom zajednicom.
Festivalsku zastavu ove su godine podigli Tomislav Grbić i Stipe Filipović, članovi Pučkih pivača Gospe od Otoka, vrijednih pronositelja solinske pučke vokalne tradicije, koji već stoljećima čuvaju i prenose baštinske zvuke. Zastavu su podigli u spomen na nedavno preminulog tenora Slavena Barišića, koji je cijeli svoj život kao pjevač nekadašnje Klape Solin i Pučkih pivača utkao u solinsku pismu.
Manifestaciju je službeno proglasio otvorenom gradonačelnik Dalibor Ninčević osvrćući se na specifične uvjete u kojima se ona ove godine odvija.
– Ovo je prvi put nakon četvrt stoljeća održavanja, da se Solinsko kulturno ljeto ne otvara na ljetnoj pozornici u Gradini, a razlog su intenzivni radovi koji se provode na njezinu uređenju i rekonstrukciji nakon čega ćemo dobiti reprezentativan prostor – rekao je gradonačelnik dodajući kako na posebnost ovogodišnje manifestacije svakako utječu i epidemiološke mjere izazvane pandemijom koronavirusa.
– Unatoč spomenutim uvjetima koji su doveli u pitanje i mjesto i način održavanja jubilarnog 25. Solinskog kulturnog ljeta, nismo ustuknuli, željeli smo pokazati da je njegovanje kulturne baštine neizmjerno važno u razvoju našeg grada – poručio je gradonačelnik upućujući zahvalu organizatorima, Javnoj ustanovi u kulturi »Zvonimir« Solin na čelu s ravnateljem Tonćem Ćićerićem i solinskoj Turističkoj zajednici na čelu s direktoricom Jelenom Stupalo, te svim članicama i članovima kulturnih udruga koji daju svoj doprinos ovoj, ali i drugim priredbama koje se organiziraju tijekom cijele godine.

 

Manifestaciju je službeno proglasio otvorenom gradonačelnik Dalibor Ninčević

Image 1 of 6

U ovoj po mnogočemu iznimnoj glazbenoj večeri, uz Orkestar hrvatske ratne mornarice pod dirigentskim vodstvom mo. Tonća Ćićerića nastupili su solisti Uršula Najev i Marko Pecotić Peco te Klapa »Sv. Juraj« Hrvatske ratne mornarice. Programskom palicom vješto je upravljala Edita Lučić Jelić.
Intimni prostor »Bašte Gašpić«, koji za Solinjane ima posebno značenje, još jednom je zablistao punim sjajem, baš kao nekada u vrijeme starih plesnjaka koji su se održavali na ovom platou uz nastupe velikih estradnih imena toga vremena. Iznimni glazbeni doživljaj bio je istinska uvertira u niz glazbenih, dramskih, plesnih, likovnih i književnih događanja koji su našli svoje mjesto na programu ovogodišnjeg jubilarnog 25. Solinskog kulturnog ljeta.

M. B. J.

Konzervatorski poziv iz solinskih gena

Čovjekova djelatnost koja je za vlastitu svrhu i cilj imala očuvanje postojećega stanja društveno-prirodnih, a kasnije i kulturnih dobara u zapadnoeuropskom je nazivlju još u kasnomu srednjem vijeku dobila naziv »conservacioun«, imajući kao smjernicu latinski pojam »conservationem«.
Solinski je povijesno-kulturni »fatum« nerijetko među onima koji su u Solinu ponikli, rasli i odrasli, iskristalizirao pojedince koji su se po akademskomu obrazovanju vratili pedlju zemlje uz Riku i more podno Kozjaka stekavši prva humanistička, povjesničarska, ili posebice arheološka iskustva doprinoseći konzervaciji bogate solinske baštine.
Pročelnik Konzervatorskoga odjela u Imotskom solinski arheolog Ivan Alduk jedan je od istinskih primjera humanističkoga konzervatorskog poslanja. Promjene, izmjene i najave raznih projekata na solinsko-baštinskom polju idealna su stoga prilika za razgovor.

Koje su dužnosti i obveze pročelnika konzervatorskoga odjela, s kakvim se problemima suočavate, jesu li drugačije situacije u velikim gradovima i manjim gradskim i ruralnim središtima? Kakav je odnos prema baštini općenito, kakve odluke donosite?
– Trenutačno, i posljednjih nešto više od 10 godina sam pročelnik Konzervatorskog odjela u Imotskom. Odjel je osnovan 2007., a ja sam u njega stigao krajem 2009. nakon 7 ili 8 godina rada u splitskom Konzervatorskom odjelu. To prijašnje iskustvo na brojim poslovima i sa starijim kolegama u svim krajevima Dalmacije (unutrašnjost, obala i otoci) uvelike su mi olakšali vođenje jednoga odjela kojega je moja prethodnica Ana Bilokapić (nažalost, prerano preminula kolegica) počela »postavljati na noge«. Moram reći kako je u to vrijeme osnivanja i početka rada Odjela bilo puno »glasnih« – međutim, nitko se od njih na kraju nije uhvatio toga posla ili ponudio pomoć. Danas nas je u Odjelu šestero, imamo sve »konzervatorske« struke osim povjesničara umjetnosti čemu se nadamo u nekim boljim vremenima. Pokrivamo prostor Šestanovca te Imotske i Vrgorske krajine s tendencijom preuzimanja konzervatorskih poslova u dolini Neretve.
Kad bih rekao da je taj posao lagan, govorio bih samo pola istine. Međutim ipak je vođenje jednoga konzervatorskog odjela u manjim sredinama nešto lakši posao od tog istoga u Splitu, Dubrovniku ili Rijeci. Unatoč tome, svojevrsni pritisak se polako počinje osjećati i na području moga Odjela što nas raduje jer to znači se i ti krajevi bude iz dugoga sna i da smo mi kao konzervatori prepoznati među ljudima. Još će to buđenje trajati, ali dobro je da je počelo. Mi smo apsolutno spremni.
Posljednjih godina stjecali smo iskustva i znanja na projektima obnove i zaštite spomenika koje je financiralo gotovo isključivo Ministarstvo kulture, trudili smo se kroz našu struku doprinijeti razvoju tih krajeva, valorizirali smo spomeničku baštinu i ukazali na njezinu vrijednost, unutrašnjost Dalmacije se sa stećcima našla i na UNESCO-voj Listi svjetske baštine itd. Moram priznati da je ipak jedan dio ljudi (u prvom redu ljudi na vlasti u državi, županijama i općinama) shvatio važnost baštine. Sada idemo dalje. Nema stajanja.
S druge pak strane odnos pojedinaca prema baštini je ponekad nevjerojatno tvrdoglav, da ne kažem – glup! Kolege konzervatori troše ogromne količine energije da pojedincima objasne da smo tu radi njih, a ne radi nas samih. Ne biste vjerovali koliko je potrebno uvjeravanja da nekome objasnite da npr. armirano-betonska ploča nije dobra u kući staroj 300-400 godina. Ili da nekoga uvjerite da ne smije rušiti nosivi zid u kući ili od prozora raditi izlog itd. Pomislite tada da će ovaj zagrebački potres takvima otvoriti oči. Naravno, pogriješite. Jer te su oči i uši trajno zatvorene, a u prvomu redu na njihovu vlastitu štetu. Na svu sreću ima i potpuno drugačijih primjera prihvaćanja i razumijevanja nas kao struke. Jer da nema, moram priznati da ovaj posao sigurno ne bih više radio.

Baština i solinski geni

Koliko je na vas utjecalo ono »solinsko« u vašoj profesiji? Koliku je ulogu u vašoj profesionalizaciji i specijalizaciji odigralo iskustvo na solinskim, salonitanskim terenima? Oni ponešto upućeniji u arheološko-povijesne salonitanske kulturne prilike pamte vas kao mladoga entuzijasta na solinskim lokalitetima. Kampanja u Zvonimirovoj ulici na Bilankuši u društvu današnjega ravnatelja Arheološkoga muzeja u Splitu Ante Jurčevića i Vedrana Barbarića, epizoda u Rižinicama, te kasnija brojna istraživanja i iz njih proizišli znanstveni radovi utjecali su na početak vaše stručne formacije. Kako bi prema vašemu pogledu student, znanstvenik trebao stjecati potrebno iskustvo?
– Započeo sam davno i zapravo je onaj »kvarat« mojih solinskih gena samo i jedino utjecao na moj poziv. Ništa drugo! Djetinjstva u Rupatini i posebno u Žižinoj glavici (opet jedan arheološki lokalitet) odakle mi je baba Ivanka rođ. Žižić – Dujmov su imala vrlo veliku ulogu u činjenici da me ta arheologija i povijest čvrsto drže još od osnovne škole. Nikada nije postojalo ništa drugo. Tako da je Solin u emotivnom, a kasnije i u profesionalnom smislu odigrao najznačajniju ulogu. Ipak, u odnosu na sve što sam i gdje sam radio, solinska ili salonitanska epizoda nije trajala dugo. Završila je na Bilankuši, točnije malo južnije, gdje smo istraživali dio bedema i jednu kulu. Nije mi žao da je završila s obzirom da je poradi nekorektnosti pojedinaca ostavila malu gorčinu koju će najbolje razumjeti kolege koje ste spomenuli u pitanju. Međutim, bilo pa prošlo. Sad se toga jedva i sjetim. Na Rižinicama sam bio samo na početku i u tome nisam puno sudjelovao s obzirom da sam već otišao u Imotski. Iz cijele dosadašnje priče jasno je da bi mladi čovjek znanja i iskustva trebao stjecati na što različitijem prostoru, na što različitijoj problematici i poslovima. »Zakopati« se samo u Saloni, ne znam koliko to može biti dobro, koliko god ona u nacionalnim i europskim okvirima bila važan lokalitet. Upravo ovaj konzervatorski posao može dati tu širinu ukoliko ga tako i shvatite. Kada imate širinu, znanje i iskustvo koje vam nitko ne može oduzeti, morali bi moći izabrati ono čime se želite ozbiljnije tj. detaljnije baviti. Ukoliko ovaj posao shvatite kao »muku« od 8 do 16, ne ćete dobro napraviti sebi ni spomenicima. Možda će netko misliti drugačije, ali moja iskustva su takva.

Konzervator nije pravnik

Uz Solin i solinske lokalitete Vaši su brojni doprinosi i otkrića vezani uz druga mjesta, sredine i lokalitete posebice u Dalmatinskoj zagori. Koja su najvažnija osobna zadovoljstva i nezadovoljstva povezana s Vašim poslom?
– O doprinosima i otkrićima će govoriti drugi. Unatoč stažu još uvijek sam emotivan oko nekih stvari stoga ne baš i objektivan. Mislim da se to neće promijeniti. Ono što bih istaknuo kao veliko zadovoljstvo, a i prekretnicu sudjelovanje je u organizaciji izložbe »Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja« 2007. Vjerojatno se nikada neću moći dovoljno zahvaliti Jošku Belamariću koji me uključio u tu priču. Tih nekoliko mjeseci rada na izložbi u profesionalnom me smislu obilježilo više nego išta drugo. Unutrašnjost Dalmacije će vjerojatno zauvijek ostati moja inspiracija i opsesija. Činjenica je da preko 10 godina svako jutro prelazim preko Klisa i da mi to još uvijek nije niti malo teško. Izložba je imala nevjerojatan odjek i među kolegama, a još više u javnosti među »običnim« ljudima. U tome je izvor zadovoljstva. O našem odnosu prema kulturnoj baštini »Zagore« nakon izložbe bi mogli pričati na različite načine s obzirom da se on kreće od izrazito pozitivnih do vrlo negativnih. Ta je izložba naime bila prekretnica i pokrenula procese koji, barem u našoj generaciji, ne smiju stati.


Sada pak dolazimo do problema koji je puno širi od odnosa prema kulturnoj baštini »Zagore« i svega onoga što mi se u mom resoru sviđa, a što ne. Naime, moja profesija je u jednom trenutku krenula u izrazitu birokratizaciju što je vrlo teško spojivo sa zaštitom spomenika, s terenskim radom, sa stjecanjem znanja i iskustva. U tom vremenu nastala je drugačija »sorta« konzervatora gotovo bez ikakvih veza sa starijim kolegama i na neki način udaljena od srži ovoga poziva. Dogodio se rez što nikako nije dobro. To je ono što me žalosti. Ipak, u posljednje 3 ili 4 godine stvari se polako pokušavaju vraćati na one postavke koje smo u jednom trenutku gotovo izgubili. A one su jednostavne, konzervator nije pravnik, konzervator valorizira spomenik kroz svoju struku (arhitektonsku, arheološku, povijesno umjetničku, etnološku). Ukoliko ga odvajate od struke, a vi kao pojedinac pristanete na to – onda toj struci nema spasa. Srećom, reagirali smo u zadnji trenutak i nade definitivno ima. U svemu ovome, kada je riječ o nezadovoljstvu, jednu stvar nikako ne mogu prešutjeti. Činjenica je da i u našem žitu ima kukolja! Nekako o sebi mislim da mogu raditi puno toga, ali braniti kolege od njih samih u pojedinim situacijama, e to je nemoguća misija. Srećom malo je toga kukolja, ali kada se nađete u takvoj situaciji nije nimalo ugodno slušati pojedine »bisere« koji nastaju ponajviše iz straha, neznanja, tvrdoglavosti pa čak i najobičnije lijenosti! Radi toga nas i doživljavaju kao struku koja samo viče – ne može! To je najčešće pogrešno, ali ponekad i opravdano. Neka mi nitko ne zamjeri, ali ovo sam morao reći. Konzervator mora znati reći kako nešto može, mora imati alternativu, mora znati prepoznati baštinu i »pomiriti« je s našim vremenom. Ne bih rekao kako doista mora postojati neki kompromis. Istina, kompromis može biti dobra stvar, ali ne uvijek. Iz vlastitoga iskustva, ako ćete i grešaka, znam da kompromis katkad rezultira osrednjim »proizvodima« koji je mogao biti puno bolji i koji dugoročno nije dobar ni za spomenik ni za onoga tko ga na bilo koji način koristi. Srž svega je naše znanje i iskustvo, kako nas samih tako i naših prethodnika. Sve drugo nas slabi ispred sviju, javnosti, investitora, projektanata itd.

Samoodrživa baština

U Solinu, ali i drugim mjestima uspješno ste sudjelovali i na nekim projektima financiranima putem različitih EU fondova. Govoreći s određenim vremenskim odmakom kakva su Vaša iskustva rada na tim projektima? Koliko su oni smisleni i održivi? Koliko su povoljni za baštinu općenito, za kulturu, povijest, arheologiju jednoga kraja? Je li riječ o dodatnoj birokratizaciji nauštrb praktičnoga dijela s jedne strane ili pak budućnosti lokalitetâ, muzejâ, različitih institucija i baštine općenito s druge strane? Jesu li muzejske (muzeološke) institucije »zapele« u nekim prošlim vremenima ili ipak nedvosmisleno nose potencijal za učvršćivanje temeljâ kulture?
– Moja su iskustva u tomu pogledu skromna, ali postoje. S obzirom da sam bio angažiran na praktičnomu dijelu (pisanje studija, organizacija predavanja, obilazak terena) ne mogu baš puno govoriti o »dodatnoj birokratizaciji«. O tome više mogu reći ljudi koji vode pojedine projekte. Ali iako skromna, iskustva postoje i ona su podijeljena. Jednostavno je. Gotovo svaki projekt ima smisla. Ali, završi li taj projekt u trenutku kada je »službeno gotov«, kada se birokratski i financijski sve riješi, tada on potpuno gubi na smislu! Ukoliko lokalna zajednica, počevši od lokalne vlasti, preko udruga i pojedinaca ne nastavi održavati, promovirati i čuvati rezultate toga projekta sav trud i novac uložen u projekt su izgubljeni. Tim više jer svaki od tih projekata postaje podloga i referenca za neke buduće projekte.

Konkretno na samo jednom primjeru; šetnica prema ušću Jadra s pričom o kulturnoj i još više prirodnoj baštini (realizirana kroz jedan od takvih EU projekta) izvrsna je ideja koja se ne smije zapustiti, koja se u promotivnim materijalima Grada Solina, Turističke zajednice i drugih subjekata mora još više pojavljivati. Ona je javni prostor Grada Solina. Prostor sviju nas. Ako ga zaboravimo u budućnosti postoji mogućnost da ga izgubimo. Njega i sve takve javne prostore koje zaboravimo i zapustimo, pa onda »plačemo« kada se pojavi nečiji drugačiji interes!
S obzirom na bogatstvo tj. brojnost naše kulturne baštine koju bi teško »podržavao« i državni proračun neke bogatije zemlje projekti financirani sredstvima iz različitih EU fondova su definitivno prilika. Posebno za recimo to tako, veće zalogaje. Naime na taj način možemo »ubiti dvije muhe jednim udarcem«. Realizacija velikih projekata otvara mogućnost zarade kako bi baština sama sebe mogla financirati, a s druge strane oslobađaju se nacionalna sredstva koja možemo okrenuti prema onim manje vidljivim, ali jednako važim, dijelovima hrvatske kulturne baštine koji nas u smislu identiteta, također čine onim što jesmo. Veće institucije, pa tako i muzeji, bi se što prije trebali »otplesti« iz nekih prošlih vremena i ozbiljno shvatiti ovu priliku, jer dugoročno ovisiti o gotovo samo jednom izvoru financiranja (državni proračun) nije ni u čisto razumskom smislu održivo.

Muzej širitelj kulture

Ove godine Arheološki muzej u Splitu obilježava 200 godina postojanja. Institucija je to koja je nastala poradi i zbog Salone, a kroz svoju je povijest znatno doprinijela postavljanju temeljâ kulture moderne Hrvatske. Objektivno govoreći stanje najvažnijega baštinskoga lokaliteta u državi daleko je od zadovoljavajućega, a desetljeća zanemarivanja ne mogu se riješiti u kratkomu roku. Svakodnevno pak slušamo brojne (samozvane) stručnjake koji Saloni i njezinoj baštini »tepaju« govoreći prvenstveno o upravljanju lokalitetima i vlastitim viđenjima budućnosti svih lokaliteta. Je li moguće dati odgovore na salonitanska pitanja u tako kratkom vremenu? S obzirom da ste na ovomu polju prošli pozamašan karijerni put, stekli ste potrebne i partikularne vještine jeste li na ijedan način uključeni u službena i institucionalna planiranja salonitanske budućnosti? S vašega gledišta koji su temeljni problemi koje vidite u ovomu polju?
– Dvije stotine godina jednoga muzeja s takvom povijesti je nešto zbilja ogromno! Tim više uzmete li u obzir da je put nastanka splitskoga Arheološkog muzeja još od 18. stoljeća (pa i ranije) vrlo sličan putu koji su prošli svi veliki europski muzeji. Godina 1820. je »samo« trenutak kada je muzej službeno osnovan. Njegovi korijeni znatno su stariji i ta bi institucija nakon desetljeća spavanja morala postati prisutnija u gradu u kojem postoji već 200 godina. Štoviše ne samo u gradu već i znatno šire. Nažalost, izostat će slavlje koje se definitivno trebalo dogoditi. Točnije, koliko znam ono će biti skromnije. Moram naglasiti da to nikako ne ide na dušu novomu ravnatelju, koliko na činjenicu da se tako velika slavlja moraju pripremati godinama unaprijed, ali i trenutačnu situaciju nakon pandemije koronavirusa. Međutim, svojevrsni popravni ispit možemo imati za dvije godine kada će muzej proslaviti 100 godina od useljenja u današnju zgradu! Jednu od najljepših u Splitu koju baš takvom i ne doživljavamo. To je prilika za važne stvari.

Međutim koliko god bile važne, od obljetnica se ne živi. Ukoliko muzej ne ispuni svoju osnovnu ulogu širitelja kulture, to je mrtav muzej. Može mi netko reći da sam isuviše doslovan, ali ne smije se dogoditi da splitski Arheološki muzej godišnje ima 7 do 8 tisuća posjetitelja i to u gradu od 180 tisuća stanovnika i 20 tisuća studenata, pribrojimo li tome osnovne i srednje škole i da ostanemo samo u administrativnim granicama Splita. U gradu kojega godišnje posjete deseci i deseci tisuća turista koji su gotovo svi na 10 minuta hoda od muzeja. Za usporedbu, Arheološki muzej u Vidu (Narona), malom selu uz granicu s BiH pokraj Metkovića, godišnje posjeti između 17 i 18 tisuća ljudi. Dakle, ne radi se o stoljetnim obljetnicama (muzej u Vidu je otvoren prije 13 godina), staroj slavi i zvučnim imenima, radi se o osobnom angažmanu i potrebi da se razvija i bude bolji!
Odnos muzeja i Salone je nešto što se definitivno mora riješiti. S obzirom da nisam u to uključen (niti imam želja i ambicija), bilo bi od mene prepotentno govoriti o načinima kako to razriješiti. Situacija definitivno ne može ostati ovakva jer to nije dobro ni za lokalitet ni za Muzej koji se desetljećima bespotrebno iscrpljivao u »održavanju« Salone, dok su puno važnije stvari izostajale (revizijska istraživanja, sustavna istraživanja, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa). Ministarstvo kulture je zainteresirano da se taj problem riješi i institucionalno je u Solinu prisutno htjeli vi to ili ne. Ono daje najbolji okvir za to buduće rješenje. Ali, uz Arheološki muzej, Grad Solin je tu najzainteresiraniji. Barem bi trebao biti. I to je to. Sve ostalo je »puno baba, kilavo dite«! Sve ostalo otvara vrata »stručnjacima« koji u pravilu nemaju znanje za taj posao ili u interesu nemaju javnu stvar i opće dobro nego brzu zaradu ili se pak vode snažnim egoizmom i vrlo osobnim ambicijama (čega nažalost u ovim našim strukama ne nedostaje).

Iskorištavanje svih potencijala

Solinska baština seže daleko iza Salone i antičkoga vremena. U svomu istraživačkom i znanstvenomu radu veliku ste pažnju posvetili i srednjovjekovnim, kasnosrednjovjekovnim solinskim lokalitetima, na poseban način Gradini. Uzmimo Gradinu kao svojevrsni simbol solinske baštine, jer ona u današnjemu kulturnom izričaju objedinjuje antičko, (kasno)srednjovjekovno te novovjekovno razdoblje na jednomu lokalitetu u središtu grada. Je li projekt uređenja Gradine jedinstvena prilika za odnos prema baštini? Odnosi li se Solin kao nasljednik velebne Salone prema baštini na specifičan način? Koje po(r)uke možemo izvući iz primjerice najavljene izgradnje Kulturno-informativnoga centra na arheološkomu lokalitetu, projekta uređenja Gradine i općenito novogradnji u istočnomu dijelu Salone, tzv. »zoni B«?
Solinska baština kasnijih stoljeća, tj. sve ono što je nastalo u razdoblju od ranoga srednjeg vijeka do otprilike početka 20. stoljeća, dugo je vremena bilo u sjeni antičkih i ranosrednjovjekovnih slojeva. Naravno, ta kasnija baština nije toliko »važna« u širim okvirima, ali za naše lokalne okvire, za razumijevanje nastanka i razvoja današnjeg Solina itekako ima važnost. U Bulićevim radovima je nalazimo na marginama i u fusnotama, don Lovre Katić ju je više iznosio na svjetlo dana, ali nakon njega ona se kao tema rijetko pojavljivala. U zadnje vrijeme se to promijenilo pa danas imamo nekoliko izdanja o Solinu u razdoblju od 15. ili 16. do 20. stoljeća i to s različitim temama od svakodnevnoga života do razvoja cementne industrije. U svakom broju »Tusculuma« pojavljuju se radovi kojima je u žarištu lokalna povijest i oni manje poznati spomenici.

Gradina je definitivno jedan takav. Izuzetno važan i u širim okvirima u prvomu redu radi ostataka crkve, ali i jaka točka lokalne povijesti koja još uvijek graniči s legendama nastalim tijekom burnih stoljeća. Dapače, Gradina ide i dalje od toga, ona je davno postala ljetna pozornica i kao takva je ušla u sjećanja i emocije Solinjana. Na određeni, ali puno skromniji način, sve ono čemu se danas divimo na šibenskoj tvrđavi sv. Mihovila (predstave, koncerti) u solinskoj Gradini postoji već desetljećima. Nisam protiv toga da ona i dalje ostane otvorena pozornica. Mislim da u Solinu ne možemo imati bolju! U konzervatorskom smislu u Gradini imamo priliku taj posao odraditi bolje nego je odrađen u Šibeniku. U prvom redu tu mislim na arheološka i konzervatorska istraživanja većega dijela utvrde koja bi na neki način rasvijetlila njezin nastanak i razvoj te je izvukla iz onoga mitskog i legendarnog. Kao struka i kao grad tu možemo jedino profitirati. Vjerujem da je Grad Solin kao »investitor« to shvatio! Tim više jer se u Gradini i Arheološki muzej vratio svojoj prvobitnoj ulozi – arheološkom istraživanju u Saloni. Kroz ovih nekoliko rečenica bih projekt Gradine odvojio od svega ostalog što ste spomenuli.
O izgradnji novog Kulturno-informativnog centra ne znam puno, ali sumnjam da se arheološka istraživanja i tu neće provoditi sukladno pravilima struke. U smislu korištenja EU fondova Grad Solin mora još više računati da bilo koji zahvat u prostoru unutar zaštićenih zona nosi sa sobom obvezu provođenja arheoloških istraživanja koje je u financijskom smislu teško unaprijed točno odrediti. Ali nije nemoguće. Naravno, ne radi se samo o financijskom dijelu već i o budućnosti onoga što ste iskopali. Zato je priprema ovako značajnih projekata više od polovice posla. Najgluplje je naći se u situaciji da dobijete novac koji ne možete trošiti jer se niste dobro pripremili, a znali ste koja iznenađenja može nositi solinsko »podzemlje«. U svakom slučaju, mislim da će se arheološka istraživanja i dalje provoditi bez obzira na »negodovanje« investitorâ ma tko oni bili. Jednako onako kako se provode i prije drugih novogradnji u čitavoj  »zoni B«.
Tu su zonu iscrtali i valorizirali kolege iz splitskog Konzervatorskog odjela. Ona je zona gdje se baština i arheologija moraju pomiriti sa suvremenim životom. U »zoni A« ta »pomirba« nije opcija! Tu vrijede druga pravila. Gledamo li i u povijesnom smislu »zona B« je dijelom zona u kojoj je Solin nastavio živjeti i nakon nestanka antičke Salone. Naravno, i u njoj su mogući veliki i značajni pojedinačni arheološki nalazi, kao npr. »Istočna bazilika«. Ali o tome ćemo kad ih i ako ih nađemo. Bude tu i problema. Ali budimo iskreni, kada se u posljednje vrijeme dogodilo da je u centru Solina nešto od arheologije uništeno ili ostalo neistraženo i nedokumentirano tijekom građevinskih radova? Ne kažem da nije bilo pokušaja, ne kažem da je splitskim konzervatorima zaduženima za Solin lako, ali koliko znam niti jedan pokušaj nije završio katastrofalno za arheološku baštinu.
Naravno sada vam je već jasno da osobno vjerujem da sve istraženo ne moramo i prezentirati. Naime ta svojevrsna »čistoća« nas dovodi u opasnost da umjesto živoga grada dobijemo ono što je u Splitu tzv. »jugoistočni kvadrant« Dioklecijanove palače – mrtvi grad, smetlište, ili kako ga ne bez razloga još uvijek zovu »Kenjara«. Ponavljam stoga: sve to što vrijedi u Salonitanskoj »zoni B«, u »zoni A« zaboravite! Tu je priča drugačija tj. trebala bi biti. Isto vrijedi i za slučajeve ako se u »zoni B« otkriju značajniji arheološki nalazi, tu na scenu stupaju arheolozi, a posebno kolege konzervatori tj. naše znanje i iskustvo u valorizaciji spomenika. Konzervatorski poziv, ne struka nego poziv bi u tome morao biti nezamjenjiv. Na kraju krajeva u Dalmaciji smo prisutni gotovo 170 godina. Nije to malo i beznačajno.

Jedinstvena prilika

Na prostoru utvrde Gradina 18. svibnja održan je koordinacijski sastanak, a tjedan dana kasnije, 25. svibnja, i službeno su započeli radovi na sanaciji i uređenju ovog zaštićenog spomenika kulture koji u ljetnim mjesecima služi kao otvorena pozornica za brojne koncerte i kazališne predstave u sklopu manifestacije Solinsko kulturno ljeto.
Sanacija i uređenje Gradine provodi se u sklopu projekta »Otvorene ljetne pozornice urbane aglomeracije Split« financiranoga iz Europskog fonda za regionalni razvoj kroz OP Konkurentnost i kohezija u financijskom razdoblju 2014. – 2020. Grad Solin je vodeći partner na ovom projektu vrijednom oko 32 milijuna kuna, od kojih će se nešto više od 27 milijuna kuna financirati bespovratnim sredstvima.
Sastankom u Gradini koordinirala je Marijana Žižić, pročelnica Upravnoga odjela za gospodarstvo, zaštitu okoliša i europske fondove, a između ostalih su nazočili gradonačelnik Dalibor Ninčević, ravnatelj JU u kulturi »Zvonimir« Solin Tonći Ćićerić, ravnatelj Arheološkoga muzeja Split dr. sc. Ante Jurčević, pročelnik Konzervatorskoga odjela u Splitu dr. sc. Radoslav Bužančić te predstavnici izvođača radova, tvrtke »Prolux« d.o.o., na čelu s direktorom Nedjeljkom Nikolićem.
Gradonačelnik Ninčević zahvalio je svima koji sudjeluju u ovomu projektu od početka njegove pripreme te istaknuo njegovu višestruku važnost za grad Solin.
– Prvotno je planirano da se projekt realizira u dvije faze kako bi se tijekom ljeta u Gradini mogla odvijati kulturna događanja, međutim, zbog aktualne situacije s pandemijom, koja je pomaknula početak radova i zbog koje će opseg kulturnih događanja biti manji, odlučili smo da se radovi odvijaju u kontinuitetu – rekao je gadonačelnik poručujući kako će realizacijom ovoga projekta Solin dobiti reprezentativan objekt u samomu gradskom središtu.

Važan starohrvatski lokalitet

Pročelnik Konzervatorskoga odjela dr. sc. Radoslav Bužančić između ostaloga je istaknuo kako realizacija projekta omogućuje provođenje revizije ovoga iznimno vrijednog spomenika starohrvatske arhitekture.
Sukladno rezultatima dosadašnjih istraživanja smatra se da je utvrda sagrađena u kasnom srednjem vijeku na desnoj obali rijeke Jadro, 250 m sjeveroistočno od Gospina Otoka. Uz to što ima veliko povijesno značenje, Gradina je postala sinonim suvremenoga kulturno-umjetničkog života grada. Nažalost pod utjecajem vremena, atmosferilija i djelovanjem neodgovornih pojedinaca građevina je dotrajala i mjestimice oštećena te će se planiranim intervencijama lokalitet obnoviti i unaprijediti.
– Projektom sanacije i uređenja planirano je uklanjanje postojeće pozornice i gledališta te postavljanje nove sklopive pozornice s pokretnom krovnom konstrukcijom na istočnoj strani Gradine, montažnog gledališta s mogućnošću korištenja do 757 sjedećih mjesta kao i cjelokupne rasvjetne opreme i razglasa. Planirana su i arheološka istraživanja, konzervacija i restauracija kula, zidova i crkve unutar bedema kao i ambijentalno osvjetljenje lokaliteta te hortikulturno uređenje. Formirat će se i obodna šetnica s pristupom kulama koji će služiti kao svojevrsni vidikovci, a sve u skladu s konzervatorskim smjernicama – rekla je pročelnica Marijana Žižić ističući još jednom kako se navedenim radovima nastoji ostvariti adekvatna prezentacija lokaliteta te revitalizacija prostora i sadržaja.

Solinska utvrda kulture

Prema riječima Tonća Ćićerića, ravnatelja JU u kulturi »Zvonimir« Solin, uz to što predstavlja iznimno vrijedan arheološki lokalitet i važnu kariku u lancu solinske kulturne povijesti, Gradina je za Solinjane značajna i kao ljetna pozornica.
– Gradina od 1979., kada je prvi put otvorena, predstavlja srce kulturnih događanja u gradu, posebno tijekom ljeta, i mislim da će ova dugo očekivana obnova dodatno podići vrijednost samoga lokaliteta te otvoriti mogućnost za velika kulturna događanja na visokoj produkcijskoj razini, u skladu sa suvremenim standardima – poručio je Ćićerić.

Marijana B. J.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću