SOLIN POSJETILI POTOMCI ADMIRALA ANTONA RAČIĆA, HELMUT I GEORG RAČIĆ – Izgradnja solinskoga broda

SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.

Dogovoreni projekt uz opsežnu izložbu koja je već neko vrijeme u pripremi, iznjedrit će i veliku monografiju o admiralu, niz popratnih edukativno-znanstvenih sastavnica koje će se odvijati u suradnji s muzejima i školama te zaključno izradom i postavljanjem prikladnoga spomen-obilježja. Štoviše istaknuto je kako će upravo čitavi projekt i priča o admiralu imati zasebno mjesto u novom »Zvonimirovu« istraživačkom centru

Najbliži potomci solinskoga velikana admirala Antona Račića Helmut i Georg Račić, unuk i praunuk 9. su srpnja posjetili Solin. Posjet je nastavak suradnje s Javnom ustanovom u kulturi »Zvonimir« Solin koja je pak započela pripremom i objavom hvalevrijednoga znanstvenoga rada o admiralu Račiću u zadnjemu broju časopisa za solinske teme »Tusculum«, a kojega je potpisao ravnatelj solinskoga »Zvonimira« Tonći Ćićerić.

Admiralove potomke koji su iz Graza u Austriji došli u grad na Jadru u kojemu su njihovi obiteljski korijeni dočekali su ravnatelj »Zvonimira« Ćićerić i urednik »Solinske kronike« Mario Matijević. Otac i sin Račić pod pozitivnim dojmom solinskoga gradskoga središta, Gospina otoka i prasvetišta pohodili su zatim Staro solinsko groblje i admiralov grob.

– U Solinu sam bio vrlo davno, pedesetih godina prošloga stoljeća kada me otac doveo. Malo se toga sjećam jer je proteklo zaista mnogo vremena, ali sam se već po ulasku u Solin sjetio Gospina otoka, Staroga groblja i djedova groba. Presretan sam što smo danas ovdje u ovom prekrasnom gradu u kojemu su naši korijeni. Zahvalan sam nadalje što je uspomena na moga djeda i našu obitelj još uvijek toliko živa u sjećanju solinskoga puka te što smo na najbolji mogući način uspostavili kontakt dogovorivši nastavak i produbljivanje suradnje – rekao je Helmut Račić.

Helmut i Georg Račić u društvu Tonća Ćićerića i Marija Matijevića uz grob solinskoga velikana admirala Antona Račića

Ćićerić i Matijević su naime ovom prigodom s članovima obitelji Račić dogovorili produbljenje suradnje na dodatnoj revitalizaciji uspomene na solinskoga velikana admirala Antona Račića.

Dogovoreni projekt uz opsežnu izložbu koja je već neko vrijeme u pripremi, iznjedrit će i veliku monografiju o admiralu, niz popratnih edukativno-znanstvenih sastavnica koje će se odvijati u suradnji s muzejima i školama te zaključno izradom i postavljanjem prikladnoga spomen-obilježja. Štoviše istaknuto je kako će upravo čitavi projekt i priča o admiralu imati zasebno mjesto u novom »Zvonimirovu« istraživačkom centru.

– Duboko sam uvjeren kako će ovakav pristup revitalizaciji lika i djela moga djeda, Solinjanina i poznatoga admirala u budućnosti donijeti izvrsne rezultate i plodove.

U ovome trenutku sam izuzetno ponosan što su moji korijeni u ovome prekrasnome gradu, što je i moja obitelj kroz povijest ugradila dio sebe u njegovu izgradnju. Maksimalno ću se založiti za uspjeh ovoga projekta i na međunarodnoj razini – zaključio je Helmut Račić.

Po obilasku solinskoga gradskoga središta i Staroga groblja Račići su s jednakim oduševljenjem razgledali lokalitete u arheološkomu parku Salona.

Ondje su uz upoznavanje s bogatom prošlošću grada iz kojega vuku podrijetlo saznali i detalje o druženju i suradnji koju je admiral Anton Račić imao s velikim don Franom Bulićem, točnije o doprinosima u izgradnji kulture grada na Jadru.

Temelji solinskoga građanstva i kulture

Anton Račić, kontraadmiral Austro-ugarske ratne mornarice, nakon iznimne vojne karijere, u danima mirovine s obitelji se skrasio u Solinu, gdje je našao i svoje posljednje počivalište.

Anton Karl Račić potječe i iz stare hrvatske obitelji koja se u Lici i Dalmaciji, kao dio plemenske zajednice Mogorovića, spominje još sredinom 13. stoljeća. Rođen je godine 1857. u Veneciji, u obitelji u kojoj je mornarički poziv dio generacijskoj nasljeđa.

Nakon djetinjstva provedenog u Veneciji i Trstu i završene Carske i kraljevske mornaričke akademije u Rijeci, godine 1875. pristupio je Austro-ugarskoj ratnoj mornarici, u kojoj je službovao sve do odlaska u mirovinu godine. 1907.

Admiral Anton Račić na fotografiji iz 1920.

U mornarici je ostvario zavidnu karijeru i napredovanja od kadeta do kapetana bojnog broda. Osim službovanja na brojnim austro-ugarskim ratnim brodovima, zbog svog izraženog interesa prema tehnici, zanimajući se pogotovo za torpedne sustave, Račić je djelovao i kao član Mornaričko-tehničkog komiteta i Hidrografskog zavoda u Puli, bio je nadzorni časnik pulskog Arsenala, instruktor na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, a surađivao je i s riječkom Tvornicom torpeda.

Patentnim uredima u Austro-Ugarskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Danskoj prijavio je desetak patenata kojima je znatno unaprijedio onovremene torpedne sustave.

Tijekom karijere više je puta odlikovan visokim odličjima matične države, ali i odličjima Osmanskog Carstva, Kraljevine Grčke i Kraljevine Crne Gore.
Nakon odlaska u invalidsku mirovinu, u Karlovcu se godine 1907. oženio Helenom Johannom Emmom Ratschitsch, s kojom je dobio sinove Antona Karla i Georga Eduarda.

Godine 1909. s obitelji seli u Split, gdje umirovljeničke dane provodi baveći se intelektualnim radom i vodeći privatni kamenolom na području Stinica između Splita i Solina.

Početkom Prvog svjetskog rata biva ponovno aktiviran u Austro-ugarsku mornaricu kao zapovjednik ratne luke u Metkoviću, preko koje se odvijala cjelokupna logistika za rat u Bosni.

Godine 1916. unaprijeđen je u čin kontraadmirala. Nakon završetka rata vraća se mirnom građanskom životu u Splitu, a krajem dvadesetih godina s obitelji se seli u Solin, u kojem je i umro od upale pluća u studenom godine 1933. Pokopan na starom solinskom groblju na Gospinom Otoku.

Širok krug njegovih interesa, od pomorstva i tehnologije pa do genealogije, arheologije, povijesti, etnologije, biologije i ornitologije, bez sumnje ga svrstava u intelektualnu elitu njegovog vremena.

Iako je u njemu proveo tek posljednje godine života, svojom je pojavnošću dao značajan doprinos razvoju građanskog života u Solina na prijelazu iz dvadesetih u tridesete godine 20. stoljeća.

SVEČANO OTVORENO 26. SOLINSKO KULTURNO LJETO – Gradina kao velika pozornica

SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.
Piše: Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Novu ljetnu pozornicu predstavili su solinski kulturnjaci, ljudi koji su godinama ostavljali srce na ovoj sceni, koji su svojim nastupima ispratili staru Gradinu te svojim izvedbama otvorili novo poglavlje njezine povijesti

Mnogobrojni Solinjani i njihovi gosti uživali su 15. srpnja u svečanom programu otvaranja 26. Solinskog kulturnog ljeta u predivnom ambijentu preuređene ljetne pozornice u Gradini koja će s potpuno novom infrastrukturom, suvremeno opremljenom pozornicom i gledalištem kapaciteta oko 700 gledatelja omogućiti programske izvedbe po najvišim produkcijskim standardima.

Pučki pivači Gospe od Otoka

Novu ljetnu pozornicu predstavili su solinski kulturnjaci, ljudi koji su godinama ostavljali srce na ovoj sceni, koji su svojim nastupima ispratili staru Gradinu te svojim izvedbama otvorili novo poglavlje njezine povijesti.

– Ne smijemo zaboraviti da je Gradina puno više od ljetne pozornice. Ona je vrlo vrijedan lokalitet naše nacionalne povijesti i upravo ćemo zato večerašnjim programom podsjetiti na najvažnije stupove našeg identiteta, solinskog, hrvatskog i europskog – rekla je voditeljica programa Edita Lučić Jelić najavljujući bogat program u kojem su sudjelovale vokalne solistice Petra Roško i Helena Gudelj, tenor Bože Jurić Pešić, bariton Marko Lasić, Gradski mješoviti zbor sastavljen od solinskih ženskih i muških klapa »Salona«, »Tamarin«, »Delmati« i »Krunik«, Pučki pivači Gospe od Otoka, Ženski vokalni ansambl »Oštrokondže«, Folklorni ansambl KUD-a »Salona«, Solinske mažoretkinje te Orkestar Gradske glazbe »Zvonimir« Solin kojim je dirigirao mo. Tonći Ćićerić, ujedno ravnatelj Solinskog kulturnog ljeta.

Na početku svečanoga otvaranja okupljene je pozdravio župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban koji se među ostalim osvrnuo na bogatu tradiciju Solinskog kulturnog ljeta koje je tijekom godina postalo uzor mnogima.

Vokalna solistica Petra Roško oduševila je solinsku publiku u Gradini

– Danas sam prošao skoro pola Hrvatske, ali kad sam se preko mostova približavao Solinu srce mi je jače zaigralo i lice se ozarilo, a vrhunac svega bio je ulazak u Gradinu, u ovu prekrasno uređenu kulturnu baštinu, među ovaj kolorit i ovu mladost zbog koje se osjećam kao da sam u centru svijeta – rekao je župan.

Uslijedio je pozdrav gradonačelnika Dalibora Ninčevića koji se prije svega zahvalio svima onima koji su sudjelovali u projektiranju i uređenju Gradine.

– Ovo je uistinu poseban trenutak za kulturni i zabavni život našega grada i ono što moram svakako naglasiti jest da su sredstva za realizaciju uređenja ovog iznimno vrijednog prostora osigurana kroz projekt Europske unije »Otvorene ljetne pozornice Urbane aglomeracije Split« čiji je nositelj upravo grad Solin – rekao je gradonačelnik upućujući posebnu zahvalu djelatnicima Odjela za gospodarstvo, zaštitu okoliša i Europske fondove Grada Solina te ravnatelju Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin Tonću Ćićeriću koji je svakodnevno pratio radove te istovremeno radio na organizaciji programa Solinskog kulturnog ljeta.

– I ove ćemo godine imati prilike uživati u bogatom i raznovrsnom programu te vjerujem da će u tom obilju svatko pronaći nešto za sebe – poručio je gradonačelnik koji je i službeno ovogodišnje Solinsko kulturno ljeto proglasio otvorenim.

Nad Gradinom se potom ponosno zavijorila festivalska zastava koju su uz zvukove svečanih fanfara podigli članovi Ženske klape »Tamarin« koja ove godine obilježava 30 godina djelovanja i Muške klape »Krunik« koja slavi 10. obljetnicu osnivanja i uspješnog rada.

Bariton Marko Lasić i tenor Bože Jurić Pešić pokazali su sve dimenzije svečanosti otvaranja 26. Ljeta

Otvaranje 26. Solinskog kulturnog ljeta obilježeno je i spektakularnim vatrometom koji je obasjao nebo nad obnovljenom Gradinom pozivajući sve na sudjelovanje u bogatom spektru ovoljetnih kulturnih i zabavnih događanja.

Maksimalno uz mjere

U sklopu ovogodišnjeg 26. po redu Solinskog kulturnog ljeta očekuje nas gotovo 60 glazbenih, dramskih, likovnih, književnih, filmskih, plesnih i dječjih programa – najavio je Tonći Ćićerić, ravnatelj Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin ujedno i ravnatelj Solinskoga kulturnog ljeta.

Osim na novoj ljetnoj pozornici u Gradini, na kojoj će se odvijati najveći broj manifestacija, program će se organizirati i na drugim, već uobičajenim ambijentalnim pozornicama, u vrtu pored Tusculuma, na Manastirinama, Gospinu Otoku, Galeriji »Zvonimir«, bašti Gašpić te u mjesnim odborima Vranjic, Mravince i Kučine.

Naglasio bih da smo se u okviru naših redovnih programskih shema trudili napraviti maksimum kojeg nam dozvoljavaju epidemiološki uvjeti u kojima se nalazimo.

Iskreno se nadam da ćemo imati prilike realizirati cjelokupni najavljeni program – rekao je Ćićerić napominjući kako će kao ravnatelj i dalje pomno pratiti sve buduće odredbe vezane uz epidemiološku situaciju te im se prilagođavati.

 

U SALONI ODRŽANA ZAVRŠNA KONFERENCIJA 29 UČENIČKIH RADOVA OSNOVNIH I SREDNJIH ŠKOLA IZ ČITAVE ŽUPANIJE NA TEMU »SKRIVENA BLAGA MISTA MOGA« – Salonitanski život dalmatinske baštine

SOLINSKA KRONIKA 322, 15. LIPNJA 2021.

Cilj projekta »Čuvari baštine« poticanje je darovitosti kod učenika te razvijanje svijesti o potrebi očuvanja prirodne i kulturne zavičajne baštine. Predstavljeni učenički projekti izvrsno pridonose izgradnji osobnoga, kulturnoga i zavičajnog identiteta kroz stvaranje zanimljivih i korisnih sadržaja uz uključenje mladih nada umjetničkoga i društvenoga sektora u društveno korisne projekte

Dvjesto godina nakon što je prvim arheološkim istraživanjima započelo otkrivanje bogate baštine glavnoga grada rimske provincije Dalmacije, na Manastirinama u razmeđi grobova svetoga Dujma i don Frane Bulića baština je oživjela u punomu životnom izričaju.

Salonitanski su lokaliteti još jednom pokazali nemjerljiv potencijal u ovakvim projektima

Završna konferencija 29 učeničkih radova osnovnih i srednjih škola iz čitave županije na temu »Skrivena blaga mista moga« vrhunac je projekta »Čuvari baštine« Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije i partnera. Predstavljanjem radova kroz učeničku su maštovitost i kreativnost, uporan jednogodišnji rad u otežanim pandemijskim uvjetima, mentorsku požrtvovnost pokazani svi društveni potencijali dalmatinske baštine.

Završnu su konferenciju održanu na izvorištu županijske baštine, antičkoj Saloni organizirali Centar izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije, Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin, Arheološki muzej u Splitu i Grad Solin.

Osim učenika i njihovih mentora završnoj su konferenciji organiziranoj sukladno svim epidemiološkim mjerama nazočili Blaženko Boban, župan splitsko-dalmatinski, Tomislav Đonlić, prof., županijski pročelnik Upravnoga odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport, Ivica Rakušić, zamjenik gradonačelnika grada Solina, dr. sc. Ante Jurčević, ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu Ivica Zelić, ravnatelj Centra izvrsnosti članovi stručnoga žirija i drugi cijenjeni gosti.

Uz »Oca« čuvara baštine

Blaženko Boban, župan Splitsko-dalmatinske županije proglašavajući konferenciju otvorenom posebno je istaknuo važnost mjesta na kojemu se ona održava

Nakon pozdravnih i uvodnih govora koje su u ime organizatora održali Tomislav Đonlić, Dr. sc. Ante Jurčević te u ime grada Solina zamjenik gradonačelnika Rakušić nazočnima se obratio župan Blaženko Boban koji je čestitavši ponajprije djeci i njihovim mentorima na upornomu i ustrajnomu radu, zatim i organizatorima na konferenciji naglasio važnost očuvanja i prenošenja baštine, posebno se osvrnuvši na mjesto na kojemu se konferencija održala.

– Uvjeren sam kako u čitavoj našoj županiji nije bilo boljega mjesta za početak ove priče doli ovoga na kojemu se danas nalazimo. Manastirine u Saloni koje pričaju priču naše bogate baštine i na kojima se u sjeni stoljetnih čempresa nalazi posljednje počivalište velikoga čuvara baštine Don Frane Bulića.

Štoviše rekao bih upravo ovom prigodom, gledajući sve vas djeco, vaše radove i projekte, živost koju ste donijeli u Salonu da je upravo Don Frane Bulić onaj prvi čuvar baštine, Otac čuvarâ baštine.

Imajući na umu njegovo djelo želim svima da vam upravo on bude uzor u budućem radu – istaknuo je župan Boban proglasivši konferenciju otvorenom.

Humanistički potencijali

Nakon uvodnih obraćanja i govora program konferencije se nastavio predstavljanjem učeničkih radova s time da su najprije predstavljeni radovi osnovnih škola, a u drugomu bloku su radove predstavili srednjoškolci.

»Balature moga grada« najbolji je projekt kojega su realizirali učenici Srednje škole Ivana Lucića iz Trogira pod vodstvom mentorice Nikoline Vukman i Lucije Šegrt-Dražić

Tijekom predstavljanja radova stručni je žiri obilazio svih 29 izloženih i predstavljenih projekata te kroz aktivnu komunikaciju sa sudionicima konferencije prikupljao informacije za konačnu sliku o projektima.

Od 29 projekata najboljim je proglašen projekt »Balature moga grada« kojega su realizirali učenici Srednje škole Ivana Lucića iz Trogira pod vodstvom mentorice Nikoline Vukman i Lucije Šegrt-Dražić.

Stručni žiri ocjenjivao je projekte u tri kategorije, a do samoga kraja bila je neizvjesna borba za prva tri mjesta u ukupnoj kategoriji gdje su pribrajane ocjene 29 koordinatora/mentora te su se ekipe smjenjivale, a izvrstan projekt osnovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića iz Lovreća u posljednji je trenutak izgubio mjesto na postolju i ustupio mjesto Zdravstvenoj školi.

Izvrsnost i identitet

Po završetku glasovanja koordinatora/mentora te konačne odluke stručnoga žirija, a prije svečanoga proglašenja pobjednika nazočnima se obratio Ivica Zelić, ravnatelj Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije.

– Cilj projekta »Čuvari baštine« jest poticanje darovitosti kod učenika te razvijanje svijesti o potrebi očuvanja prirodne i kulturne zavičajne baštine.

Ivica Zelić i Dragan Šupe iz Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije

Kada smo krenuli u ovaj projekt, koji je u ime Centra doslovno iznio na svojim leđima kolega Dragan Šupe bili smo duboko svjesni da će učenički projekti upravo na ovakav način pridonijeti izgradnji osobnoga, kulturnoga i zavičajnog identiteta kroz stvaranje zanimljivih i korisnih sadržaja uz uključenje mladih nada umjetničkoga i društvenoga sektora u društveno korisne projekte.

Hvala svima na sudjelovanju. Veselimo se idućoj školskoj godini i novim predivnim projektima.

Ujedno i velika hvala članovima ocjenjivačkog suda Matei Dorčić, Mariju Matijeviću, Josipu Bujasu, Draganu Šupi i Anti Jurčeviću na velikomu trudu i entuzijazmu, a i hrabrosti, jer izabrati najbolje nije bilo lako – istaknuo je ravnatelj Centra Ivica Zelić.

Po dodijeli nagrada i završetku same manifestacije u ime organizatora »spiritus movens« čitavoga projekta Dragan Šupe uputio je posebnu pohvalu mališanima iz Osnovne škole Srinjine koji su se veselili uspjesima drugih škola bez obzira što su i sami bili na korak do nagrade, a i svim drugim školama i njihovim voditeljima. Da je bilo koja škola dobila glavnu nagradu to ne bi bilo nezasluženo.

Nagrađeni projekti

Nagrade stručnoga žirija u kategoriji osnovnih škola
1. mjesto – OŠ Slatine
2. mjesto – OŠ Manuš
3. mjesto – OŠ Milana Begovića Vrlika

Nagrade stručnoga žirija u kategoriji srednjih škola
1. mjesto – Zdravstvena škola Split
2. mjesto – Srednja škola Ivana Lucića Trogir
3. mjesto – Industrijska škola Split

Kategorija ukupni pobjednici koja je ujedno i kategorija u kojoj su timovi dobili novčane nagrade za opremanje škole
1. mjesto – Srednja škola Ivana Lucića Trogir za projekt »Balature moga grada«
2. mjesto – OŠ Slatine za projekt »Prizidnica srca moga«
3. mjesto – Zdravstvena škola Split za projekt »Šumsko blago«

Ogledni projekti

Matea Dorčić, dipl. iur. Voditeljica pododsjeka za granice pomorskoga dobra, održavanje i planiranje na pomorskom dobru i ekologiju mora Splitsko-dalmatinske županije kao članica stručnoga žirija istaknula je važnost ovakvih projekata.

Posebnu živost čitavoj konferenciji dali su osnovci sa svojim projektima

– Kada sam dobila poziv CI SDŽ za sudjelovanjem u radu ocjenjivačkoga suda na natječaju »Skrivena blaga mista moga« nisam ni u primisli imala da će ocjenjivački posao biti toliko zahtjevan. Radovi u obje kategorije; osnovne i srednje škole, toliko su sadržajno kvalitetni, sveobuhvatni i izazovni da je bilo gotovo nemoguće izabrati samo šest najboljih.

Zadaća nam se na kraju svela, uz puno analize i diskusije, na odabir »najboljeg od najboljih«. Svojim su radovima djeca pokazala zavidnu maštu i kreativnost, ali i vještinu prezentacije i promidžbe.

Konferencija održana u antičkoj Saloni bila je pravi pogodak jer omogućila svakomu od 29 projekata da se predstave i zabljesnu u punomu sjaju. Iskoristila bih ovu priliku čestitati svim nagrađenima, sudionicima, koordinatorima i učiteljima, ali i kolegama iz CI SDŽ na hrabrosti i inicijativi da u uvjetima »novog normalnog« započnu ovu predivnu priču.

Ponosna sam i zahvalna što sam bila mali dio ovoga velikog projekta – zaključila je Mate Dorčić.

Osvrćući se na uspješnost prve godine ovoga hvalevrijednoga projekta Dragan Šupe iz Centar izvrsnosti SDŽ istaknuo je značaj u specifičnome, suvremenome pristupu i modelima rada.

-Prilikom promišljanja aktivnosti kojima bismo poticali izvrsnost i potencijalnu darovitost u društveno humanističkom području bilo nam je jasno da moramo istražiti drugačije modele od onih postojećih u već etabliranim centrima izvrsnosti.

Društveno humanističko područje dugo je u našemu obrazovnom sustavu poistovjećeno s gomilanjem informacija umjesto s kreacijom. Iz toga smo razloga program usmjerili kreaciji.

Kada bih jednom rečenicom opisao ovogodišnja događanja u programu »Čuvari baštine« rekao bih da smo imali namjeru u šumi tražiti zeca, a našli smo medvjeda.

Naše škole skrivaju ogroman kreativan potencijal i jedan mala iskra bila je dovoljna da rasplamsa požar kreativne energije koji smo dobili. Izabrati najbolje projekte bilo je izrazito teško i ponosni smo na sve škole i njihove projektne timove.

Škole i svi sudionici ujedno su i najzaslužnije za sve što je napravljeno.

»ČAROBNA FRULA« KAO ČETVRTI KOPRODUKCIJSKI OPERNI PROJEKT »ZVONIMIRA« I UMJETNIČKE AKADEMIJE SVEUČILIŠTA U SPLITU – Solinsko operno kazalište

SOLINSKA KRONIKA 322, 15. LIPNJA 2021.

Suradnjom dviju institucija na daskama Doma kulture »Zvonimir« su, uz recentnu »Čarobnu frulu«, izvedene i opere »Nikola Šubić Zrinski« Ivana pl. Zajca, »Ljubavni napitak« Gaetana Donizettija te »Figarov pir« Wolfganga Amadeusa Mozarta. Prve tri produkcije izvedene su scenski, dok je »Čarobna frula« zbog epidemioloških mjera i nemogućnosti održavanja zajedničkih režijskih proba izvedena koncertno

Koncertnom izvedbom arija, dueta i ansambala iz opere »Čarobna frula« Wolfganga Amadeusa Mozarta realiziran je četvrti koprodukcijski operni projekt Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin i Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu. Suradnjom spomenutih institucija na daskama Doma kulture »Zvonimir« su, uz recentnu »Čarobnu frulu«, izvedene i opere »Nikola Šubić Zrinski« Ivana pl. Zajca, »Ljubavni napitak« Gaetana Donizettija te »Figarov pir« Wolfganga Amadeusa Mozarta.

Prve tri produkcije izvedene su scenski, dok je »Čarobna frula« zbog epidemioloških mjera i nemogućnosti održavanja zajedničkih režijskih proba izvedena koncertno.

U ovogodišnjoj produkciji »Čarobne frule« nastupili su studenti Odsjeka za solo pjevanje Umjetničke akademiju u Splitu

U ovogodišnjoj produkciji »Čarobne frule« nastupili su studenti Odsjeka za solo pjevanje Umjetničke akademiju u Splitu bas Mate Panjkota u ulozi Sarastra, tenor Vjekoslav Kaštelančić u ulozi Tamina, sopranistica Ana Malovan u ulozi Kraljice noći, sopranistica Neda Aleksić u ulozi Pamine, sopranistica Ana Čudina u ulozi Prve dame, sopranistica Rahela Ujević u ulozi Druge dame, mezzosopranistica Dora Jana Klarić u ulozi Treće dame, sopranistica Mia Gazdović u ulozi Prvog dječaka, sopranistica Marina Mrđen u ulozi Drugog dječaka te bas-bariton Matija Škiljo u ulozi Papagena. Dora Jana Klarić i Mia Gazdović su, uz spomenute uloge, tumačile i uloge Trećeg dječaka, odnosno Treće dame.

Uz vokalne soliste nastupio je i Puhački oktet Orkestra Umjetničke akademije u Splitu kojemu se pridružio pijanist Zoran Velić, dok je izvedbom ravnao mo. Hari Zlodre.

Projekt su sa studentima splitske Akademije pripremili njihovi mentori doc. Žana Marendić, doc. Terezija Kusanović, red. prof. Cynthia Hansell – Bakić, Ante Jerkunica, prof. i izv. prof. Hari Zlodre.

– Iznimno smo zadovoljni ostvarenom suradnjom sa solinskim »Zvonimirom« koja traje od 2018. i koja se potvrđuje iz projekta u projekt. Osim zadovoljstva naših studenata i kolega mentora, svakako vrijedi spomenuti i veliki interes solinske publike koja je sve naše izvedbe popratila s oduševljenjem.

Žao nam je što zbog trenutačne situacije »Čarobna frula« nije izvedena scenski kao prethodna tri projekta i što smo imali samo jednu izvedbu, ali nam je isto tako drago što smo usprkos ovom izazovnom vremenu zadržali kontinuitet, kao zalog da će se ovi naši solinski operni projekti nastaviti i ubuduće, kako u »Zvonimiru« tako i ambijentalno, na otvorenim solinskim pozornicama.

Posebno zahvaljujem ravnatelju Tonću Ćićeriću i svim djelatnicima »Zvonimira« koji svake godine na tjedan ili dva tijekom naših projekata svoju ustanovu transformiraju u malo operno kazalište i tako našim mladim umjetnicima omoguće izvanredne uvjete za rad i umjetnički razvoj – istaknuo je nakon izvedbe mo. Hari Zlodre.

 

U POVODU 50. OBLJETNICI SMRTI PJESNIKA JOSIPA PUPAČIĆA KNJIGA: MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI – Sudbina iscrtana žeravicom s vrha vrućega ugljena

SOLINSKA KRONIKA 322, 15. LIPNJA 2021.

Piše: Siniša VUKOVIĆ

Fotografije: Borko GUNJAČA

Svekolika je poezija Josipa Pupačića bila oživotvorenje i odraz njegova prekratkog života. Predstava u zbilji… Kao u kazalištu, tom jedincatom mjestu nepatvorene stvarnosti gdje se istinabog, najlakše legalno laže i najbrže legitimno bježi od istine… Kulise su tvarni razmaci od stvarnosti… Iluzija je legitimacija bitka u kojoj ama baš svatko može imati neki svoj, ne nužno i vlastiti, identitet

Jedan od najosebujnijih »farabuta« u hrvatskoj književnosti i bespoštedni umjetnik koji je neposredno dijelio i komplimente i falimente, Antun Gustav Matoš, baladeskno je bio odgudio u molskom tonalitetu s mnoštvom alteriranih i disonantnih tonova kako je: »smrt oduvijek imala dobar ukus…« Jasno, genijalni je naš vrli opismenjeni predšasnik – ali, ne zaboravimo, i glazbenik: violončelist! – onomad bio zabetonirao takav stav potaknut mnogim smrtima preko reda što su bile uznemirile njegov duh i vrijeme.

Josip Pupačić je s čitavom svojom obitelji nastradao u zrakoplovnoj nestreći na otoku Krku prije točno pola stoljeća 23. svibnja 1971.

Naravno, Matoš je bio inspiriran to reći potresen preranom smrću Janka Polića Kamova (umro je s 24 godine), a kasnije su zaredala umiranja preko reda i načina. Dovoljno je sjetiti se Antuna Branka Šimića, Frana Galovića, Augusta Cesarca, Ive Kozarčanina, Ivana Gorana Kovačića, Željka Sabola, pa i Augusta Šenoe ili Milana Milišića, a iz Splita su i prerano ili tragično bili nastradali Lujo Medvidović, Stipe Jakelić, Dasen Štambuk, sve pjesnici… Ni među skladateljima nije bajno u škartocu historiografije po tom pitanju: i Wolfgang Amadeus Mozart, i Vincenzo Bellini, i Vatroslav Lisinski, umrli su s oko 35 godina u živom trajanju, a i Pjotr Iljič Čajkovski nije se baš bio nauživao života…

I sad, da je prepisati ono što su, na primjer, Mozart ili Bellini skladali, a Kamov ili Šenoa napisali, bi li se moglo tom mogućem prepisivaču dati – penziju za uloženi rad? E, tim pitanjem, najmanje retoričkim, želim aktivno uključiti čitatelja u ovaj tekst…

Na svo ovo razmišljanje da, ponukala nas je sudbina pjesnika Josipa Pupačića: uže Poljičanina, šire Dalmatinca. Već dobrano potvrđeni pjesnik, realiziran i kao lirik i kao urednik u tada važnim časopisnim publikacijama, bio je pred portalom utjecaja i prošpetivom oglašavanja, jasno bivajući u prilici davanja kursa i estetskoga ukusa. Zacrtanim kriterijima, pri čijem je stvaranju fundamentalnih gradivnih elemenata i sâm sudjelovao, podvrgavao je i vlastito djelo: vazda ga ostavivši otvorenim za sva moguća propitkivanja, preispitivanja i procjenjivanja.

Tako položeno na plitici, kao da je hostija u času posvećenja na žrtveniku u prezbiteriju, biva mi pred očima svekoliko djelo Pupačićevo, čitavo djelo njegovo; do onda, do onoga kobnoga časa napisano i pušteno u javni opticaj, kao da je ono kondenzat toga pjesničkog salda, ustvari, krštena voda u kamenom baptisteriju korak-dva unutra, nakon što se u katoličku bogomolju uđe…

Pjesnik nikada ne gleda je li posvećenost prostora odana tradiciji katolištva: pjesniku je svaka bogomolja prostor nepovredive duhovne intimnosti. Ne vrijede tu ni osobne ni zdravstvene iskaznice; štoviše, tragovi sjećanja vode k tome kako je začinjavac Bepo više držao do običaja, negoli do nametnute mjere vjere…

Josip Pupačić oko godine 1956.

Pa opet, iz nekoga razloga htio je udovoljiti zovu obiteljske tradicije; htio je biti sljedbenikom familijarne baštine, pa je neposredno pred odlazak na Otok, u Veliku Britaniju, dao krstiti svoju kćerkicu jedinicu Rašeljku… Kratko nakon toga, vraćajući se iz Londona, svi su nastradali u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku, i evo, točno je pola stoljeća da se to dogodilo: 23. svibnja 1971.

Također, pola je vijeka i od posthumno objavljene Pupačićeve knjige »Moj križ svejedno gori«, koja je iz tiska izišla na jesen te iste godine. Sudbinska je jedna pjesma u njoj, posvećena upravo Omišlju na Krku:
»More i kopno/ Grad nad obalom/ I rub bijeloga pijeska između neba i zemlje/ Gle kako ga prebiru/ U visinama borovi/ Prstima sitnim poput sunčanih zraka/ Iglicama šapata/ Od kog se nabire more/ Zrnce po zrnce svjetlosti/ Preostale iz davnina/ Kap po kap znoja iscijeđenog iz umrle krvi/ Na svakom zrncu po stopa/ Otisnuta prema nebu (između neba i zemlje)«.

Svaki je naslov svake pjesme pisan minuskolom, baš kao što svaka pjesma ne završava točkom, već je sustavno provedena redukcija interpunkcije. I u ovomu dijelu pjesme sadržani su svi elementi što su inkrustirali sve dosadašnje Pupačićevo pjesništvo: i vatra, i voda, i zrak, i zemlja… Posebice su naglašene riječi »nebo« i »svjetlost«, te kao pretežiti likvidni element u njegovu pjesništvu, uz more i vodu (Cetinu), u ovoj je knjizi to – krv… Recimo pjesma »Vodama Cetine«:
»Vodama Cetine moj narod mrmori/ Povorke mrtvih s kamenjem na ramenu/ S kapima znoja na čelu, s kapima krvi u znoju/ Gaze – a voda do grla – zubima zarivenim u zemlju.«
Ili, u pjesmi »Biokovo«:
»Visoka svjetlosti/ Što strepiš od vlastite pa naše krvi…«
Ili, snažna profetska poruka kao opomena u pjesmi »Iz dana u dan«:
»I plaćat ćemo svoje piće posljednjim kapima djedovske krvi/ Što se već poodavno cijedi niz naše ukočene prste…«

Amblematska je naravno njegova pjesma po kojoj je knjiga i ponijela ime, a koja resi svaku antologiju hrvatske poezije koja je tiskana nakon što je ova pjesma/knjiga objavljena:
»Evo me, moj svijete, na raskršću/ I tvom i mome/ Oprostimo se. – Ti plačeš/ Moj križ svejedno gori/ Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga/ I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi (…) Moj križ svejedno gori/ Odblistava u beskraj tvoje ime/ Udaljujemo se/ I putujemo prema istoj nepoznatoj zvijezdi/ Ti toneš po svome snu/ A ja koracam/ I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju/ Moj križ svejedno gori/ Moj križ a tvoje ime…«

Svekolika je poezija Josipa Pupačića bila oživotvorenje i odraz njegova prekratkog života. Predstava u zbilji… Kao u kazalištu, tom jedincatom mjestu nepatvorene stvarnosti gdje se istinabog, najlakše legalno laže i najbrže legitimno bježi od istine… Kulise su tvarni razmaci od stvarnosti… Iluzija je legitimacija bitka u kojoj ama baš svatko može imati neki svoj, ne nužno i vlastiti, identitet. Otuda najčešći među nama nesporazumi…

No u životu i pjesništvu Josipa Pupačića nije bilo kulisâ od stiropora, nije bilo umjetnih dimova i falših zidova od šperploče ili iverice. Svaki je njegov stih autentičan poput navlastitoga otiska prsta, svaka je njegova pjesma identična proživljenomu životu kao u ispod indiga vjernom presliku, svaka je njegova knjiga spomenik u pozitivu načinjen od životnoga materijala po ishodišnom negativu…

Takva je i Pupačićeva knjiga »Moj križ svejedno gori« – spomenik hrvatskoj književnosti i to spomenik učinjen u trajnomu materijalu u bronci, ali i spomenik njemu, njegovoj ženi Benki i kćerkici Rašeljki, kojoj je djevojčici udahnuta i blagoslovna dedikacija upisana u rukopis buduće knjige i predana nakladniku prije puta u London: ucrtana žeravicom s vrha vrućega ugljena eda bi se razgorjela do u trajan oganj, do u plam sjećanja zavazda, do u vječnu vatru, baš kao u crkvi ili katedrali.

STUDENTI UMJETNIČKE AKADEMIJE U SPLITU NA TERENSKOJ NASTAVI PO SOLINSKIM LOKALITETIMA – Restauratori, Salona i »rasturatori«

SOLINSKA KRONIKA 322, 15. LIPNJA 2021.

Arheološki lokaliteti u solinskom gradskom središtu idealna su podloga na kojoj studenti sa stručnoga gledišta mogu izravno uočiti kulturne i društvene potencijale, ali nažalost istom i neprimjerene sustave, metode i tehnike pri revitalizaciji lokaliteta odnosno arheološke baštine

Studentice treće godine konzervacije-restauracije pri Umjetničkoj Akademiji Sveučilišta u Splitu predvođene doc. dr. sc. Mionom Milišom, a u suradnji s JUK »Zvonimir« Solin u sklopu nastave posjetile su solinske arheološke lokalitete u gradskomu središtu, točnije lokalitete u zoni »B« arheološke zaštite.

Situacija s lokalitetima koji u središtu suvremenoga Solina kroz kvalitetnu ili pak ikakvu prezentaciju nisu uspjeli ostvariti svoj kulturološki, a time ni društveno identitetski potencijal kod studentica je sudeći prema njihovu interesu i komentarima ostavila dubok dojam.

Specifična rješenja u arheološkomu lokalitetu u Gradini ostavila su poseban dojam na stasajuće stručnjake s područja konzervacije-restauracije

Štoviše uspješnom terenskom nastavom u samomu je začetku dogovoren nastavak ovoga oblika međuinstitucionalne suradnje.

Sadržaji usvojeni na kolegiju »Konzervacija-restauracija arheološke baštine 2« koji se sluša na jednom od 4 specijalistička usmjerenja Odsjeka za konzervaciju i restauraciju – Konzervacija-restauracija metala i arheološke baštine tako su terenskom nastavom u solinskomu gradskom središtu dobili na dodatnomu značaju.

Kontroverzni lokalitet na kojemu je nedavno pronađen pa izgubljen dio gradskih bedema koji su štitili salonitansku luku, dio antičke ulice uz samostan svetoga Rafaela, gradilište budućega Kulturno-informativnoga centra sa senzacionalnim nalazima antičkih mozaika, arhitektonski sklop uz Istočnu salonitansku baziliku na kojemu će se uskoro podići stambeno poslovna zgrada te u konačnici Gradina u kojoj se uređuje nova ljetna pozornica idealan su poligon na kojemu studenti sa stručnoga gledišta mogu izravno uočiti kulturne i društvene potencijale, ali nažalost istom i neprimjerene sustave, metode i tehnike pri revitalizaciji lokaliteta.

Ostatci antičkoga bedema pronađeni pa izgubljeni na lokalitetu jugoistočno od Gospina otoka

– Tumačiti materiju o konzervaciji i restauraciji arheološke baštine studentima u razredu u Splitu uz najveći arheološki lokalitet u Hrvatskoj udaljen tek nekoliko kilometara od te iste predavaonice, bio bi apsurd. Postoji i onaj pametan niz u pedagoškoj edukaciji: »Reci mi i zaboravit ću. Nauči me i možda ću se sjetiti. Uključi me i sigurno ću naučiti.«

Iako su za Salonu svi odavno čuli tijekom školovanja, potrebno je osvijestiti potencijal neistraženih područjâ lokalitetâ, potencijal vrhunskoga arheološkog materijala, te potencijal da zaista dugi niz godina na lokalitetu odrastaju generacije mladih restauratora, arheologa, povjesničara umjetnosti, ali i mnogih drugih struka.

Kao profesori budućim mladim restauratorima, kroz suradnju s raznim kulturnim institucijama, svjedoci smo nepovezanosti i nekoordiniranosti, što samo otežava pokušaj zaštite arheoloških lokaliteta, a tako i arheoloških nalaza koji su posljedica svakoga arheološkog istraživanja – istaknula je doc. dr. sc. Miona Miliša.

IN MEMORIAM – Bogdan Žižić (Solin, 18. XI. 1934. – Zagreb, 29. travnja 2021.)

SOLINSKA KRONIKA 321, 15. svibnja 2021.

Piše: don Josip DUKIĆ

DRAGI BOGDANE…

Toga travanjskog popodneva kada smo se posljednji put čuli govorio si teško.
Osjetio sam da napuštaš ovaj svijet…
Kada me je Ivo Babić nazvao,
znao sam da si već otišao.
Vratio si se svojim roditeljima i didu Anti,
»čuvaru solinskih izkopina«, o kojem si mi često govorio.
Otišao si don Frani, braći Parać i slikaru Jozi,
koji su nam bili omiljena tema u zagrebačkom Palaceu…
Dragi Bogdane, Ivo B. me do tebe doveo, pa ti zajedno zahvaljujemo na tvojoj iskrenoj duši, na tvom radu, a osobito na filmu o triljskom kraju…
Otpočini u blizini Dujma i salonitanskih mučenika, u tvojoj i našoj Rici.

Vječni žubor Jadra i mirisi Salone

Sto trideset dva dana nakon ukopa don Frane Bulića na Manastirinama (29. VII. 1934.), u Solinu je rođen Bogdan Žižić (18. XI. 1934.). Kao redatelj i scenarist bavio se filmom preko četiri desetljeća. Autor je brojnih igranih i dokumentarnih filmova. O svom životu nam je ostavio dragocjenu knjigu »Pješčana ura« (2009.). Umro je u Zagrebu 29. travnja 2021. Toga dana u Splitu, u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika otvorena je izložba o sv. Jeronimu. Nitko prije otvorenja nije znao da je otišao još jedan Dalmatinac…

Bogdan je po ocu bio tijesno povezan s don F. Bulićem, koji je krajem 19. stoljeća u vrijeme gradnje Tusculuma, zgrade u predjelu salonitanskih iskopina, uzeo u službu Bogdanovog djeda Antu Žižića Banova. Po dovršetku izgradnje, »did Ante« se zajedno sa svojom obitelji preselio u Tusculum. Postao je, kako se 3. lipnja 1902. potpisao u pismu don Frani, »čuvar solinskih izkopina«, zapravo don Franina »desna ruka«, uz koga je u odrasloj dobi naučio čitati i pisati. Bogdan je zahvaljujući toj povezanosti odrastao u ambijentu stare Salone i starohrvatskih iskopina. U nemirnom ratu čak u dva navrata njegova obitelj je tražila smiraj u Tusculumu, spavajući u nekadašnjoj Bulićevoj radnoj sobi, tada prepunoj Bulićevih predmeta, diplomâ i priznanjâ iz čitave Europe. Sve je to Bogdana snažno obilježilo. Svaki put kada bi razgovarali, Salona, don Frane i did Ante su bili neizostavna tema.
Dragi Bogdane, hvala ti što si mi nekoć poslao svoje filmove o don Frani i Saloni, koje sam prikazivao studentima. Bio sam presretan kada sam baš s tim studentima u don Franinoj ostavštini nekadašnjoj Teologiji u Splitu pronašao pismo tvoga dida Ante, kojega je on uputio don Frani iz Tusculuma 3. lipnja 1902. To je pismo svjedok teškoga vremena za don Franu i salonitanske teme, kada se on pravno sporio s don Petrom Kaerom u svezi mučenika Dujma. Tvoj did Ante u pismu vodi »teološku raspravu« s don Petrom i o svemu obavještava don Franu. Nakon što si primio kopiju pisma, odmah si me nazvao i iskazao mi tebi svojstvenu zahvalnost.

Konzervatorski odjel Split, Ostavština F. Bulića: Tusculum 1904., A. Žižić, J. Stadler, F. Bulić

Bogdan Žižić je u Zagrebu diplomirao pravo, ali je na kraju u njemu prevladala ljubav prema filmu. I za to su bile presudne godine proživljene u Solinu, tada bez kinodvorane, kada su Slovenci, zaposleni u tvornici cementa Majdan, prikazivali djeci kratke filmove u svom stanu na pogužvanom platnu. Bilo je to za Bogdana jako emotivno i nadahnjujuće iskustvo, koje je na kraju urodilo plodom. Tijekom svoga podužeg života snimio je brojne filmove i za njih primio brojne nagrade i priznanja (Pula, Beograd, Oberhausen, Leipzig, Krakow, Sofija, Trst, New York, Atlanta; nagrada Vladimir Nazor, nagrada Oktavijan, nagrada Zagrebačkog salona, itd.).

Od filmova treba izdvojiti cjelovečernje igrane: Kuća (1975.); Ne naginji se van (1977.), Rani snijeg u Münchenu (1984.); srednjemetražne igrane: Kvartet /po Milanu Begoviću/ i Kuća duhova /po K. Š. Gjalskom/; kratke igrane: Madeleine, mon amour (1971.), Putovanje (1972.), Šala (1973.), Nož (1974.), Posljednja utrka (1975.), Moji dragi susjedi (1976.) te dokumentarne: Poplava (1964.), Maturanti (1965.), Jasenovac (1966.), Otkopčati dugme (1967.), S one strane mora (1967.), Stećci (1968.), Jutro čistog tijela (1969.), Pohvala ruci (1971.), Gastarbeiter (1972.), Živjeti (1972), Ivana (1980.), Presa (1982.), 1000 godina Pazina (1983.), Jedan život (1984.), Emanuel Vidović (1985.), Ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu (1985.), Vlaho Bukovac (1988), Celestin Medović (1991.), Goli otok (1994.), S onu stranu mora (1997.), Jedna vukovarska priča (2002.), Palača sunca (2006.), Dragi Vincent (2007.), Udar na sjećanje / Damnatio Memoriae (2007.), Josip Slade, graditelj (2007.), Vlado Gotovac / Moj slučaj (2008.), Druga Venecija (2010.), Cetinom do Trilja (2011.), Stoljeće kinematografije u Splitu (2011.), Ejnar Dyggve – građanin Solina (2016.).

Katolički bogoslovni fakultet Split, Ostavština F. Bulića, Salona Christiana V, br. 32, Pismo A. Žižića F. Buliću, Salona, 3. VI. 1902.

Dragi Bogdane, osobito si volio snimati dokumentarne filmove i često si mi govorio da »njihova draž leži u prethodnoj nezadanosti«. U to sam se uvjerio nakon što si mi omogućio biti s tvojom snimateljskom ekipom, u društvu s tvojim vjernim pratiteljem i prijateljem Matom Čuljkom, kada smo od 24. do 30. svibnja 2011. snimali film Cetinom do Trilja. Počeli smo na izvoru Cetine, a završili u Splitu, u don Franinom Arheološkom muzeju. Na završnom snimanju bio je Joško Belamarić, koji nas je pored spomenikâ iz Tilurija filmski uveo u triljsku prošlost. Dragi Bogdane, na dan kada si otišao, u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika susreo sam upravo Joška te mu prije otvorenja izložbe o sv. Jeronimu prenio vijest o tvom odlasku. Dan kasnije, tu sam vijest telefonski podijelio i s Matom Čuljkom, s kojim sam vodio dugi razgovor, u kojem si svojim duhom bio prisutan… Baš kao nekada.

Dragi Bogdane, bila je za mene povlastica i čast s tobom i za tebe raditi na prikupljanju materijala za scenarij i promišljanju naslova filma. S nostalgijom se sjećam našega susreta u režiji Hrvatske radiotelevizije, kada smo dotjerivali film prije prvog prikazivanja. Film je bio jedan od 55 darova Trilju u prigodi 800. obljetnice prvog spomena Trilja u pohrvaćenom obliku (1210. – 2010.). I na kraju, pretpostavljam da si ti »glavni krivac« što se film o triljskoj baštini često prikazuje na nacionalnoj televiziji. Hvala ti na tome!

Ljeskava Cetina i triljska grotulja oko Bogdanovog vrata

Bogdanova veza s triljskim krajem stalno je jačala, što je on sâm opisao u svom intervjuu za triljski časopis Triljski most (Pokretnim slikama do izvora, u: Triljski most, br. 3, 2008.):
»Prvi put sam bio u Trilju sa svojim pokojnim ocem, prije sedamdeset godina! Bio sam tada četverogodišnji dječak, ali pamtim kako smo sjedili na otvorenom, uz samu Cetinu, i bili podvoreni žabljim kracima!

Snimanje filma Cetinom do Trilja, Cetina, 24. V. 2011.: B. Žižić i M. Čuljak.

Pretprošle sam godine, zajedno sa svojim prijateljem, pomorskim kapetanom Stipom Malešom, posjetio Trilj i njegovu jedinstvenu okolicu zahvaljujući isključivo Vašem pozivu, ljubaznosti i gostoprimstvu. Panorama Trilja, njegovih mostova i ljeskave Cetine uzvodno, viđenih s brežuljka na kojemu su prije dvadesetak stoljeća boravili rimski legionari, nezaboravna je. Jedinstvena je i Čačvina sa svojim nadgrobnim križevima, epitafima i krajolicima uokolo nje. Imao sam tada čast upoznati i Vašu užu obitelj u Košutama i na licu Vašega oca osjetiti gastarbajtersku sudbinu o kojoj sam govorio odgovarajući na jedno od Vaših prethodnih pitanja.

Najmanje što Trilj i dio cetinskog kraja koji gravitira Trilju zaslužuju po svojoj burnoj povijesti, kulturnoj prošlosti, prirodnim ljepotama i svojim ljudima /nekada i danas/, dokumentarac je koji će to valjano prikazati i ispričati. Sa zadovoljstvom bih ga realizirao i čvrsto vjerujem da će se to i dogoditi.«

Dragi Bogdane, nakon tvoga odlaska razveselio me je naš prijatelj, pomorski kapetan Stipe kada mi je rekao da ste se nedavno čuli i o svemu prijateljski razgovarali. Siguran sam da vam je to obojici puno značilo prije tvoga putovanja. Vijest o tvom odlasku podijelio sam i sa svojim ocem, gastarbajterom tvoje dobi…

Zgb. 8. 09. 2008.
Dragi d. Josipe,
evo šaljem obećano!
(Danas je mala Gospa i moje su misli u Solinu mojega djetinjstva).
Prijateljski
Tvoj Bogdan Žižić

»Nadam se da ću biti i pokopan u Solinu, u obiteljskoj grobnici na Gospinu otoku i da će moja duša slušati vječni žubor jedva desetak metara udaljene solinske rijeke Jadra.« (Pokretnim slikama do izvora, u: Triljski most, br. 3, 2008.).

Košute, 15. svibnja 2021.
Na blagdan Salonitanskih mučenika

OBITELJSKI ODNOSI U IZGRADNJI I OBLIKOVANJU SALONITANSKE CRKVE – Salonitanski biskupi nećaci

SOLINSKA KRONIKA 321, 15. svibnja 2021.

Piše: Mario MATIJEVIĆ

Blagdan svetoga Dujma, solinskih mučenika i svetoga Kaja poticaj su na razmatranja o nekim vidovima društvenih i unutarcrkvenih odnosa prve solinske Crkve. Zanimljivo je primijetiti očima današnjega društva, mladoga, obiteljskoga grada na Jadru kako je u samim temeljima njegove, solinske Crkve obiteljski odnos odigrao ključnu ulogu

Antička je Salona razvoj i bujanje kršćanstva u Rimskomu carstvu dočekala kao veliki, prosperitetni i razvijeni lučki grad s jednako tako razvijenom, uhodanom, umreženom za to doba globalnom društvenom zajednicom.

Logično je stoga bilo da je u takvomu velegradu već u apostolsko ili poslijeapostolsko doba došlo do početaka širenja kršćanstva i ustroja ovdašnje Crkvene općine, odnosno biskupije. Kršćanstvo koje se s istoka nezaustavljivo širilo gorljivom zauzetošću neumornih vjerovjesnika, kopnenim, a ponajviše pomorskim putevima u najvećoj je antičkoj luci na Istočnojadranskoj obali vrlo brzo pronašlo plodno tlo.

Svakako treba u obzir uzeti one povjesničare koji smatraju nedvojbenim da je evanđeoska poruka već tijekom 1. stoljeća stigla do primorskih gradova tadašnje rimske provincije Dalmacije odnosno u njezin glavni i najveći grad Salonu.

Grob svetoga Dujma, biskupa i mučenika u bazilici na Manastirinama u svome kontekstu priča i zanimljivu obiteljsku priču

Solinski humanistički velikan don Lovre Katić govoreći o ovoj temi ističe: »Salona puna života i vreve upoznala je razne vjerske pokrete, pa su bez sumnje i kršćani doprli u taj grad vrlo rano, makar da se njihova vjera nije odmah uvriježila u njemu.«

Pritom svakako treba naglasiti činjenicu kako prvo naviještanje evanđelja ne znači i uspostavu organizirane, strukturirane, uhodane i umrežene kršćanske zajednice, biskupije. Međutim makar malobrojna i slabije organizirana crkvena zajednica vrlo brzo je poradi vlastita opstanka morala imati svoga biskupa.

Početak u obitelji

Iako su slika i društveni presjek prve salonitanske Crkve, njezina vjerničkoga puka i hijerarhijske vertikale još uvijek u potpunosti neistraženi zanimljivo je za primijetiti kako su na njezinu samomu početku kao i u vremenu njezina vrhunca veliku ulogu odigrali obiteljski odnosi.

Gledajući očima današnjega društva rekli bismo kako je u tim vremenima, učvršćivanja i izgrađivanja kao i vrhunca salonitanske Crkve nepotizam imao veliku ulogu. Upravo je naime »prenošenje« biskupstva sa strica na nećaka odigralo veliku, ako ne i ključnu ulogu. Iako su todobni društveni poredak i svijest znatno drugačiji od današnjih poimanja nemoguće je poreći da su upravo bliski obiteljski odnosi preko kojih se prva salonitanska Crkva širila i rasla iz uskih krugova prema općem društvu bili inicijalni moment, zamah.

Velikim žarom kojim je šireno kršćanstvo u prvim vremenima propovijedana je jednakost svih ljudi poglavito pripadnika Crkve. Značaj međutim obiteljskih odnosa, ali i ugled i položaj u društvu odražavao se i na unutarcrkveni život u kojemu su nerijetko oni najmanji, nepoznati, neimenovani i unutar same Crkve ostajali postrani, pa čak i bili ukapani kao potpuno nepoznati.

Širenju kršćanstva u čitavu svijetu osim gorljivih propovjednika možda ponajviše su pridonosili obični ljudi, vjernici, današnjim jezikom rečeno laici. Tako je očito bilo i na solinskoj zemlji u antičkoj Saloni.

Veliko je mnoštvo nepoznatih i neimenovanih ribara i moreplovaca, zemljoradnika i trgovaca, robova i slobodnjaka, vojnika i ničim označenih i ni po čemu poznatih anonimaca krštenih u ime svoga Gospodina Isusa Krista utemeljilo salonitansku Crkvu. Svi su oni uz propovjednike, apostolske učenike i poslanike svojim svakodnevnim ponašanjem, svakim činom, blagošću, druženjima i djelima ljubavi i milosrđa, čitavim svojim životom utjecali na sugrađane i sve one s kojima su se susretali na svakodnevnoj bazi. Živo se Evanđelje i u Saloni zasigurno širilo ne samo riječju nego živim primjerom, u luci, na trgu, tržnici ili u vojsci.

Logično je stoga pretpostaviti kako se i u Saloni kao i u ostalim gradovima Carstva kršćanska zajednica postupno upoznavala i povezivala, organizirala u zajednice istomišljenika na čelu s biskupima (»episkopos« – upravitelj), kojima su pomagali prezbiteri (starješine) i đakoni (poslužitelji).
Kolikogod su pak s velikim žarom svi pojedinci radili na evangelizaciji, struktura ni vertikala lokalne Crkve nije nastala u jednome trenutku. Ustrojstvo i sastav salonitanske Crkve posljedica su procesa u kojemu je pojedina skupina vjernika izabravši među sobom voditelja, imenovala osobu koja će upravljati duhovnim životom zajednice, ali isto tako i materijalnim dobrima.

Biskup je bio ličnost, uglednik koji odlučuje u svim pitanjima Crkve i kršćanske općine, on je mjerodavan osim za vjersko i za gospodarsko, za građevnu djelatnost, za pothvate koji se izvode ili se pripremaju. U tome su njegovo vjersko i životno iskustvo, uzoritost dobra primjera, karakter i osobnost, smirenost u ponašanju, blagost, plemenitost i mnogo toga drugoga bili vrlo presudni.

Biskupi mučenici

Sudeći prema povijesnim podatcima takav je bio prvi upravitelj salonitanske Crkve sveti Venancije koji je došao iz Rima i naznačio početke kršćanstva u gradu na Jadru, a koji je dakle sukladno historiografiji bio prvi dokazani vjerovjesnik na ovomu prostoru.

Na skromnomu sarkofagu nećaka biskupa uklesan je natpis na pučkom (nepravilnom) latinskom jeziku: »Položen Primus biskup 21. siječnja, nećak Dujma mučenika« (DEPOSITUS PRIMVS EPISCOPVS XII KAL. FEBR. NEPOS DOMNIONES MARTORES)

Venancija je sukladno povijesnim izvorima i tumačenjima naslijedio Dujam. Prvi po imenu poznati salonitanski biskup čije je djelovanje u Saloni nedvojbeno utvrđeno te ujedno najslavniji salonitanski mučenik.

Dujmova salonitanska Crkva bila je već zrela i razvijena, vrlo brojna te je dala mnoge mučenike. Štoviše samo devet godina nakon njegove smrti kršćanstvo je dobilo punu slobodu i jednakopravnost s rimskom i drugim religijama slobodno štovalo mučenika i sveca Dujma podignuvši nad njegovim grobom velebnu baziliku.

U blizini njegova groba ukapani su kasniji salonitanski biskupi. Jedan od njih, onaj čiji je sarkofag najbliži Dujmovu grobu bio je njegov nećak (»nepos«) Primus. Osim što za suvremenu historiografiju pitanje nećaka kao Dujmova izravna nasljednika nepobitno dokazuje Dujmovo lokalno podrijetlo, ono ukazuje i na strukturu prve salonitanske Crkve, bliske rodbinske odnose, osobe od povjerenja, odavanje počasti i povjerenja u njezine odličnike.

Privilegirani članovi

Na skromnomu sarkofagu nećaka biskupa uklesan je natpis na pučkom (nepravilnom) latinskom jeziku: »Položen Primus biskup 21. siječnja, nećak Dujma mučenika« (DEPOSITUS PRIMVS EPISCOPVS XII KAL. FEBR. NEPOS DOMNIONES MARTORES).

Sarkofag nećaka biskupa otkriven je na Manastirinama godine 1900., a upravo je don Frane Bulić epigrafičkom i filološkom analizom natpisa utvrdio da se radi o sarkofagu jednoga salonitanskoga biskupa. Štoviše upravo je don Frane zbog nećakova imena utvrdio da je on prvi sljedeći biskup nakon Dujma na salonitanskom biskupskom prijestolju.

Sarkofag Dujmovog nećaka biskupa Primusa prvi je do mučenikova groba u bazilici na Manastirinama

Nećak biskup Primus ravnao je salonitanskom Crkvom u vremenu od 304. pa do 325. godine, a o njegovu životu i djelu ne postoje pouzdani detaljniji podatci. Njegovo pak ukapanje na Manastirinama prema drevnom Crkvenom običaju »ad sanctum« – što bliže tijelu sveca ukazuje na privilegirani ukop koji je bio praksa ne samo salonitanske nego i opće Crkve.

Upravo ovaj privilegirani ukop koji se prakticirao dugo u povijesti Crkve današnjim pak očima gledan u suštoj je suprotnosti sa Svetopisamskim odlomkom Dj 4, 32 – 35 o jedinstvu i jednakosti, zajedništvu sviju u prvoj Crkvi.

Međutim priča o salonitanskim biskupima i njihovim neposima, nećacima nasljednicima na biskupskomu tronu nastavlja se i nakon Primusa. Naime nakon Maximusa Starijeg, Leoncija i Gajana na salonitansko biskupsko prijestolje ustoličen je biskup imenom Simferije. Njegovo su postojanje odnosno ime prepoznali Bulić i Berivaldi rekonstruiravši natpise s Manastirina i raznih spolija sastavivši natpis »Depositio sancti Symferi episcopi die… kalendas Ianuaris«. Godine pak 1903. u arheološkim istraživanjima gradske bazilike i to u njezinoj apsidi je pronađen natpis u podnom mozaiku u kojemu je Simferiju pripisan početak gradnje gradske bazilike koju je završio njegov nećak Hezihije:

NUOA POST UETERA
COEPIT SYNFERIUS
ESYCHIUS EIUS NEPOS
CUM CLERO ET POPULO FECIT
HAEC MUNERA
DOMUS CHRISTE GRATA
TENE.

Veliki Duje Rendić-Miočević ovaj je tekst pak preveo:

»Novo za starim tu započne Sinferije,
nećak mu Hezihije s klerom i pukom dovrši.
Kriste, poklon taj – dom sveti – primi ti rad«.

Biskup Sinferije i njegov nećak Hezihije u povijesti salonitanske Crkve ostali su upamćeni kao graditelji najveće salonitanske bazilike

Iz ovoga natpisa razaznaje se njihova rodbinska veza kao i kod Dujma i Primusa. Proučavajući nadalje izvore Bulić je zaključio kako su Sinferije i njegov nasljednik, nećak Hezihije biskupovali od konca 4. stoljeća do godine 425.

Biskup nećak Hezihije ostavio je o sebi dubok trag u povijesnim vrelima kao teološki obrazovana i literarno nadarena osoba. Pismima kojim je komunicirao s nekim od najvećih teoloških umova u čitavoj Crkvenoj povijesti, Ivanom Zlatoustim, papom Zosimom i Aurelijem Augustinom osigurao si je važno mjesto u salonitanskoj, ali i općoj Crkvi.

Sinferije i njegov nećak biskup Hezihije ostavili su u salonitanskoj Crkvi, ali i čitavu društvu neizbrisiv trag i u graditeljskomu smislu. Episkopalni kompleks s dvojnim bazilikama, salonitanskom katedralom i biskupskom krstionicom i dvorom ostavio ih je upisane u povijesti salonitanske Crkve kao najveće biskupe graditelje.

U POVODU 130 GODINA OD ROĐENJA SOLINJANINA VLADIMIRA ČERINE – Romantični promatrač i tankoćutni lirik

SOLINSKA KRONIKA 321, 15. svibnja 2021.

Piše: Siniša VUKOVIĆ

Život ovoga nestašnog mladića bio je prenapučen sadržajima i iskustvima svake vrste – poglavito onih međunarodnih, udaljenijih od odrastalačke postelje – i uistinu je zadivljujuće što je on sve uspio spontano ugurati ili voljno posložiti u svoje kratkodahe bisage ovozemaljskoga trajanja

Neka je Vladimir Čerina rodnim listom označen, usađen i zakalemljen uza Split, ipak izboj njegove familijarne loze pročedio je u – Solinu. I po ocu i po materi ovaj dični salonitanski začinjavac, koji je nepravedno skliznuo s glavnoga kolosijeka praćenja pjesničkih ostavština iz širega dalmatinskog zavičaja, bio je takoreći »fetivi« žitelj Zvonimirova grada i grada kraljice Jelene onkraj Manastirina. I, eno mu i groba na starom solinskom groblju na Gospinu otoku, ukrašenoga lijepom klesadurom vrloga bračkoga kipara Ivana Rendića.

Život ovoga nestašnog mladića bio je prenapučen sadržajima i iskustvima svake vrste – poglavito onih međunarodnih, udaljenijih od odrastalačke postelje – i uistinu je zadivljujuće što je on sve uspio spontano ugurati ili voljno posložiti u svoje kratkodahe bisage ovozemaljskoga trajanja. Za razliku od svojega duhovnog pobratima Janka Polića Kamova, Čerina je uspio razlučiti mitraljesku narav od suptilne lirike. Moglo bi se možda reći da je umješno uspio, kao balunom među nogama, tehnicirati dvama agregatnim stanjima čovjekova djelovanja: onim društveno-političkim kao agilni aktivist, i onim pjesničko-spisateljskim kao slobodnomisleći intelektualac.

U svoja jedva četiri desetljeća života (1891. – 1932.), od kojih niti polovicu nije mogao kreativno uporabiti, umoren bolešću puno prije samoga okončanja smrću Vladimir Čerina iskoristio je za književni rad u punoj brzini. Iako je bio iz imućne i materijalno bogate obitelji, za koju se njegov poduzetni otac svojom umješnošću još u to vrijeme dobrano bio postarao, on nije pokazivao želju da se tom lagodom okoristi, već je iskao vlastitoga puta u svojem umjetničkom poslanju i pozivu.

U Splitu je završio dvije godine gimnazije, pa još dvije kombinacijom u Zagrebu i na Rijeci; no, maturirati ipak neće… Na Rijeci će se sresti s Jankom Polićem Kamovim, što će na njega utjecati u mjeri da ćemo njih dvojicu – s današnje promatračnice – moći gledati kao dva krila na istoj u letu slobodarskoj lastavici. Iako izvan simultanosti, i njihove će stope biti iste; podjednako apeninski identične po Italiji, kao i mediteranski ujedno stvorene: Kamovljeve u Španjolskoj gdje će u bolnici i skončati, a Čerinine u Francuskoj gdje će se i zaletjeti prema duševnom oboljenju, uslijed čega će i on dočekati letalan ishod u Šibeniku, u tamošnjoj zdravstvenoj ustanovi za boljetice psihičkih naravi.

Kako je bio čudesan i sam život Vladimira Čerine, ništa slabije čudnovata nije bila ni recepcija njegova djela. Putanja što je opisala i obujmila revoluciju kretnje njegovih objavljenih pjesama u javnomu prostoru, strujala je u jedinstvenom smjeru koji je izmicao prirodnim kurentima.

Ponajprije, njegova inicijalna zbirka »Raspeće« (1912.), koja je ekvilibrirala s tradicionalnim tekovinama i modernim progrediranjima, nije bila dovoljno atraktivna da ma i jednu pjesmu iz nje u se usiše danas kultna čitanka Hrvatska mlada lirika (1914.), koja je bila objavljena u godini smrti Antuna Gustava Matoša i ljetu početka Prvoga svjetskog rata.

Pritom valja pripomenuti kako rečeni zbir izborâ iz tada recentnoga pjesnikovanja, nije bio temeljen ni na antologijskoj strogosti ni na odmjeravanjima suđenim prema naoštrenijim estetskim kriterijima. Ljubo Wiesner, koji je rečeni filtrat iz ukupnosti zatečene pjesničke otopine i bio izdvojio, nije razlučivao kukolj od žita, već je želio uspostaviti skladno ugođeno ravnovjesje računajući i na kukolj i na žito.

Možda tada on toga još nije bio dokraja niti svjestan, pa je, poguran refleksom, bio postupio intuitivno i instinktivno; no, mi danas s ove i temporalne i empirijske distance možemo nonpitijski konstatirati kako Hrvatska mlada lirika nema onu vrijednosnu snagu što ju je imala prije nešto više od jednoga stoljeća, ali joj se istodobno ne smije poreći šiljatost smionosti što ju je, očito, bila i nadahnula i pogurala u premjeravanje sinkronijske provjere stvarne vibrantnosti tada svježe lirike.

Štoviše, niti jednu pjesmu iz »Raspeća« neće uvrstiti ni Nikola Milićević u saldirani Čerinin odabir tiskan unutar edicije PSHK (1968.)… Tek će Jerko Ljubetić sažeti sve faze iz Čerinine publicističke aktivnosti, pa će ih predstaviti u kumulativnoj knjizi monografskog tipa »Pjesme, proza, članci, eseji i zapisi« pod patronatom splitskoga »Čakavskog sabora« (1977.). U njoj će se naći važni Čerinini tekstovi o Kamovu i Kranjčeviću, Ivanu Kozarcu i Augustu Cesarcu, ali i apologetski napisi o Gabrieleu D’Annunziju i Vladimiru Nazoru.

Kao što pjesme objavljene u zbirci »Raspeće« svakako zavrjeđuju pažnju i nisu u svima primjetna početnička traženja, jednako tako i u izboru od ukupno šest Čerininih pjesama što ih je Wiesner uvrstio u Hrvatsku mladu liriku, nalazimo ostvaraja različite kvalitete. Kao i u prethodnoj zbirci, i ovdje se osjeti jednaka kontemplativna atmosfera, ali i tehnička izvedba što je koncentriranija na vezanost stiha ritmom i rimom. Pjesnik je romantični promatrač koji gleda i prizore na ulici, ali i reflektira te vizibilne slike u one pounutrene, čineći tako i dajući im ozvučenje u nekoj vrsti duhovne jeke.

Najuspjelija je pjesma »Na kiši«, koja u sebi sadrži sasvim antologijske domete. Ovako završava njezina trećina, u dva zadnja katrena: O, još samo malo pa će i noć pasti/ I u dušu ući čežnja jedne tȕče/ Olujne, bezmjerne, a tada će kljasti,/ Poći mrtve ure k počinku ko juče.// Sutra opet tako, vječno isto snova,/ Ja ću sam da sanjam na očajnoj kiši,/ Kisneć, bludeć, gonjen od sunčanih snova/ Ulicam bez kraja, kad su glasi tiši.
Lutalac kakav je već bio, tankoćutni lirik Vladimir Čerina kao da je i slutio što ga u životu čeka, te kako će se dospjeti njegov ovozemni boravak. U pjesmi »Sjećanje«, koja bi zaista imala biti sjeme sjećanja na nj i njegovu vrijednu književnu ostavštinu, profetski je bio zabugario bez patetike, iskreno i pretočno:

Želio sam da bih utonuti mogo
U maglu, u tamu, iščeznut ma kuda;
Da počinka nadje moja pamet luda
I duša osamom ispaćena mnogo.

 

IZLOŽBA »SAKRALNA TEMATIKA JOZE KLJAKOVIĆA – FRESKO SLIKARSTVO« ZAGREBAČKE MEMORIJALNE ZBIRKE KORAK JE U NOVI ZAJEDNIČKI PROJEKT – Kljakovićeve solinske boje

SOLINSKA KRONIKA 321, 15. svibnja 2021.
Priredio: Mario MATIJEVIĆ
Tekst: Lidija FIŠTREK
Fotografije: Goran VRANIĆ

Autorica izložbe, Lidija Fištrek, kustosica Zbirke istaknula je u katalogu kako je izložbeni program osmišljen za mjesec prosinac pandemijske 2020. tek kratak uvid stručnoj i široj javnosti u sakralnu tematiku i fresko tehniku Joze Kljakovića čime se pak daje naslutiti manji dio velike priče koja će nagodinu otpočeti upravo iz Solina

Anđeli svirači, ulje na drvu, sv. Martin, Vranjic, Jozo Kljaković.

Nakon što je u pandemijskoj godini Memorijalna zbirka Joze Kljakovića u Zagrebu priredila izložbe »Remek – djela Joze Kljakovića: Novi prilozi vrednovanju umjetnikova opusa«, zatim »Otkupljena djela Joze Kljakovića«, postavljenom na digitalnoj platformi, pandemijska je trilogija završena izložbom u prostoru Memorijalne zbirke naslovljenom »Sakralna tematika Joze Kljakovića – fresko slikarstvo«.

Upravo je potonja po svomu konceptu, modularno osmišljenu pristupu tematici i kljakovićevski svevremenskoj tematici inicijalni zamah za projekt koji će nagodinu svoj put započeti u Jozinu rodnomu gradu.

Autorica izložbe, Lidija Fištrek, kustosica Zbirke istaknula je u katalogu kako je izložbeni program osmišljen za mjesec prosinac pandemijske 2020. tek kratak uvid stručnoj i široj javnosti u sakralnu tematiku i fresko tehniku Joze Kljakovića, na temelju materijala koje Zbirka posjeduje.

Osvrćući se na fundus Zbirke, a iz kojega je ova hvalevrijedna i intrigantna izložba oblikovana autorica Fištrek ističe kako je uz freske u crkvi sv. Marka u Zagrebu, Kljaković oslikao crkvu sv. Martina u Vranjicu, crkvu u Biskupiji kod Knina, te crkvu sv. Eustahija u Dobroti, u Boki kotorskoj. Štoviše Fištrek isitče kako – Zbirka posjeduje 55 crteža koji su uglavnom sakralne tematike, a uz nekoliko skica za crkvu sv. Marka, skicu za crkvu sv. Eustahija u Dobroti i crkvu u Biskupiji kod Knina, u Zbirci se većim dijelom čuvaju skice za crkvu sv. Martina u Vranjicu – ističe autorica u uvodnomu dijelu kataloga čime se pak daje naslutiti manji dio velike priče koja će nagodinu otpočeti upravo iz Solina. Detaljnije podatke o temeljnoj zamisli formiranja ove izložbe, nitima vodiljama, nadahnućima i tumačenjima nalazimo u tekstu kataloga kojega donosi Lidija Fištrek.

Majstor fresko slikarstva

Detalj freske, Propovijedi na gori, sv. Marko, Zagreb, Jozo Kljaković, 1923.

– Oslikavanje monumentalnih ploha oslobađa Kljakovićev slikarski talent i zasigurno ga uvršćuje među najbolje majstore fresko tehnike. Zanimljiv je podatak da je Kljaković freske radio izravno na zidu, podijeljenom na raster horizontala i vertikala te ih na zid prenosio s umanjenih skica pri čemu nije izrađivao kartone. Ovaj podatak doznajemo iz pisma Joze Kljakovića Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu, datiranog 17. studenoga 1965. koje se nalazi u arhivu Papinskoga hrvatskog zavoda sv. Jeronima.

Jozo Kljaković na freskama pokazuje zavidnu vještinu oblikovanja forme, kako u snažnom pokretu i naglašenoj međusobnoj komunikaciji brojnih protagonista, tako i izvrsnom razinom same izvedbe ugljenom ili olovkom na papiru. U razdoblju provedenom u Zagrebu, Kljaković je stvorio dva značajna ciklusa u fresko tehnici – ciklus sakralnih tema za crkvu sv. Marka i ciklus profane tematike za interijer Slavonske banke.

Rad na oslikavanju unutrašnjosti crkve sv. Marka Kljaković započinje 1923. Oslikavanje unutrašnjosti kao i rekonstrukcija same crkve pod budnim okom prof. Kljakovića traje 17 godina, od 1923. do 1940. Jozo Kljaković u crkvi sv. Marka oslikava ukupno 16 fresaka (12 u brodovima i četiri u zavjetnoj kapeli sv. Fabijana i Sebastijana).

Dvadesetih godina 20. stoljeća nastaju prve četiri freske u crkvi sv. Marka u Zagrebu (Krštenje Kristovo, Propovijed na gori, Uskrsnuće Lazara i Mojsije prima zapovijedi od Boga).

Solinski Michelangelo

Klanjanje zlatnom teletu, Jozo Kljaković, sv. Marko, 1927.

Ciklus fresaka u crkvi sv. Marka organiziran je prema slikarskom kanonu usporednoga prikazivanja epizoda iz Staroga i Novoga zavjeta, po uzoru na Michelangelovu Sikstinsku kapelu, pri čemu se starozavjetni i novozavjetni prizori međusobno nadopunjuju i pojašnjavaju. Već u samomu početku zadivljuje vješta organizacija kompozicije, s mnoštvom likova grupiranih oko središnjega prizora.

Kljakovićev način oslikavanja i restauriranja unutrašnjosti sv. Marka često je kritiziran i osporavan no revidiranjem slikareva doprinosa cjelokupnomu uređenju crkve, te promatranjem njegova cjelokupnoga opusa u fresko tehnici, moguće je uvidjeti zrelost njegova razmišljanja.

Zaokupljen brojnim narudžbama, Kljaković na više od deset godina zaustavlja rad na freskama u crkvi sv. Marka, a oslikavanju crkve vraća se tek 1936. kada nastavlja uprizorivati teme kristološkoga ciklusa (Bičevanje i Polaganje u grob, Uskrsnuće Kristovo i Trijumf sv. Euharistije u središnjoj apsidi, a u kapeli Majke Božje radi Poklonstvo pastira i Blagovijest).

Freska Poklonstvo pastira prikazuje karakterističan hrvatski Božić. Isus je položen na skromne jasle od slame, dok Marija stavom podsjeća na Meštrovićeve figure majke. U drugom planu dolaze pastiri odjeveni u ruho hrvatskih narodnih nošnja. Ispod freske stoji natpis: »Slava Bogu na visini i mir ljudima dobre volje«.

Vranjička epizoda fresko slikarstva

Zbirka u svomu fundusu čuva ukupno četiri crteža za freske u crkvi sv. Marka. Ciklus fresaka u crkvi sv. Martina u Vranjicu Jozo Kljaković započinje 1927. Freske u Vranjicu razlikuju se od fresko ciklusa u Svetom Marku u Zagrebu.

U prostoru crkve prikazani su salonitanski sveci, a na glavnomu luku apostolski prvaci, sv. Petar i sv. Pavao, te sv. Ćiril i Metod.

Crkva u Vranjicu izrazito je skladan ansambl u zanimljivu spoju starokršćanske tradicije i art decoa, a istodobno je i spomenik prvim vezama hrvatskoga naroda s Rimokatoličkom Crkvom. Pod utjecajem znanstvenika i arheologa don Frane Bulića, jedne od najvažnijih osoba u slikarevu ranijem formativnom životu, koji je poticao njegovo slikarsko obrazovanje, u znak zahvalnosti prema njemu, Jozo Kljaković oslikava crkvu sv. Martina impozantnim freskama i slikarijama anđela na koru, koje se većim dijelom nalaze u fundusu Zbirke.

Siže za freske odredio je don Frane Bulić. Kljaković slika freske vrlo svjetovnoga dojma, prikazane u ljudskoj mjeri. Budući da se većina molitava mještana Vranjica odnosila na mirno more i bogat ulov, Kljaković je naslikao ribe koje su mu mještani svakodnevno donosili, ne bi li ih ovjekovječio na svojim freskama. U fundusu Zbirke nalazi se osam crteža za freske u crkvi sv. Martina u Vranjicu.

Dvanaest dijelova bokeljske priče

Ciklus slika na temu Legende o sv. Eustahiju u bokeljskoj Dobroti nastao je u razdoblju od 1930. do 1938. Kljakovićeva vještina i popularnost koju je stekao oslikavanjem crkve sv. Marka pridonijeli su narudžbama izvan granica Hrvatske. Crkva sv. Eustahija u Dobroti, mjestu u Boki kotorskoj po preporuci prof. Ljubomira Karamana, angažirala je Jozu Kljakovića za izradu novoga stropa.

Prema Kljakovićevoj zamisli ispunjeno je 12 slika različitih dimenzija koje su smještene oko baroknoga okvira središnje slike nepoznatog majstora. Kljakovićev monumentalni neoklasicizam vrlo se dobro uklapa u barokni interijer crkve. Zbirka posjeduje jednu skicu za freske u crkvi sv. Eustahija u Dobroti.

Poklonstvo pastira, sv. Marko, Zagreb, 1936-37, Jozo Kljaković

Kninsko hrvatstvo i kršćanstvo

Freske u Zvonimirovoj spomen crkvi sv. Marije u Biskupiji kod Knina Kljaković je izradio 1938., na inicijativu franjevaca iz samostana u Kninu. Na unutarnjoj strani pročeljnoga zabata Kljaković izvodi fresku »Zvonimirovo zborovanje«, dok na pobočnim stijenama nastaje »Dvanaest hrvatskih plemena«.

Prikaz Zvonimirova saborovanja u Biskupiji nastao je kao prvi u nizu prikaza kralja Zvonimira, kojega Kljaković prikazuje i u crkvi sv. Marka u Zagrebu (kapela sv. Fabijana i sv. Sebastijana), te na mozaicima u Papinskome hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Freska u Biskupiji prikazuje Zvonimirovo prisezanje na križ kojim određuje hrvatsko kraljevstvo kao vazalno u odnosu na papu Grgura VII.

Kljakovićeva ljubav prema prošlosti hrvatskoga naroda i kršćanstvu iskazana je na prizorima fresaka u Biskupiji. Freske izvodi s posebnom pomnjom i ljubavlju, precizno prikazujući detalje, narodne nošnje i povijesne prizore.

Nažalost, sudbina nije bila naklonjena Kljakovićevim freskama u Biskupiji kod Knina; naime, zbog dovršavanja fresaka u crkvi sv. Marka u Zagrebu, Kljaković je na neko vrijeme morao prekinuti radove u Dobroti, no početak rata spriječio je njihovo dovršavanje.

U novijoj pak povijesti u noći s 15. na 16. kolovoz 1991. postavljen je eksploziv na ulazna vrata crkve koji je oštetio dio unutrašnjosti i Kljakovićevu fresku. Zbirka posjeduje jednu skicu za kompoziciju freske za crkvu sv. Marije u Biskupiji pokraj Knina.

Izložbom Sakralna tematika – fresko slikarstvo Joze Kljakovića, smatrala sam kako je izuzetno važno educirati javnost o značaju Joze Kljakovića u oslikavanju ploha u fresko tehnici kojom se uvršćuje među najbolje majstore grandioznih ploha te izložiti skice za freske koje se vrijedno čuvaju u fundusu Memorijalne zbirke Jozo Kljaković.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću