PREDSTAVLJENA LIKOVNA MONOGRAFIJA BOKELJSKE SLIKARICE VESNE ŠOJAT – Kamene vrleti doživljenoga zavičaja

SOLINSKA KRONIKA 326, 15. listopada 2021.
Piše: Željko BRGULJAN
Fotografije: M. VISIN

Kotorske vizure i motivski i misaono isključiv su interes i tema slikarstva Vesne Šojat. Dva iskoraka – kontrafori kao rana inspiracija francuskim katedralama i kliška utvrda, kao kasni interes za solinski kraj, samo potvrđuju rečeno

Predstavljanje likovne monografije akademske slikarice Vesne Šojat u organizaciji Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti, upriličeno je 27. rujna u palači Matice hrvatske u Zagrebu.

Ovo dugo očekivano izdanje kojega je izdavač »Skaner studio«, a suizdavač Nacionalni muzej moderne umjetnosti, reprezentativan je prikaz slikaričina opusa nastaloga kroz više od pola stoljeća predanoga stvaranja. Autor teksta je Nikola Albaneže, prijevoda Graham McMaster, oblikovanja i prijeloma Amalija Albaneže dok su recenzenti bili Tonko Maroević i Feđa Gavrilović, a urednik i autor predgovora Željko Brguljan.

Likovna monografija Vesne Šojat predstavljena je u zagrebačkoj palači Matice hrvatske

Listajući knjigu uočavamo da je dominantan motiv u dosadašnjemu opusu Vesne Šojat pejsaž Boke Kotorske, u užem smislu to su kamene vrleti nad zaljevom i detalji građevina staroga Kotora. Slikarica je fiksirala svojim kistom tisuće lica zaljevskoga pejsaža, odana kamenom amfiteatru jedinstvenoga Zaljeva. Iako rođenjem i odrastanjem pripada Zagrebu, Boka je za Vesnu Šojat bila onaj pravi, duboko doživljeni zavičaj.

Opčinjenost Zaljevom rezultirala je njezin primarni slikarski motiv – bokeljski kamen kojemu je ostala odana više od pola stoljeća. Nalazila ga je u vrletima nad Dobrotom, kotorskim zidinama, kamenim interijerima, a posebno u arhitektonskim elementima poput stupova i apsida, svodova i kupola, kontrafora i portala, ali i u kompleksnim građevinama, poput kotorske katedrale – simbola staroga grada. Kotorske vizure i motivski i misaono isključiv su interes i tema slikarstva Vesne Šojat. Dva iskoraka – kontrafori kao rana inspiracija francuskim katedralama i kliška utvrda, kao kasni interes za solinski kraj, samo potvrđuju rečeno.

Kamena snaga

Snažan interes za strukturu grada podno lovćenskog masiva, posebno za snagu monumentalnih zidina, usmjerila je na njihovu materiju, na svijetlo, na energiju kojom zrači sam kamen. Mističnost zaljeva s neponovljivim osvjetljenjima, pred kišu i oluju, u jesen i zimu, za Vesnu je postao iskonski pejsaž koji joj podjednako ispunja misli i srce. U slikarstvu Vesne Šojat nema lepršavosti i površnosti, njezine su vizije čvrste, djela koncizna, lapidarna.

Zidine, 1983.

Paleta joj je katkad sumorna katkad živa i prozračna, a sadržajno je zaokupljena kompozicijom masâ i strukturâ. Svojim pak strukturalnim pristupom tumači veličanstveni bokeljski pejsaž i sve što on sa sobom nosi – od estetskoga doživljaja do razumijevanja svijeta. Promatrano u eri tehnologija i brzih rješenja, Vesnino djelo kao da pripada nekim davnim – herojskim vremenima, u kojima se slikanju predavalo čitavim bićem, beskompromisno gradilo opuse dugim i predanim radom i u kojima je slikati značilo živjeti.

Svojim se likovnim opusom nadovezala na opuse roditeljâ, koji su kistom prenijeli brojne motive graditeljskoga biserja Boke Kotorske, kao i duh intimnih obiteljskih prostora. Razvivši osobni stil, Vesna Šojat je zaokružila ili, u kontekstu omiljenoga joj motiva »dogradila« slikarsko poimanje Boke Kotorske, prikazima bedema, utvrda i zidina te kamenih vrleti nad elementima urbane i fortifikacijske arhitekture. Zaokružila je obiteljsko slikarsko putovanje opusom koherentnim, ali i jedinstvenim, koji nam prenosi viziju Boke Kotorske u najboljem mogućem svjetlu – iz vremena još netaknutoga sklada i neizmijenjenoga duha.

Visoko vrednovanje

Potom je urednik, čestitajući slikarici na monografiji koja predstavlja njezin rad, a posebno na ustrajnom asketskom umjetničkom stvaranju – na preko pola stoljeća neprekidnoga slikanja u osami očeva ateljea, naglasio da njezino djelo pripada podjednako i hrvatskoj i crnogorskoj likovnoj baštini.

Pogled na zidine, 1994.

Recenzent Feđa Gavrilović istaknuo je da mu je upoznavanje s opusom Vesne Šojat bio velik užitak te da ju je autor teksta – znalački smjestio u koordinate vremena i prostora, kontekstualizirajući je uz hrvatske majstore pejzaža poput Crnčića ili Glihe. Riječ je o opusu koji zavrjeđuje visoko vrednovanje, a ova je monografija dobar korak prema ponovnom otkriću radova Vesne Šojat – Dodao je da je – njezina ljubav prema monumentalnim strukturama, kamenju zidina, katedrala i gradova pronašla izraz u njenoj punoj i bogatoj slikarskoj gesti -.

Drugi recenzent, nažalost preminuo tijekom rada na knjizi, Tonko Maroević ostavio je zapisano da se slikarsko djelo Vesne Šojat razvijalo u tišini i izolaciji – postupno i organski na premisama ozbiljnoga školovanja i u obiteljskoj atmosferi dvoje akademskih slikara – od kojih je kako ističe baštinila – ambijetalnu zaokupljenost prostorima i znakovima Bokokotorskog zaljeva – .

Maroević nadalje smatra da objavljivanje Vesnine monografije predstavlja – opravdanu afirmaciju jednoga opusa što je nastao izdvojeno od dominantnih tokova naraštaja – nastojanjima na – kromatskim i plastičkim vrijednostima korištene tvari, (…) na koherentnoj i gustoj viziji krajolika, sagledanoga iz osobnoga rakursa i metodom »pars pro toto« -.

Baštinjenje pejsažne tradicije

Autor teksta monografije Nikola Albaneže prisjetio se rada na monografiji i prvoga susreta sa slikaricom u njezinom atelijeru. Istaknuo je da je slikarstvo Vesne Šojat ono slikarstvo kojemu je važna podjednako materičnost i oblikovanje, a također i struktura te naglasio slikaričinu težnju plastičnoj monumentalnosti te simbolička ozračja. Smatra da autorica u kontekstu privrženosti materije i organizacije slike – pripada važnoj pejsažnoj tradiciji u hrvatskom slikarstvu 20. stoljeća gdje joj je mjesto u slijedu od Ljube Babića, Frana Šimunovića, Otona Glihe, njena oca Antuna Šojata -.

Albaneže je istaknuo kako će – ova monografija (…) pridonijeti upoznavanju i potvrđivanju jednoga zanimljivog, kvalitetnog i vrijednog opusa – te dodao da slikaričin opus mnogima može biti otkriće, kao što je bio i njemu samom.

Na samomu početku predstavljanja prisutne je pozdravio ravnatelj Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti Branko Franceschi kao suizdavač monografije i organizator događaja, a na kraju, u ime izdavača, direktor »Skaner studia« Dragi Savićević te su oba izrazila zadovoljstvo monografijom o slikarstvu Vesne Šojat, čestitajući slikarici, a također svim zaslužnima za ovo kvalitetno i lijepo izdanje.

Stupovi, 1984.

DANI HRVATSKE ARHEOLOGIJE U SPLITU I SOLINU, 11. DO 15. LISTOPADA 2021. – Salonitanski početak i kraj

SOLINSKA KRONIKA 326, 15. listopada 2021.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Tonći SESER, Solinska kronika

Znanstvenim skupom »Salona između Sredozemlja i Panonije« te otvaranjem izložbi »Vis-à-Vis 200. Arheološka baština otoka Visa«, »U temeljima hrvatske arheologije«, te »Krajolici i spomenici zadarskoga područja krajem 19. i početkom 20. stoljeća u istraživanjima prof. dr. Luke Jelića« obilježena je 200-ta obljetnica od osnutka Arheološkoga muzeja u Splitu i 200-ta obljetnica početka sustavnih arheoloških istraživanja u Saloni. U sklopu znanstvenoga skupa održan je i okrugli stol na temu »Budućnost Salone«

ZNANSTVENI SKUP »SALONA IZMEĐU SREDOZEMLJA I PANONIJE«

Solin, arheološko ishodište i središte

Najveći dio predavanja posvećen je novijim arheološkim istraživanjima u Saloni, ali i lokalitetima sa širega solinskog, sinjskog, imotskog i dubrovačkog područja te istraživanja na otocima Braču, Hvaru, Visu, Biševu i Korčuli te u Podunavlju

Predavanja o aktualnomu stanju Salone i arheoloških lokaliteta izazvala su poseban interes stručnjaka

Arheološki muzej u Splitu i Hrvatsko arheološko društvo organizirali su pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija, Splitsko-dalmatinske županije, Gradova Splita, Solina i Visa, JUK Zvonimir Solin te splitske i solinske Turističke zajednice znanstveni skup pod nazivom »Salona između Sredozemlja i Panonije«. Skupom je obilježena 200-ta obljetnica od osnutka Arheološkoga muzeja u Splitu i 200-ta obljetnica početka sustavnih arheoloških istraživanja u Saloni.

Na samomu skupu koji se od 11. do 15. listopada održavao u solinskomu hotelu »Salona palace« sudjelovalo je oko 200 arheologa, povjesničara umjetnosti i povjesničara, a održano je 50 predavanja.

Najveći dio predavanja posvećen je novijim arheološkim istraživanjima u Saloni, ali i lokalitetima sa širega solinskog, sinjskog, imotskog i dubrovačkog područja te istraživanja na otocima Braču, Hvaru, Visu, Biševu i Korčuli te u Podunavlju.

Svečanomu otvorenju samoga skupa uz predsjednicu Hrvatskoga arheološkoga društva dr. sc. Jacqueline Balen, muzejsku savjetnicu u Arheološkomu muzeju u Zagrebu, dr. sc. Antu Jurčevića, ravnatelja Arheološkoga muzeja u Splitu, Stipu Čogelju, zamjenika župana Splitsko-dalmatinske županije i Ivicu Rakušića, zamjenika gradonačelnika grada Solina nazočili su brojni drugi uzvanici i cijenjeni predavači.

Obraćajući se nazočnima u svojim su uvodnim govorima predsjednica dr. Balen kao i ravnatelj dr. Jurčević istaknuli važnost održavanja znanstvenoga skupa kao i popratnih manifestacija u povodu obilježavanja navedenih obljetnica, ali i bitnoga, gotovo prekretničkoga trenutka za samu Salonu i njezinu budućnost.

Predavanja na skupu koja će u vidu znanstvenih radova biti objavljena u zasebnomu izdanju kod nazočnih su pobudila popriličan interes što se dalo uočiti i u razvoju nekih rasprava koje su uslijedile nakon samih predavanja. Zatvaranjem znanstvenoga skupa stručna i šira javnost ostaju u iščekivanju izdanja u kojemu među 50 predavanja posebnu cjelinu čine 24 koja se izravno tiču Salone i Solina.

OKRUGLI STOL »BUDUĆNOST SALONE«

(Ne)sretna Salona

Okrugli stoj je uz (ponovno) iznesena stajališta ostavio otvorenima brojna pitanja

Nakon zadnjega ciklusa predavanja u sklopu znanstvenoga skupa u četvrtak 14. listopada održan je okrugli stol pod nazivom »Budućnost Salone« na kojemu su u ime Ministarstva kulture sudjelovali dr. sc. Tatjana Lolić, načelnica Sektora za konzervatorske odjele i inspekciju Uprave za zaštitu kulturne baštine, glavni konzervator mr. sc. Zoran Wiewegh, te pročelnik Konzervatorskog odjela u Splitu dr. sc. Radoslav Bužančić. Gradonačelnik grada Solina Dalibor Ninčević i Jelena Stupalo direktorica Turističke zajednice grada Solina, zatim predsjednica Hrvatskog arheološkog društva dr. sc. Jacqueline Balen, ravnatelj Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu dr. sc. Miroslav Katić, Arheološkog muzeja u Splitu dr. sc. Ante Jurčević te Muzeja grada Kaštela Ivan Šuta, kao i predstavnica Umjetničke akademije u Splitu, doc. dr. sc. Miona Miliša, konzervatorica-restauratorica Voditeljica odjela za konz.-rest. arheološke baštine, predstavnici privatnih arheoloških tvrtki Vedran Katavić i Anita Penović.

Osim iznošenja dosadašnjih (ne)poznatih dostignuća glede pitanja upravljanja Salonom i istoimenoga pokrenutoga plana, nazočni su po prvi puta javno progovorili i o bitnim problemima pred kojima se Salona, njezini lokaliteti, a time i čitava hrvatska arheološka baština pa i sama arheologija nalaze.

Plan proširenja zona zaštite između ostaloga potaknut je i najnovijim senzacionalnim arheološkim otkrićima na lokalitetu “Bugarevo”

Novost kojom se pak naziru (nekakvi) pozitivni pomaci po pitanju zaštite salonitanskih arheoloških lokaliteta iznio je glavni konzervator mr. sc. Zoran Wiewegh koji je nazočnima predstavio plan proširenja zona zaštite, a koji je između ostaloga potaknut i najnovijim senzacionalnim arheološkim otkrićima na lokalitetu Bugarevo, jugozapadno od Gospina otoka.

Rasprava koju je moderirala Jagoda Mardešić iz arheološkoga muzeja u Splitu uz naglasak na nužnu i hitnu zaštitu arheoloških lokaliteta koji se nalaze južno od Zaobilaznice, ali kao i onih koji kroz Kliško polje vode od Salone prema Klisu izazvala je brojne upite kod nazočnih stručnjaka. Štoviše brojni upiti, prijedlozi i kritike ukazali su na nužnost preispitivanja odnosa prema Saloni i arheološkoj baštini općenito počevši od samoga Ministarstva kulture pa do najizravnijih dionika, lokalnoga stanovništva.

 

OTVORENJE IZLOŽBE »VIS-À-VIS 200. ARHEOLOŠKA BAŠTINA OTOKA VISA«

Otok i Muzej

Na programu obilježavanja arheološko-kulturnih obljetnica našla se i izložba »Vis-à-Vis 200. Arheološka baština otoka Visa« koja je svečano otvorena 12. listopada.

Izložba predstavlja preko 750 odabranih spomenika Arheološkog muzeja u Splitu, pronađenih na području otoka, grada Visa jednoga od najvažnijih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj. Raznorodni predmeti (natpisi, skulpture, vaze i druge keramičke posude, terakote, nakit, oružje, oruđe, novac) svjedoče o najranijim tragovima života na otoku, od pretpovijesti do ranog srednjeg vijeka. S naglaskom na grčki grad Issu i njen dinamični razvoj tijekom razdoblja helenizma, izložba kroz višestruke cjeline tematski razrađuje pretpovijesno razdoblje i prve kontakte s Grcima, isejsko gospodarstvo, svakodnevicu, novac, pogrebne običaje, rimske (carske) skulpture te razdoblje kasne antike i srednjeg vijeka na otoku.

Na svečanom otvorenju, ravnatelj Ante Jurčević je u pozdravnom govoru zahvalio svima koji su pružili potporu organizaciji i održavanju izložbe. Foto: Tonći SESER

Na svečanom otvorenju, ravnatelj Ante Jurčević je u pozdravnom govoru zahvalio svima koji su pružili potporu organizaciji i održavanju izložbe, a posebno je zahvalio svim autorima, djelatnicima i suradnicima koji su sudjelovali u pripremama i postavljanju. Jurčević je rekao kako je izložba prigoda da se na jednome mjestu prikupi i pokaže bogatstvo isejske ostavštine jer je neprocjenjiva važnost antičke Isse, ali i općenito starije viške baštine, kulturnoj i gospodarskoj povijesti današnje Hrvatske.

– Maleni grad, osnovan u 4. stoljeću prije Krista, nalazio se na samoj periferiji grčkoga svijeta, ali je iznimno važan za naše jadranske prilike – rekao je Boris Čargo, jedan od autora izložbe, istaknuvši kako izložba nije samo o Issi već o čitavom otoku jer izložena arheološka baština prikazuje svu ljudsku djelatnost od neolitika do kasne antike i srednjovjekovnoga razdoblja.

Svečano otvarajući izložbu, a naglašavajući njezinu važnost i impresivnost akademik Nenad Cambj, jedan od bivših ravnatelja Muzeja i poznati istraživač Isse istaknuo je kako Vis nikada nije bio prezentiran na tako obiman način.

Svi odabrani eksponati iz fundusa Arheološkog muzeja u Splitu, pronađeni su mahom u zaštitnim ili sustavnim arheološkim istraživanjima, te rekognosciranjima otoka, grada Visa. Neki izlošci su nabavljeni donacijama ili otkupima iz privatnih zbirki građana gotovo od samih početaka muzejskog djelovanja.

Predstavljajući posjetiteljima isejske spomenike, ovom izložbom istaknut je dva stoljeća dugi rad i tradiciju Arheološkog muzeja u Splitu koji kontinuirano skrbi o zaštiti bogate viške arheološke baštine.

IZLOŽBA »KRAJOLICI I SPOMENICI ZADARSKOG PODRUČJA KRAJEM 19. I POČETKOM 20. STOLJEĆA U ISTRAŽIVANJIMA PROF. DR. LUKE JELIĆA«

Vranjic-Zadar-Split

Otvaranjem izložbe »Krajolici i spomenici zadarskog područja krajem 19. i početkom 20. stoljeća u istraživanjima prof. dr. Luke Jelića« u Muzeju Hrvatskih arheoloških spomenika zaključene su solinsko-splitske arheološke svečanosti.

Izložbu koja je nastala u suradnji djelatnika Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru i Arheološkoga muzeja Zadar: dr. sc. Martine Dubolnić Glavan, Roberta Maršića, prof., i mr. sc. Majde Dadić te je popraćena katalogom autora Martine Dubolnić Glavan i Roberta Maršića otvorio je akademik Nenad Cambj u ime Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru.

Izložba je nastala u suradnji djelatnika Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru i Arheološkoga muzeja Zadar

Akademik Cambj je prigodno govoreći o važnosti života i rada don Luke Jelića za nacionalnu arheološku i povijesnu znanost podsjetio i na neke epizode iz njegova života, poglavito one vezane uz njegova ujaka don Franu Bulića i znanstveno istraživanje pitanja porijekla svetoga Dujma.

Obraćajući se nazočnima autori izložbe su istaknuli kako se početci arheološke i povijesne znanstvene djelatnosti na području Hrvatske, posebno Dalmacije, nezaobilazno se vezuju za lik i djelo prof. dr. Luke Jelića (1864. – 1922.). Taj istaknuti arheolog, povjesničar, prirodoslovac, kulturni djelatnik, svećenik i planinar, najplodniji period svojeg znanstvenog djelovanja proveo je na zadarskom području.

Studijskom izložbom predstavljeno je istraživačko, znanstveno i kulturno djelovanje kojim je Luka Jelić zadužio Zadar, Nin, Biograd na Moru te općenito šire zadarsko područje.

Izložena je do sada nepoznata ili nedovoljno poznata dokumentacija, krajolika i spomenika sa šireg zadarskog područja s kraja 19. i početka 20. st. koju je izradio Luka Jelić prema najnovijim znanstvenim i metodološkim standardima.

Spomenuta građa, koja svjedoči o njegovu životu, izobrazbi ili znanstveno-istraživačkome radu (diplome, pisma rukopisi, terenski dnevnici, fotografije, tehnička dokumentacija, itd.) potječe iz bogate arhive pohranjene u Arheološkom muzeju u Splitu.

U GALERIJI »ZVONIMIR« OTVORENA IZLOŽBA U POVODU 200 GODINA SUSTAVNIH ISTRAŽIVNJA SALONE »U TEMELJIMA HRVATSKE ARHEOLOGIJE« – Snaga salonitanskoga korijenja

SOLINSKA KRONIKA 326, 15. listopada 2021.
Tekst: Arsen DUPLANČIĆ
Fotografije: Tonči SESER

Izložba autora Arsena Duplančića priređena u organizaciji Arheološkoga muzeja u Splitu i solinskoga »Zvonimira« na jedinstveni način kroz rukopise, crteže i tiskane tekstove prikazuje bogatu, živu i djelotvornu povijest najstarije muzejske ustanove u jugoistočnom dijelu Europe, iznikle na salonitanskim temeljima

Na svečanomu otvorenju izložbe nazočnima su se prigodnim riječima obratili Tonći Ćićerić, ravnatelj JUK »Zvonimir« Solin, dr. sc. Ante Jurčević, ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu, doc. dr. sc. Dino Demicheli s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te sam autor Arsen Duplančić

U proljeće 1818. car Franjo I. i njegova supruga Karolina Augusta kreću na put po Hrvatskoj i upoznaju nove krajeve koji su nakon pada Napoleona pripali austrijskoj kruni. Putovanje je imalo ne samo politička i vojna nego i kulturološka obilježja koja će biti od izuzetne važnosti za hrvatsku arheologiju. Po dolasku u Split oni su razgledali ostatke Dioklecijanove palače i druge starine te otišli u Solin vidjeti ruševine nekadašnje metropole rimske provincije Dalmacije. Oduševljen viđenim i potaknut mišljenjima stručnjaka car je donio odluku o osnivanju Arheološkog muzeja u Splitu koja je provedena dekretom Dalmatinske vlade od 22. VIII. 1820. godine. Za prvog ravnatelja imenovan je splitski liječnik dr. Carlo Lanza koji je 2. X. 1821. započeo iskopavanja u Saloni pa se taj datum može smatrati početkom sustavnih arheoloških institucionalnih istraživanja ne samo u Saloni već, zbog njihovog kontinuiteta, i u Hrvatskoj.

Dvjestota obljetnica osnivanja Muzeja (1820. – 2020.) i dvjestota obljetnica istraživanja u Saloni (1821. – 2021.) povod su da se javnosti prikaže kako su se u prvih trideset godina razvijali Muzej i radovi u Saloni. Odabrano je upravo to razdoblje jer od 1850. do 1872. nastupa dugo zatišje. Sve opet oživljava 1872. kada ravnatelj postaje Mihovil Glavinić, a zlatno doba obuhvaća vrijeme uprave don Frane Bulića od 1884. do 1926. godine.
Izložba se zasniva na rukopisnoj i tiskanoj građi iz Muzeja, a naročito na izvještajima i grafičkoj dokumentaciji koja najvećim dijelom nije bila poznata ni objavljivana. Njena važnost ogleda se u činjenici da je dio predmeta zbog brojnih selidbi, a i krađa, nestao ili se teško može identificirati. Neki su predmeti u međuvremenu oštećeni, a neki stradali osobito od posolice zbog dugotrajnog smještaja u nekadašnjim skladištima soli. Usporedba današnjeg stanja sa starim crtežima jasno ukazuje na sve to. Opširni pisani izvještaji su važni jer su u njima više puta detaljno popisani svi nalazi, dok su u člancima i knjigama navedeni sumarno.

Budući da je čuvanje spomenika temeljno poslanje Muzeja, za izložbu smo izabrali neke predmete i spomenike koji pokazuju da su još uvijek u Muzeju i da su dostupni bez obzira na to što je od vremena njihova otkrića ili otkupa prošlo između 170 i 200 godina!
Rukopisi, crteži i tiskani tekstovi priređeni za izložbu dio su izvora popisanih i obrađenih u sklopu višegodišnjeg timskog istraživanja građe o arheološkim radovima u Saloni u prvoj polovini XIX. st., a koje se privodi kraju i rezultirat će knjigom s prijevodima izvještaja i cjelokupnom grafičkom dokumentacijom.

Arheološki muzej u Splitu je najstarija muzejska ustanova u jugoistočnom dijelu Europe, njegovi su ravnatelji bili profesori na odsjecima za arheologiju i povijest umjetnosti, dao je vrsne stručnjake i akademike, od 1878. objavljuje naš najstariji arheološki časopis i uz njega se vežu počeci konzervatorske službe. Muzej nije istraživao samo Salonu nego i starohrvatski, odnosno ranosrednjovjekovni Solin koji je, između ostalog, iznjedrio vladarske natpise poput Trpimirovog i Jeleninog. Salona je pak dala veoma velik broj raznih predmeta i spomenika, zdanja zanimljiva za proučavanje civilne i crkvene arhitekture, pružila je izvore za istraživanje povijesti religija itd., a njena povezanost s Muzejom dovela je 1894. do pokretanja međunarodnih kongresa za starokršćansku arheologiju koji se održavaju i danas.

Muzej i istraživanja Salone, kako zbog starosti tako zbog sveobuhvatnosti, nalaze se u temeljima hrvatske arheologije pa otuda i naziv izložbe. Njihova međusobna isprepletenost treba biti poticaj za daljnji još uspješniji rad, za nova otkrića, publikacije i jačanje svijesti da bez dubokog, snažnog i razgranatog korijenja nema postojanog i izdržljivog stabla.

Zgrada Muzeja sagrađena 1836. (AMS, stara fototeka)

U literaturi se uobičajeno pisalo da je zgrada za Muzej podignuta već 1821. što nije točno jer je ona sagrađena 1836. godine. Nakon izgradnje novog Muzeja 1914. i preseljenja spomenikâ, ona je srušena 1928. godine. Bila je to prva zgrada namjenski građena za neki muzej u Hrvatskoj, a sadašnja je, poslije zgrade Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu iz 1888., druga po starosti. Ova fotografija snimljena je 1908. godine.

 

Francesco Lanza, Della topografia dell’antica Salona, Annali dell’Istituto di corrispondenza archeologica 21 (N.S. 6), Roma 1849., str. 269–283. (AMS, R 1964/21)

Carlova otkrića na položaju Hortus Metrodori, zatim četiriju gradskih vrata (s naglaskom na Porta Caesarea) i dijelova amfiteatra, Francesco Lanza je pretočio u članak tiskan 1849. kojemu je dodao kartu Salone s ucrtanim položajima Carlovih istraživanja, tlocrtom amfiteatra s njegovim ostacima, ostacima teatra i tlocrtom glavnih gradskih vrata.

 

 

 

Carl Mohr von Ehrenfeld, Porta Caesarea, 1846. (AMS, grafička zbirka)

Stanje salonitanskih gradskih vrata Porta Caesarea nakon istraživanja vidi se na akvarelu Carrarinog suradnika Carla Mohra von Ehrenfelda (1812. – 1885.), natporučnika ađutanta 4. lovačkog bataljuna. Na desnoj strani uočava se velika naslaga sedre koja se urušila u prosincu 2015. godine.

 

 

 

Alois Beer, Manastirine, oko 1886. (AMS, stara fototeka)

Manastirine s brojnim sarkofazima s natpisima, grobovima i arhitekturom bazilike u više faza stalno su privlačile arheologe, a istraživanja su se intenzivirala od 1883. pod vodstvom don Frane Bulića. Austrijski fotograf Alois Beer (1840. – 1916.) snimio je lokalitet oko 1886. godine.

 

 

 

 

 

Svi tekstovi, slike, grafike i datoteke te njihov raspored podliježu autorskom pravu i drugim zakonima o zaštiti intelektualnog vlasništva. Ne smiju se kopirati u komercijalne svrhe ni u svrhe prosljeđivanja niti mijenjati i upotrebljavati na drugim internetskim stranicama.

OTVORENJEM IZLOŽBE »DON LOVRE KATIĆ – SKICA ZA PORTRET« ZAPOČELO NOVO RAZDOBLJE U PROUČAVANJU ŽIVOTA I DJELA HRVATSKOGA VELIKANA – Vjera duši čovjekovoj

SOLINSKA KRONIKA 325, 15. rujna 2021.
Piše: Mario MATIJEVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ / katalog izložbe

Prvom izložbom posvećenoj don Lovri Katiću na najbolji mogući način već se za narednu godinu pružaju svi nužni preduvjeti za organiziranje znanstvenoga skupa. Materijali istraživanja predstavljeni na planiranomu skupu svoje će mjesto naći u časopisu za solinske teme Tusculum, odnosno monografiji kao i u elektroničkomu obliku na »Zvonimirovoj« bazi podataka, odnosno u novom znanstveno-istraživačkom centru koji će u solinskom »Zvonimiru« uskoro započeti s radom

Solinjani i njihovi gosti su u četvrtak 26. kolovoza u galeriji Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« nazočili svečanomu otvorenju izložbe »Don Lovre Katić – skica za portret« u povodu obilježavanja 60. obljetnice preminuća hrvatskoga velikana, svećenika, povjesničara, pedagoga i humanista, Solinjanina don Lovre Katića.

Tonći Ćićerić, ravnatelj solinskoga »Zvonimira« na otvorenju izložbe je naglasio kako je riječ o prigodnome početku opsežnoga projekta revitalizacija lika i djela don Lovre Katića

Izložba je nastala u suradnji solinskoga »Zvonimira«, Arheološkoga muzeja u Splitu, Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, Nadbiskupskoga arhiva u Splitu i drugih institucija i pojedinaca.

Tonći Ćićerić, ravnatelj »Zvonimira« pozdravivši nazočne na otvorenju naglasio je kako je riječ o prigodnoj izložbi koja je plod suradnje partnerskih institucija, a dio je većega i obuhvatnijega projekta koji započinje upravo ovom izložbom. Istaknuvši nadalje kako je iza izložbe dugotrajan i iscrpan istraživački i znanstveni posao Ćićerić je naglasio da je ona i svojevrsno »iskupljenje« svih Solinjana i institucija zbog desetljetnoga zaboravljanja na ovoga velikana, a koja su svoj vrhunac doživjela u ovogodišnjemu rušenju njegove rodne kuće u Solinu.

Priređivač izložbe Mario Matijević istaknuo je kako će osim znanstvenoga skupa i časopisa Tusculum uslijediti opsežna monografija o don Lovri Katiću kao i novi nakladnički niz

Nazočnima se potom u ime solinskoga »Zvonimira« obratio i Mario Matijević, priređivač izložbe koji je istaknuo kako se ovom prvom izložbom na najbolji mogući način već za narednu godinu pružaju svi nužni preduvjete za organiziranje znanstvenoga skupa o don Lovri Katiću. Materijali istraživanja predstavljeni na planiranomu skupu svoje će mjesto naći u časopisu za solinske teme Tusculum, odnosno monografiji kao i u elektroničkomu obliku na »Zvonimirovoj« bazi podataka, odnosno u novom znanstveno-istraživačkom centru koji će u solinskom »Zvonimiru« uskoro započeti s radom.

Izložbu je otvorio prof. dr. sc. don Marko Trogrlić profesor na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu koji je podsjetivši nazočne na život i stvaralaštvo don Lovre Katića istaknuo važnost same izložbe, odnosno čitavoga sveobuhvatnoga projekta koji iz nje proizlazi. Zaključno govoreći Trogrlić je naglasio kako će upravo znanstveni skup koji će se dogodine održati u Solinu u organizaciji »Zvonimira«, arheoloških muzeja i Odsjeka za povijest na najbolji mogući način usmjeriti nove naraštaje prema očuvanju uspomena na velike humaniste našega naroda odnosno na njihova znanstvena i životna dostignuća kojima su doprinosili izgradnji društva.

Viši razredi Osnovne škole don Lovre Katića posjetili su izložbu u sklopu nastave iz povijesti

Idućega dana u petak 27. kolovoza na Staromu groblju na Gospinu Otoku predstavnici navedenih institucija sudjelujući na obredu odrješenja koji je predvodio don Vladimir Smoljo župni vikar prasvetišta Gospe od Otoka, položili su vijenac uz sarkofag don Lovre Katića zaključivši na taj način obilježavanje 60. godišnjice njegova preminuća.

Kroz mjesec rujan, početkom nove školske godine učenici pak najstarije solinske osmoljetke, koja nosi don Lovrino ime u sklopu nastave povijesti kod profesora Filipa Modrića i Ivana Petričevića uz stručno su vodstvo posjetili izložbu. Pozitivni utisci i nova saznanja postali su tako temeljem za dogovorene nove projekte u suradnji »Zvonimira« i najstarije solinske osmoljetke.

PRVA PRIREĐENA IZLOŽBA O DON LOVRI KATIĆU KAO UVOD U OPSEŽAN PROJEKT

Čitavi Solin u jednoj osobi

Nekoliko različitih skica okupljenih u jednu »mapu« ove prigodne izložbe na jedinstven su i simboličan način međusobno povezane i isprepletene, a po svojoj jedinstvenosti opet ostavljaju prostora za promišljanje o određenim temama, kako onima koje su oblikovale don Lovru kao osobu tako i o temama njegova rada

Uspomena na život i djelo velikoga hrvatskoga povjesničara, svećenika i humanista don Lovru Katića u njegovu je rodnomu Solinu proteklih nekoliko desetljeća prisutna u sporadičnim i parcijalnim te često nepovezanim manifestacijama i oblicima koji iako nose vrijednost nemaju odliku sustavnosti čime rapidno dolazi do propadanja njihove važnosti i značaja.

Fotografija don Lovre Katića iz indeksa predavanja na Mudroslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

Vrjednovanje don Lovrina djela dosad je prisutno kroz rad više institucija i pojedinaca, a koji se najčešće vezuje uz prigodničarske tekstove, svojevrsni »ruminatio« poznatih i manje poznatih Katićevih radova bez podrobnije analize i komentara.

Pritom je svakako u pozitivnomu svjetlu potrebno izdvojiti i dodatni angažman na ovomu polju pri kojemu su pojedinci vođeni uglavnom subjektivnim entuzijazmom s objektivno društvenim usmjerenjem priredili izdavanje nekih Katićevih naslova bilo da je riječ o zasebnim publikacijama njegovih dotad neobjavljenih rukopisa ili pak pretiscima dosadašnjih. Svrsishodnost potonjih u današnjemu je pak digitaliziranom i informatiziranom vremenu bez sveobuhvatnoga kritičkoga pristupa u konačnici upitna.

Imajući u vidu rapidne društvene promjene u strukturi solinskoga stanovništva, a koja se snažno odražava na sliku čitave društvene zajednice te koja je popraćena velikim infrastrukturnim i urbanističkim izmjenama, nedostatak materijalnoga oblika uspomene na ovoga velikana uvelike doprinosi negativnoj slici i njegovu zaboravu.

Situacija je nedavno pogoršana rušenjem njegove rodne kuće u gradskomu središtu, a koju je Grad Solin još godine 2004. propustio otkupiti, čak je tom prigodom uklonjena i spomen ploča koja je bila jedini materijalni dokaz solinskoga sjećanja na don Lovru Katića.

Nadalje parcijalizirano i nesustavno pastoralno djelovanje u solinskim župama također doprinosi potpunomu zanemarivanju i zaboravu velike vjerničke ostavštine ovoga solinskoga svećenika. Činjenica je to koja je između ostaloga dovela do raznih neutemeljenih, neprovjerenih i neistinitih informacija o don Lovrinu svećeničkom životu, a s druge pak strane trajno oštetila neke vidove pučke pobožnosti koja je u bogatoj tradiciji solinskoga društva imala temeljnu ulogu.

Priređivanjem prve izložbe slika, fotografija, radova, članaka, različitih materijala koji kroz modularni pristup tematiziraju i još jednom općoj, ali i stručnoj javnosti pokazuju svu širinu djelovanja don Lovre Katića, postavljamo temelje sustavnome proučavanju i detaljnome istraživanju te kritičkome valoriziranju njegova sveukupnoga rada.

Upravo ova izložba zbog sustavnosti karaktera projekta kojega je sastavni dio određuje njegov smjer. Štoviše na najbolji mogući način već za narednu godinu pruža sve nužne preduvjete za organiziranje znanstvenoga skupa o don Lovri Katiću. Materijali istraživanja predstavljeni na planiranomu skupu svoje će mjesto naći u časopisu za solinske teme Tusculum, odnosno monografiji kao i u elektroničkomu obliku na »Zvonimirovoj« bazi podataka.

Izložba nazvana »Don Lovre Katić – Skica za portret« prigodnoga je karaktera, a kao takva pripremljena je u izuzetno teškim okolnostima pandemije COVID-a i potresom stradalih državnih institucija u glavnomu gradu, a u kojima se nalazi veliki dio materijala vezanih za don Lovrin život i stvaralaštvo.

Unatoč otegotnim okolnostima uz svesrdnu pomoć ravnateljâ splitskih muzeja dr. sc. Ante Jurčevića iz Arheološkoga muzeja u Splitu i dr. sc. Miroslava Katića iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, te neizostavna usmjeravanja i savjete Arsena Duplančića i don Slavka Kovačića pribavili smo dostupne nam materijale te njihovom rasporedbom oblikovali prvu izložbu posvećenu don Lovri Katiću.

Oblikovanje izložbe najčešće je tek treći korak u sustavnomu pristupu nekoj temi, osobi, stvaralaštvu, a kojemu prethodi prikupljanje materijala uz istraživanje, zatim proučavanje i podučavanje te oblikovanje izložbe koja je kruna takvoga sustavnog rada.

Obljetnička prigodnost kao i nesmiljeni događaji brisanja materijalnih i nematerijalnih tragova don Lovrina života u Solinu potaknuli su nas da na ovaj način »skiciramo« neke dijelove njegova života i rada. U ovoj je izložbi stoga pogrešno i nemoguće tražiti potpunu i točnu kronološku rekonstrukciju don Lovrina života koja i ne može biti predmetom jedne izložbe nego opsežne publikacije.

Štoviše već prvim kontaktom s dostupnim izvorištima na osnovu koji se može rekonstruirati život i djelo don Lovre Katića uvidjeli smo da ima još mnogo toga nepoznatoga za reći o don Lovri Katiću, ali u nekim pitanjima i ispraviti ono što je već rečeno.

Rodna kuća don Lovre Katića na ulazu u Solin 1930-ih godina, srušena je šezdeset godina nakon njegove smrti

Nekoliko različitih skica okupljenih u jednu »mapu« ove prigodne izložbe na jedinstven su i simboličan način međusobno povezane i isprepletene, a po svojoj jedinstvenosti opet ostavljaju prostora za promišljanje o određenim temama, kako onima koje su oblikovale don Lovru kao osobu tako i o temama njegova rada. Neće stoga biti čudno u skoroj budućnosti svaku od tih skica, tema ili kolokvijalno rečeno modula prepoznati u nekoj zasebnoj publikaciji, znanstvenomu radu ili pak projektu.

Materijali okupljeni i obrađeni te predstavljeni na izložbi potječu iz nekoliko izvorišta: arihvâ splitskih arheoloških muzejâ, s arhivima društva »Bihać« i Muzeja hrvatskih starina u Kninu, iz Nadbiskupijskoga arhiva u Splitu, Arhiva Dyggve u Konzervatorskomu odjelu u Splitu, obiteljskoga albuma Cvite Fiskovića, digitalnoga arhiva Solinske kronike s arhivom mrežne stranice Virtualnoga muzeja grada Solina te Državnoga arhiva u Zadru.

Nastavkom istraživačkoga rada i daljnjim prikupljanjem dostupnih materijala na jednomu mjestu svakako će se olakšati istraživački rad svim članovima akademske zajednice i samostalnim istraživačima.

Iza don Lovre Katića nemjerljivi su rezultati rada na svim životnim poljima njegova zvanja i zanimanja. Poprilična dokumentacija, bibliografija, vrela, od kojih je jedan dio dostupan i u digitalnomu obliku na različitim adresama, bazama podataka i portalima, okupljanjem, usustavljenjem i opće kritičkim pristupom u metodološki valoriziranomu hodogramu omogućit će početak sustavnoga i temeljitoga proučavanja njegove ostavštine s konačnim ciljem potvrđivanja nemjerljive uloge u postavljanju društvenih temelja današnjega Solina.

Mario MATIJEVIĆ

DON LOVRE KATIĆ I SOLINSKO PUČKO PJEVANJE

»Slava v višnjih Bogu…«

Osim kao neposredni kazivač, odnosno pjevač, vrijedne podatke o glagoljaškom pučkom crkvenom pjevanju u Solinu don Lovre Katić donosi nam i u svojim literarnim proznim tekstovima, u kojima se dokumentaristički prisjeća vlastitoga djetinjstva s kraja 19. stoljeća i tadašnje žive prakse pučkoga pjevanja u crkvi Gospe od Otoka

Solinjanin don Lovre Katić istaknuti hrvatski povjesničar, književnik i svećenik, rodni je grad i zavičaj osim brojnim znanstvenim radovima i književnim djelima, a u kojima je sačuvao svjedočanstva o svakodnevnomu životu pučkoga Solina zadužio i doprinosom u očuvanju njegove vokalne tradicijske glazbe, profane i sakralne provenijencije.

Autoportret slikara Vjekoslava Paraća i portret don Lovre Katića na freskama u župnoj crkvi na Klisu

Iako solinska glazbena tradicija nije bila osnovni predmet njegova znanstvenoga ni publicističkog interesa, don Lovre Katić je posredno, u dva navrata kao očito vrsni poznavatelj i kazivač, a samim time i pjevač, neposredno doprinio očuvanju solinske vokalne folklorne glazbe. Pritom je naglasak na Crkvenoj – glagoljaškoj, za koju je s jedne strane istančan osjećaj privrženosti stekao rođenjem i dubokom ukorijenjenošću u rodni zavičaj, njegovu povijest i tradiciju, a s druge strane obrazovanjem u zadarskom Centralnom bogoslovnom sjemeništu za Dalmaciju od 1906. do 1910.

Prvi don Lovrin doprinos na ovomu tragu datiran je u prosinac 1938. kada je dominikanac Antonin Zaninović (Velo Grablje na Hvaru, 1879. – Dubrovnik, 1973.), jedan od prvih hrvatskih etnomuzikologa koji je proučavao dalmatinske kolendarske i božićne napjeve, u Solinu zapisao i iste godine u časopisu za crkvenu glazbu »Sveta Cecilija« objavio, dva solinska napjeva. Prilikom terenskih istraživanja Zaninoviću su predmetne napjeve pjevali solinski »crkovni pjevači« i s njima »velečasni dr. Lovre Katić«.

Nakon Drugoga svjetskog rata don Lovre Katić se još jednom javlja kao kazivač solinskih pučkih napjeva, ovoga puta u najvećem dijelu onih Crkvenih – glagoljaških i to u prosincu 1947., tijekom istraživačkoga pohoda poznatoga hrvatskog skladatelja, glazbenog pisca i melografa Antuna Dobronića (Jelsa, 1878. – Zagreb, 1955.). Od ukupno 13 napjeva koje je Dobronić zapisao u Solinu 7. i 14. prosinca 1947., njih 7 je zapisao po kazivanjima don Lovre Katića, za kojega navodi da je rukovodilac muzeja i da je star 66 godina.

Osim kao neposredni kazivač, odnosno pjevač, vrijedne podatke o glagoljaškom pučkom crkvenom pjevanju u Solinu don Lovre Katić donosi nam i u svojim literarnim proznim tekstovima, u kojima se dokumentaristički prisjeća vlastitoga djetinjstva s kraja 19. stoljeća i tadašnje žive prakse pučkoga pjevanja u crkvi Gospe od Otoka.

Don Lovre Katić je usprkos čestim izbivanjima tijekom raznih službi i namještenja, čitav život ostao čvrsto vezan uz svoj rodni Solin i njegove tradicijske vrijednosti koje su snažno obilježile njegov potpuni znanstveni i književni opus te presudno utjecale na njegov identitet.

Jedna od solinskih tradicija kojoj je pridodao veliki značaj je svakako vokalna tradicijska glazba, poglavito ona Crkvena – glagoljaška. Ukoliko uzmemo u obzir da se fenomen solinskoga glagoljaškog pučkog Crkvenog pjevanja kao jedan od motiva provlači kroz njegov život možemo s pravom utvrditi da je don Lovre Katić bio njegovim neposrednim akterom i velikim poznavateljem te da je kroz razdoblje od sedamdeset godina mogao pratiti sve njegove metamorfoze, ali da je nažalost bio i svjedokom procesa njegova postupnoga odumiranja nakon Drugoga svjetskog rata, kojemu su osim nepovoljnih društveno – političkih okolnosti doprinijeli i neki novi glazbeni vjetrovi u Crkvenim krugovima koji su ga latentno potiskivali.

Tonći ĆIĆERIĆ

PORIJEKLO DOKTORSKE DISERTACIJE I GENEZA JEDNE HISTORIOGRAFSKE TRADICIJE

Gottschalkova Dalmacija, Lovre Katić i hrvatska medievistika 1930-ih

U hrvatsku historiografiju Gottschalkove je tekstove uveo upravo Lovre Katić. Na Katićeva tumačenja Saksončevih traktata nadovezivali su se svi kasniji istraživači, ostajući na njegovim polazištima. Bitne pomake uvele su tek nedavne analize Željka Rapanića

Povjesničar i pisac don Lovre Katić doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1933. disertacijom »Saksonac Gottschalk na dvoru kneza Trpimira«; disertacija je integralno objavljena u časopisu »Bogoslovska smotra« prethodne 1932.

Gottschalk iz Orbaisa (o. 805.-868. ili 869.), benediktinski redovnik, teolog, gramatičar i pjesnik, sin saskog grofa Berna, najpoznatiji je kao tvorac nauka o predodređenju (predestinaciji) pod utjecajem spisâ sv. Augustina. Uslijed otpora franačke Crkvene hijerarhije njegovim teološkim stajalištima, prisiljen je često mijenjati boravišta po Europi. Oko 846.- 848. Bio je tako gost hrvatskoga kneza Trpimira na njegovu dvoru, potom u Bugarskoj.

O svomu boravku na istočnojadranskom prostoru ostavio je zapise u dva traktata: »Responsa de Diversis i De Praedestinatione«. U prvomu je opisao ratni sukob svoga domaćina Trpimira (kojemu pridaje naslov »rex Sclavorum«) protiv »naroda Grka i njihova patricija« čemu je osobno nazočio. U drugom je pak traktatu opisao jezične osobitosti stanovnika istočne obale Jadrana. Impresije toga silno učenog franačkog svećenika smjesta su naišle na veliku pažnju medievistâ.

Gottschalkovi tekstovi ubrajaju se među rijetke »nove« povijesne izvore za hrvatsku povijest ranoga srednjeg vijeka uočene tijekom posljednjih stotinjak godina – dočim je većina drugih poznata još od kasnoga XIX. ili ranog XX. stoljeća, vremena velikih »sistematizacija« otprije poznatoga materijala.

Fotografija don Lovre Katića iz Osobnika godine 1943.u vrijeme Nezavisne države Hrvatske

U hrvatsku historiografiju Gottschalkove je tekstove uveo upravo Lovre Katić. Na Katićeva tumačenja Saksončevih traktata nadovezivali su se svi kasniji istraživači, ostajući na njegovim polazištima. Bitne pomake uvele su tek nedavne analize Željka Rapanića.

Iako oba teksta zapravo potječu iz dva posve različita Gottschalkova djela, historiografska tradicija kakvu je uspostavio Katić ostala je duboko ukorijenjena, tek se u najnovije vrijeme revidirajući. Uzrok tome ležao je i u činjenici što su hrvatski povjesničari od vremena Katićeve objave odlomaka iz dvaju Gottschalkovih rukopisa (1932.) raspolagali jedino s dva folija koje je njihov iznalazitelj G. Morin tada bio poslao Katiću posredstvom don Frane Bulića (1846.-1934.), Katićeva pokrovitelja i znanstvenoga uzora. Preostali dijelovi Gottschalkova teksta nisu bili poznati ovdašnjim stručnim krugovima. Sâmom Katiću je na raspolaganju stajao krnji tekst pa time ni zaključci koje je oblikovao nisu mogli biti do kraja uspješni. Kompletan tekst ostao je izvan domašaja hrvatske historiografije čak i nakon što su oba traktata integralno objavljena 1945.

Služenje okrnjenim tekstom, bez stvarne veze među odlomcima, zamutilo je predodžbu cjeline. U tom je smislu od odlučne važnosti izučavanje geneze Katićeve disertacije te okolnostî u kojima su oblikovana gledišta koja je u njoj zastupao, a za čiju rekontekstualizaciju podlogu predstavljaju tri pisma iz 1932. i 1933. godine u arhivu društva »Bihać« u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu donesena na ovoj izložbi. Ona potječu iz korespondencije don Frane Bulića, koji je nastupio kao posrednik između Katića i G. Morina, pruživši i neposrednu motivaciju odabiru teme doktorskoga rada svoga mladog štićenika.

Prvi korespondent je klasični filolog i indoeuropeist Antun Mayer (1883.-1957.), predavač klasične filologije i indoeuropske poredbene lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, osobito zaslužan za proučavanje romansko-slavenskih jezičnih prožimanja u Iliriku te autor utjecajne monografije o jeziku Ilira.

Drugi korespondent je slovenski povjesničar Ljudmil Hauptmann (1884.-1968.), dugogodišnji profesor opće povijesti srednjega vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te u svoje doba jedan od najboljih poznavatelja ranosrednjovjekovne povijesti zapadnih i južnih Slavena, »problematičar« političke, društvene i gospodarske strukture Slovenaca i Hrvata kroz kontekst opće povijesti Srednjoistočne Europe.

Treći korespondent jest francusko-belgijski povjesničar, patrolog i liturgičar, benediktinac Germain Morin (1861.-1946.). Upravo je Morinovim trudom otkriven dotad nepoznati Gottschalkov rukopis (»Gottschalk retrouvé«, Revue Bénédictine, 1931.), što je i potaknulo intenzivne kontakte s monsinjorom Bulićem, u konačnici urodivši i Katićevom disertacijom.

Drugi pripadnik benediktinskoga reda, povjesnik Cyrille Lambot (1900.-1968.) sakupio je, kritički obradio i egdotički uzorno objavio Gottschalkova gramatička i teološka djela, uključujući oba za nas relevantna traktata (Louvain, 1945.). Sva tri pisma pružaju bogat uvid u intelektualni profil, metodološke postavke i tematske okosnice Katićeve disertacije u svjetlu preokupacija suvremene im historiografske produkcije.

prof. dr. sc. Ivan BASIĆ

ODRŽANO PETO IZDANJE FESTIVALA PUHAČKIH ORKESTARA »SOLIN BRASS FEST« – Solinska nada za Petrinjce

SOLINSKA KRONIKA 325, 15. rujna 2021.

Mladost je glavno obilježje i Gradske limene glazbe Petrinja, koja se pod ravnanjem mo. Josipa Kapovića predstavila revijalnim programom sastavljenim od niza domaćih i svjetskih pop i rock uspješnica. Petrinjci su muzicirali vrlo nadahnuto, stilski dotjerano i precizno, a njihov uspjeh je tim veći ako uzmemo u obzir da u potresom razrušenom gradu jedva nalaze prostora i vremena za pokuse

Ovogodišnje peto izdanje festivala puhačkih orkestara »Solin Brass Fest« uspješno se održalo usprkos svim ograničenjima koje je pred organizatore, Gradsku glazbu Zvonimir Solin i Javnu ustanovu u kulturi »Zvonimir« Solin nametnulo pandemijsko vrijeme.

Iako i ove godine kao i prethodne, festival nije bio međunarodnoga karaktera, svojim je programom ipak zadržao kvalitetu i kontinuitet, kao zalog za novi razvoj u budućem postpandemijskom vremenu.

Glavni gosti ovogodišnjega festivala bili su članovi Gradske limene glazbe Petrinja koji sa solinskim glazbarima njeguju dugogodišnje prijateljske i suradničke odnose.

– Iznimno smo počašćeni što ove godine na našem festivalu možemo ugostiti drage prijatelje iz Petrinje te im gostoprimstvom u našem gradu pomoći da se barem malo odmaknu od teške svakodnevice s kojom se susreću u potresom razrušenom gradu.

Isto tako, zahvaljujemo im što su usprkos svim problemima kojima su okruženi našli volje i snage organizirati se za dolazak i pripremu repertoara s kojim će uveličati naš festival – rekao je u ime organizatora Grgo Bućan, predsjednik Gradske glazbe Zvonimir Solin pred sam početak koncertnoga programa ovogodišnjeg Solin Brass Festa koji se održao se u Bašti Gašpić, a na kojem su se zajedničkim nastupom predstavili i domaćini i gosti.

Orkestar Gradske glazbe Zvonimir Solin izveo je pod dirigentskim vodstvom mo. Tonća Ćićerića program sastavljen većinom od uvertira, koračnica, polki i opernih ulomaka pretežno hrvatskih skladatelja poput Srećka Albinija, Ivana pl. Zajca i Jakova Gotovca, u kojima je pokazao visoku razinu interpretacije, pogotovo ako uzmemo u obzir da su se orkestru priključile nove generacije mladih glazbenika, stasalih u posljednje dvije godine.

Mladost je glavno obilježje i Gradske limene glazbe Petrinja, koja se pod ravnanjem mo. Josipa Kapovića predstavila revijalnim programom sastavljenim od niza domaćih i svjetskih pop i rock uspješnica.

Petrinjci su muzicirali vrlo nadahnuto, stilski dotjerano i precizno, a njihov uspjeh je tim veći ako uzmemo u obzir da u potresom razrušenom gradu jedva nalaze prostora i vremena za pokuse. Entuzijazam Petrinjaca prepoznala je i mnogobrojna solinska publika koja ih je nagradila dugotrajnim pljeskom i pozvala na čak dva glazbena dodatka.

– Hvala solinskoj publici na ovako lijepom prijemu. Pokazali su da znaju prepoznati i nagraditi rad i odricanje glazbenika amatera, što nam puno znači, pogotovo sada kada se trudimo naše društvo održati u ovim jako teškim uvjetima – rekao je na kraju koncerta mo. Josip Kapović, dirigent petrinjskoga orkestra, zahvalivši kolegama iz Gradske glazbe Zvonimir na pozivu i gostoprimstvu.

Goste iz Gradske limene glazbe Petrinja na čelu s predsjednikom Tomislavom Komesom u sklopu festivalskoga programa primio je i solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević, koji se tom prilikom upoznao s bogatom poviješću petrinjskoga orkestra koja seže od daleke 1808., ali i s izazovima pred kojima se danas nalaze.

Naime u razornom potresu koji je pogodio njihov grad u prosincu prošle godine u potpunosti je razrušen i njihov glazbeni dom pri čemu je uništen i dio vrijedne arhive i instrumentarija. Isto tako, uništen je i Hrvatski dom, koncertni prostor u kojemu su priređivali svoje produkcije, što dodatno otežava njihov daljnji rad.

– Dragi prijatelji, u potpunosti razumijem situaciju u kojoj se nalazite s obzirom da sam osobno posjetio vaš grad nedugo nakon potresa i na terenu se uvjerio o kakvim se razmjerima štete radi. Ipak, vjerujem da će nesalomljivi glazbarski duh koji vas je održao preko dva stoljeća pobijediti i ovaj put i da se vrijedna glazbena tradicija Petrinje neće ugasiti – izjavio je tom prilikom gradonačelnik Ninčević uručivši gostima iz Petrinje nekoliko prigodnih poklona i odluku o dodjeli 20 tisuća kuna pomoći za obnovu instrumentarija koji je nastradao u potresu.

– Iznimno smo zahvalni gospodinu Ninčeviću na lijepim riječima dobrodošlice kao i na gesti koja nas je vrlo iznenadila. Ova nam je pomoć od iznimnoga značaja jer nam, osim financijske pruža i moralnu potporu te nam daje nadu da ćemo uz pomoć dragih prijatelja i kolega glazbara iz čitave Hrvatske ponovno podići našu Glazbu i naš grad iz ruševina – zaključio je na kraju Tomislav Komes, predsjednik petrinjskih glazbara, izrazivši optimizam i nadu da će se uskoro ostvariti uvjeti za uzvratni posjet Solinjana Petrinji.

SOLISTIČKI RECITAL SOLINSKOGA TENORA BOŽE JURIĆA PEŠIĆA, SOLISTA OPERE HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA U SPLITU – Ozbiljna glazbena večer

SOLINSKA KRONIKA 324, 15. KOLOVOZA 2021.

Ovaj koncert svojom koncepcijom, ali i izvedbom, zasigurno spada u jedno od najboljih ostvarenja klasične glazbe i na ovom, ali i na nekoliko prošlih Solinskih kulturnih ljeta, te će kao takav će zasigurno ostati u dugom sjećanju

Solinski tenor Bože Jurić Pešić, inače solist Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, predstavio se solističkim recitalom u sklopu klasičnoga glazbenog programa 26. Solinskog kulturnog ljeta.

Suverena vokalna tehnika, sigurna intonacija i odlično vladanje njemačkim jezikom iz skladbe u skladbu potvrdile su prvi dojam i zadržale pažnju slušatelja od samoga početka

Ozbiljno i promišljeno sastavljen koncertni repertoar posvećen solo pjesmama Roberta Schumanna i Franza Schuberta bio je pravo osvježenje u odnosu na stereotipne kvazioperne koncertno-turističke kolaže koji se u ljetnim mjesecima priređuju u mjestima na našoj obali.

Lirika njemačkoga romantizma, predstavljena kroz vrhunska ostvarenja pjesnika poput Heinricha Heinea, Johanna Wolfganga von Goethea, Friedricha Rückerta, Wilhelma Müllera i Ludwiga Rellstaba, zaogrnuta i uzvišena Schumannovom i Schubertovom glazbom, u izvedbi tenora Jurića – Pešića i uz ravnopravno umjetničku sukreacija pijanista Zorana Velića pružili su solinskoj publici vrhunski glazbeni doživljaj.

Prvi dio koncerta posvećen je Schumannovim ciklusima Myrten op. 25, Liederkreis, op. 39 i Dichterlieb, op. 48 iz kojih je izabrano deset solo – pjesama posloženih u zaokruženu i čvrstu cjelinu.

Jurić Pešić u koncert je ušao koncentrirano i sigurno i već na samom početku dao naslutiti da je pred njime i nama jedna ozbiljna glazbena večer. Suverena vokalna tehnika, sigurna intonacija i odlično vladanje njemačkim jezikom iz skladbe u skladbu potvrdile su prvi dojam i zadržale pažnju slušatelja od samoga početka.

Nakon kraće pauze uslijedio je drugi dio koncerta satkan od izbora iz Schubertovih ciklusa Die schöne Müllerin, Winterreise i Schwanengesang te još nekoliko solo – pjesama koje stoje kao samostalne skladbe.

Izvedba Schubertova vokalnoga opusa potvrdila je sva očekivanja iz prvoga dijela koncerta. Jurić Pešić ostao je do kraja suveren i koncentriran, njegova izvedba bila je stilski jasna i nadahnuta, što se prenijelo i na publiku koja je s ushitom reagirala na svaku sljedeću skladbu.

Program je zaključen »Vilinskom kraljem«, Schubertovim i Goetheovim remek-djelom izrazitoga dramskog narativa, kojega je Jurić Pešić izveo potpuno predano i sugestivno, uvjerivši slušatelje u svaku otpjevanu notu i svaku izvedenu frazu.

Na dugotrajnom pljesku i odobravanju oduševljene publike umjetnici su zahvalili izvedbom još jednoga dodatka.

Ovaj koncert svojom koncepcijom, ali i izvedbom, zasigurno spada u jedno od najboljih ostvarenja klasične glazbe i na ovom, ali i na nekoliko prošlih Solinskih kulturnih ljeta, te će kao takav će zasigurno ostati u dugom sjećanju.

CJELOVEČERNJI KONCERT ZAGREBAČKOGA KVARTETA U CRKVI GOSPE OD OTOKA – Klasika Solinu

SOLINSKA KRONIKA 324, 15. KOLOVOZA 2021.

Današnji sastav kvarteta kojega čine violinisti Martin Krpan i Davor Philips, violist Hrvoje Philips i violončelist Martin Jordan solinskoj se publici predstavio djelima Josepha Haydna i Edvarda Griega

Klasični glazbeni program 26. Solinskog kulturnog ljeta cjelovečernjim su koncertom u crkvi Gospe od Otoka otvorili članovi Zagrebačkoga kvarteta, koji kontinuirano djeluje još od 1919. i u čijemu su sastavu kroz povijest ansambla prošla najeminentnija imena hrvatske glazbe.

Zagrebački kvartet kontinuirano djeluje još od 1919.

Današnji sastav kvarteta kojega čine violinisti Martin Krpan i Davor Philips, violist Hrvoje Philips i violončelist Martin Jordan solinskoj se publici predstavio djelima Josepha Haydna i Edvarda Griega.

Gudački kvartet u G-duru Hob:III:75 prvi je u nizu od šest gudačkih kvarteta nastalih 1797. i 1798. koje je Haydn posvetio grofu Josephu Georgu von Erdödyju.

Ovaj kvartet ubrajamo među najambicioznija Haydnova ostvarenja na području komorne glazbe koja, u odnosu na prethodne opuse, poprilično odstupaju od klasične sonatne forme.

U stavcima Allegro con spirito, Adagio sostenuto Menuetto. Presto i Finale. Allegro ma non troppo, Zagrebački kvartet pokazao je izvanredno poznavanje Haydnovog stila i zvuka.

Profinjenom klasičnom frazom, rafiniranim osjećajem za dinamičko nijansiranje i znalačkim korištenjem zadanih akustičkih atributa crkve Gospe od Otoka, Kvartet je ostvario izvanrednu izvedbu.

U drugom dijelu koncerta zagrebački su gudači izvodili Gudački kvartet u g-molu op.27, br.1 norveškoga skladatelja Edvarda Griega, djelo izrazite dramatike, nastalo 1877-78. godine u Hardangeru, a praizvedeno u Kölnu 1878. Djelo je izrazito introvertne prirode, a sam Grieg u jednom svom pismu ovom djelu odriče trivijalonst koju traži tadašnje glazbeno tržište.

Zagrebački kvartet ovu je skladbu izveo nadahnuto i beskompromisno, naglasivši njenu unutarnju dramatiku i pokazavši svu raskoš Griegova skladateljskog talenta.

Ovogodišnji solinski koncert Zagrebačkoga kvarteta izazvao je veliko zanimanje publike koja je do kraja ispunila dozvoljeni kapacitet crkve Gospe od Otoka, dokazavši kako je interes za klasičnu glazbu na Solinskom kulturnom ljetu, usprkos svim današnjim izazovima, u stalnom porastu.

SOLIN POSJETILI POTOMCI ADMIRALA ANTONA RAČIĆA, HELMUT I GEORG RAČIĆ – Izgradnja solinskoga broda

SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.

Dogovoreni projekt uz opsežnu izložbu koja je već neko vrijeme u pripremi, iznjedrit će i veliku monografiju o admiralu, niz popratnih edukativno-znanstvenih sastavnica koje će se odvijati u suradnji s muzejima i školama te zaključno izradom i postavljanjem prikladnoga spomen-obilježja. Štoviše istaknuto je kako će upravo čitavi projekt i priča o admiralu imati zasebno mjesto u novom »Zvonimirovu« istraživačkom centru

Najbliži potomci solinskoga velikana admirala Antona Račića Helmut i Georg Račić, unuk i praunuk 9. su srpnja posjetili Solin. Posjet je nastavak suradnje s Javnom ustanovom u kulturi »Zvonimir« Solin koja je pak započela pripremom i objavom hvalevrijednoga znanstvenoga rada o admiralu Račiću u zadnjemu broju časopisa za solinske teme »Tusculum«, a kojega je potpisao ravnatelj solinskoga »Zvonimira« Tonći Ćićerić.

Admiralove potomke koji su iz Graza u Austriji došli u grad na Jadru u kojemu su njihovi obiteljski korijeni dočekali su ravnatelj »Zvonimira« Ćićerić i urednik »Solinske kronike« Mario Matijević. Otac i sin Račić pod pozitivnim dojmom solinskoga gradskoga središta, Gospina otoka i prasvetišta pohodili su zatim Staro solinsko groblje i admiralov grob.

– U Solinu sam bio vrlo davno, pedesetih godina prošloga stoljeća kada me otac doveo. Malo se toga sjećam jer je proteklo zaista mnogo vremena, ali sam se već po ulasku u Solin sjetio Gospina otoka, Staroga groblja i djedova groba. Presretan sam što smo danas ovdje u ovom prekrasnom gradu u kojemu su naši korijeni. Zahvalan sam nadalje što je uspomena na moga djeda i našu obitelj još uvijek toliko živa u sjećanju solinskoga puka te što smo na najbolji mogući način uspostavili kontakt dogovorivši nastavak i produbljivanje suradnje – rekao je Helmut Račić.

Helmut i Georg Račić u društvu Tonća Ćićerića i Marija Matijevića uz grob solinskoga velikana admirala Antona Račića

Ćićerić i Matijević su naime ovom prigodom s članovima obitelji Račić dogovorili produbljenje suradnje na dodatnoj revitalizaciji uspomene na solinskoga velikana admirala Antona Račića.

Dogovoreni projekt uz opsežnu izložbu koja je već neko vrijeme u pripremi, iznjedrit će i veliku monografiju o admiralu, niz popratnih edukativno-znanstvenih sastavnica koje će se odvijati u suradnji s muzejima i školama te zaključno izradom i postavljanjem prikladnoga spomen-obilježja. Štoviše istaknuto je kako će upravo čitavi projekt i priča o admiralu imati zasebno mjesto u novom »Zvonimirovu« istraživačkom centru.

– Duboko sam uvjeren kako će ovakav pristup revitalizaciji lika i djela moga djeda, Solinjanina i poznatoga admirala u budućnosti donijeti izvrsne rezultate i plodove.

U ovome trenutku sam izuzetno ponosan što su moji korijeni u ovome prekrasnome gradu, što je i moja obitelj kroz povijest ugradila dio sebe u njegovu izgradnju. Maksimalno ću se založiti za uspjeh ovoga projekta i na međunarodnoj razini – zaključio je Helmut Račić.

Po obilasku solinskoga gradskoga središta i Staroga groblja Račići su s jednakim oduševljenjem razgledali lokalitete u arheološkomu parku Salona.

Ondje su uz upoznavanje s bogatom prošlošću grada iz kojega vuku podrijetlo saznali i detalje o druženju i suradnji koju je admiral Anton Račić imao s velikim don Franom Bulićem, točnije o doprinosima u izgradnji kulture grada na Jadru.

Temelji solinskoga građanstva i kulture

Anton Račić, kontraadmiral Austro-ugarske ratne mornarice, nakon iznimne vojne karijere, u danima mirovine s obitelji se skrasio u Solinu, gdje je našao i svoje posljednje počivalište.

Anton Karl Račić potječe i iz stare hrvatske obitelji koja se u Lici i Dalmaciji, kao dio plemenske zajednice Mogorovića, spominje još sredinom 13. stoljeća. Rođen je godine 1857. u Veneciji, u obitelji u kojoj je mornarički poziv dio generacijskoj nasljeđa.

Nakon djetinjstva provedenog u Veneciji i Trstu i završene Carske i kraljevske mornaričke akademije u Rijeci, godine 1875. pristupio je Austro-ugarskoj ratnoj mornarici, u kojoj je službovao sve do odlaska u mirovinu godine. 1907.

Admiral Anton Račić na fotografiji iz 1920.

U mornarici je ostvario zavidnu karijeru i napredovanja od kadeta do kapetana bojnog broda. Osim službovanja na brojnim austro-ugarskim ratnim brodovima, zbog svog izraženog interesa prema tehnici, zanimajući se pogotovo za torpedne sustave, Račić je djelovao i kao član Mornaričko-tehničkog komiteta i Hidrografskog zavoda u Puli, bio je nadzorni časnik pulskog Arsenala, instruktor na Mornaričkoj akademiji u Rijeci, a surađivao je i s riječkom Tvornicom torpeda.

Patentnim uredima u Austro-Ugarskoj, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Danskoj prijavio je desetak patenata kojima je znatno unaprijedio onovremene torpedne sustave.

Tijekom karijere više je puta odlikovan visokim odličjima matične države, ali i odličjima Osmanskog Carstva, Kraljevine Grčke i Kraljevine Crne Gore.
Nakon odlaska u invalidsku mirovinu, u Karlovcu se godine 1907. oženio Helenom Johannom Emmom Ratschitsch, s kojom je dobio sinove Antona Karla i Georga Eduarda.

Godine 1909. s obitelji seli u Split, gdje umirovljeničke dane provodi baveći se intelektualnim radom i vodeći privatni kamenolom na području Stinica između Splita i Solina.

Početkom Prvog svjetskog rata biva ponovno aktiviran u Austro-ugarsku mornaricu kao zapovjednik ratne luke u Metkoviću, preko koje se odvijala cjelokupna logistika za rat u Bosni.

Godine 1916. unaprijeđen je u čin kontraadmirala. Nakon završetka rata vraća se mirnom građanskom životu u Splitu, a krajem dvadesetih godina s obitelji se seli u Solin, u kojem je i umro od upale pluća u studenom godine 1933. Pokopan na starom solinskom groblju na Gospinom Otoku.

Širok krug njegovih interesa, od pomorstva i tehnologije pa do genealogije, arheologije, povijesti, etnologije, biologije i ornitologije, bez sumnje ga svrstava u intelektualnu elitu njegovog vremena.

Iako je u njemu proveo tek posljednje godine života, svojom je pojavnošću dao značajan doprinos razvoju građanskog života u Solina na prijelazu iz dvadesetih u tridesete godine 20. stoljeća.

SVEČANO OTVORENO 26. SOLINSKO KULTURNO LJETO – Gradina kao velika pozornica

SOLINSKA KRONIKA 323, 15. srpnja 2021.
Piše: Marijana BATARELO-JELAVIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Novu ljetnu pozornicu predstavili su solinski kulturnjaci, ljudi koji su godinama ostavljali srce na ovoj sceni, koji su svojim nastupima ispratili staru Gradinu te svojim izvedbama otvorili novo poglavlje njezine povijesti

Mnogobrojni Solinjani i njihovi gosti uživali su 15. srpnja u svečanom programu otvaranja 26. Solinskog kulturnog ljeta u predivnom ambijentu preuređene ljetne pozornice u Gradini koja će s potpuno novom infrastrukturom, suvremeno opremljenom pozornicom i gledalištem kapaciteta oko 700 gledatelja omogućiti programske izvedbe po najvišim produkcijskim standardima.

Pučki pivači Gospe od Otoka

Novu ljetnu pozornicu predstavili su solinski kulturnjaci, ljudi koji su godinama ostavljali srce na ovoj sceni, koji su svojim nastupima ispratili staru Gradinu te svojim izvedbama otvorili novo poglavlje njezine povijesti.

– Ne smijemo zaboraviti da je Gradina puno više od ljetne pozornice. Ona je vrlo vrijedan lokalitet naše nacionalne povijesti i upravo ćemo zato večerašnjim programom podsjetiti na najvažnije stupove našeg identiteta, solinskog, hrvatskog i europskog – rekla je voditeljica programa Edita Lučić Jelić najavljujući bogat program u kojem su sudjelovale vokalne solistice Petra Roško i Helena Gudelj, tenor Bože Jurić Pešić, bariton Marko Lasić, Gradski mješoviti zbor sastavljen od solinskih ženskih i muških klapa »Salona«, »Tamarin«, »Delmati« i »Krunik«, Pučki pivači Gospe od Otoka, Ženski vokalni ansambl »Oštrokondže«, Folklorni ansambl KUD-a »Salona«, Solinske mažoretkinje te Orkestar Gradske glazbe »Zvonimir« Solin kojim je dirigirao mo. Tonći Ćićerić, ujedno ravnatelj Solinskog kulturnog ljeta.

Na početku svečanoga otvaranja okupljene je pozdravio župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban koji se među ostalim osvrnuo na bogatu tradiciju Solinskog kulturnog ljeta koje je tijekom godina postalo uzor mnogima.

Vokalna solistica Petra Roško oduševila je solinsku publiku u Gradini

– Danas sam prošao skoro pola Hrvatske, ali kad sam se preko mostova približavao Solinu srce mi je jače zaigralo i lice se ozarilo, a vrhunac svega bio je ulazak u Gradinu, u ovu prekrasno uređenu kulturnu baštinu, među ovaj kolorit i ovu mladost zbog koje se osjećam kao da sam u centru svijeta – rekao je župan.

Uslijedio je pozdrav gradonačelnika Dalibora Ninčevića koji se prije svega zahvalio svima onima koji su sudjelovali u projektiranju i uređenju Gradine.

– Ovo je uistinu poseban trenutak za kulturni i zabavni život našega grada i ono što moram svakako naglasiti jest da su sredstva za realizaciju uređenja ovog iznimno vrijednog prostora osigurana kroz projekt Europske unije »Otvorene ljetne pozornice Urbane aglomeracije Split« čiji je nositelj upravo grad Solin – rekao je gradonačelnik upućujući posebnu zahvalu djelatnicima Odjela za gospodarstvo, zaštitu okoliša i Europske fondove Grada Solina te ravnatelju Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin Tonću Ćićeriću koji je svakodnevno pratio radove te istovremeno radio na organizaciji programa Solinskog kulturnog ljeta.

– I ove ćemo godine imati prilike uživati u bogatom i raznovrsnom programu te vjerujem da će u tom obilju svatko pronaći nešto za sebe – poručio je gradonačelnik koji je i službeno ovogodišnje Solinsko kulturno ljeto proglasio otvorenim.

Nad Gradinom se potom ponosno zavijorila festivalska zastava koju su uz zvukove svečanih fanfara podigli članovi Ženske klape »Tamarin« koja ove godine obilježava 30 godina djelovanja i Muške klape »Krunik« koja slavi 10. obljetnicu osnivanja i uspješnog rada.

Bariton Marko Lasić i tenor Bože Jurić Pešić pokazali su sve dimenzije svečanosti otvaranja 26. Ljeta

Otvaranje 26. Solinskog kulturnog ljeta obilježeno je i spektakularnim vatrometom koji je obasjao nebo nad obnovljenom Gradinom pozivajući sve na sudjelovanje u bogatom spektru ovoljetnih kulturnih i zabavnih događanja.

Maksimalno uz mjere

U sklopu ovogodišnjeg 26. po redu Solinskog kulturnog ljeta očekuje nas gotovo 60 glazbenih, dramskih, likovnih, književnih, filmskih, plesnih i dječjih programa – najavio je Tonći Ćićerić, ravnatelj Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin ujedno i ravnatelj Solinskoga kulturnog ljeta.

Osim na novoj ljetnoj pozornici u Gradini, na kojoj će se odvijati najveći broj manifestacija, program će se organizirati i na drugim, već uobičajenim ambijentalnim pozornicama, u vrtu pored Tusculuma, na Manastirinama, Gospinu Otoku, Galeriji »Zvonimir«, bašti Gašpić te u mjesnim odborima Vranjic, Mravince i Kučine.

Naglasio bih da smo se u okviru naših redovnih programskih shema trudili napraviti maksimum kojeg nam dozvoljavaju epidemiološki uvjeti u kojima se nalazimo.

Iskreno se nadam da ćemo imati prilike realizirati cjelokupni najavljeni program – rekao je Ćićerić napominjući kako će kao ravnatelj i dalje pomno pratiti sve buduće odredbe vezane uz epidemiološku situaciju te im se prilagođavati.

 

U SALONI ODRŽANA ZAVRŠNA KONFERENCIJA 29 UČENIČKIH RADOVA OSNOVNIH I SREDNJIH ŠKOLA IZ ČITAVE ŽUPANIJE NA TEMU »SKRIVENA BLAGA MISTA MOGA« – Salonitanski život dalmatinske baštine

SOLINSKA KRONIKA 322, 15. LIPNJA 2021.

Cilj projekta »Čuvari baštine« poticanje je darovitosti kod učenika te razvijanje svijesti o potrebi očuvanja prirodne i kulturne zavičajne baštine. Predstavljeni učenički projekti izvrsno pridonose izgradnji osobnoga, kulturnoga i zavičajnog identiteta kroz stvaranje zanimljivih i korisnih sadržaja uz uključenje mladih nada umjetničkoga i društvenoga sektora u društveno korisne projekte

Dvjesto godina nakon što je prvim arheološkim istraživanjima započelo otkrivanje bogate baštine glavnoga grada rimske provincije Dalmacije, na Manastirinama u razmeđi grobova svetoga Dujma i don Frane Bulića baština je oživjela u punomu životnom izričaju.

Salonitanski su lokaliteti još jednom pokazali nemjerljiv potencijal u ovakvim projektima

Završna konferencija 29 učeničkih radova osnovnih i srednjih škola iz čitave županije na temu »Skrivena blaga mista moga« vrhunac je projekta »Čuvari baštine« Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije i partnera. Predstavljanjem radova kroz učeničku su maštovitost i kreativnost, uporan jednogodišnji rad u otežanim pandemijskim uvjetima, mentorsku požrtvovnost pokazani svi društveni potencijali dalmatinske baštine.

Završnu su konferenciju održanu na izvorištu županijske baštine, antičkoj Saloni organizirali Centar izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije, Javna ustanova u kulturi »Zvonimir« Solin, Arheološki muzej u Splitu i Grad Solin.

Osim učenika i njihovih mentora završnoj su konferenciji organiziranoj sukladno svim epidemiološkim mjerama nazočili Blaženko Boban, župan splitsko-dalmatinski, Tomislav Đonlić, prof., županijski pročelnik Upravnoga odjela za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport, Ivica Rakušić, zamjenik gradonačelnika grada Solina, dr. sc. Ante Jurčević, ravnatelj Arheološkoga muzeja u Splitu Ivica Zelić, ravnatelj Centra izvrsnosti članovi stručnoga žirija i drugi cijenjeni gosti.

Uz »Oca« čuvara baštine

Blaženko Boban, župan Splitsko-dalmatinske županije proglašavajući konferenciju otvorenom posebno je istaknuo važnost mjesta na kojemu se ona održava

Nakon pozdravnih i uvodnih govora koje su u ime organizatora održali Tomislav Đonlić, Dr. sc. Ante Jurčević te u ime grada Solina zamjenik gradonačelnika Rakušić nazočnima se obratio župan Blaženko Boban koji je čestitavši ponajprije djeci i njihovim mentorima na upornomu i ustrajnomu radu, zatim i organizatorima na konferenciji naglasio važnost očuvanja i prenošenja baštine, posebno se osvrnuvši na mjesto na kojemu se konferencija održala.

– Uvjeren sam kako u čitavoj našoj županiji nije bilo boljega mjesta za početak ove priče doli ovoga na kojemu se danas nalazimo. Manastirine u Saloni koje pričaju priču naše bogate baštine i na kojima se u sjeni stoljetnih čempresa nalazi posljednje počivalište velikoga čuvara baštine Don Frane Bulića.

Štoviše rekao bih upravo ovom prigodom, gledajući sve vas djeco, vaše radove i projekte, živost koju ste donijeli u Salonu da je upravo Don Frane Bulić onaj prvi čuvar baštine, Otac čuvarâ baštine.

Imajući na umu njegovo djelo želim svima da vam upravo on bude uzor u budućem radu – istaknuo je župan Boban proglasivši konferenciju otvorenom.

Humanistički potencijali

Nakon uvodnih obraćanja i govora program konferencije se nastavio predstavljanjem učeničkih radova s time da su najprije predstavljeni radovi osnovnih škola, a u drugomu bloku su radove predstavili srednjoškolci.

»Balature moga grada« najbolji je projekt kojega su realizirali učenici Srednje škole Ivana Lucića iz Trogira pod vodstvom mentorice Nikoline Vukman i Lucije Šegrt-Dražić

Tijekom predstavljanja radova stručni je žiri obilazio svih 29 izloženih i predstavljenih projekata te kroz aktivnu komunikaciju sa sudionicima konferencije prikupljao informacije za konačnu sliku o projektima.

Od 29 projekata najboljim je proglašen projekt »Balature moga grada« kojega su realizirali učenici Srednje škole Ivana Lucića iz Trogira pod vodstvom mentorice Nikoline Vukman i Lucije Šegrt-Dražić.

Stručni žiri ocjenjivao je projekte u tri kategorije, a do samoga kraja bila je neizvjesna borba za prva tri mjesta u ukupnoj kategoriji gdje su pribrajane ocjene 29 koordinatora/mentora te su se ekipe smjenjivale, a izvrstan projekt osnovne škole Silvija Strahimira Kranjčevića iz Lovreća u posljednji je trenutak izgubio mjesto na postolju i ustupio mjesto Zdravstvenoj školi.

Izvrsnost i identitet

Po završetku glasovanja koordinatora/mentora te konačne odluke stručnoga žirija, a prije svečanoga proglašenja pobjednika nazočnima se obratio Ivica Zelić, ravnatelj Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije.

– Cilj projekta »Čuvari baštine« jest poticanje darovitosti kod učenika te razvijanje svijesti o potrebi očuvanja prirodne i kulturne zavičajne baštine.

Ivica Zelić i Dragan Šupe iz Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije

Kada smo krenuli u ovaj projekt, koji je u ime Centra doslovno iznio na svojim leđima kolega Dragan Šupe bili smo duboko svjesni da će učenički projekti upravo na ovakav način pridonijeti izgradnji osobnoga, kulturnoga i zavičajnog identiteta kroz stvaranje zanimljivih i korisnih sadržaja uz uključenje mladih nada umjetničkoga i društvenoga sektora u društveno korisne projekte.

Hvala svima na sudjelovanju. Veselimo se idućoj školskoj godini i novim predivnim projektima.

Ujedno i velika hvala članovima ocjenjivačkog suda Matei Dorčić, Mariju Matijeviću, Josipu Bujasu, Draganu Šupi i Anti Jurčeviću na velikomu trudu i entuzijazmu, a i hrabrosti, jer izabrati najbolje nije bilo lako – istaknuo je ravnatelj Centra Ivica Zelić.

Po dodijeli nagrada i završetku same manifestacije u ime organizatora »spiritus movens« čitavoga projekta Dragan Šupe uputio je posebnu pohvalu mališanima iz Osnovne škole Srinjine koji su se veselili uspjesima drugih škola bez obzira što su i sami bili na korak do nagrade, a i svim drugim školama i njihovim voditeljima. Da je bilo koja škola dobila glavnu nagradu to ne bi bilo nezasluženo.

Nagrađeni projekti

Nagrade stručnoga žirija u kategoriji osnovnih škola
1. mjesto – OŠ Slatine
2. mjesto – OŠ Manuš
3. mjesto – OŠ Milana Begovića Vrlika

Nagrade stručnoga žirija u kategoriji srednjih škola
1. mjesto – Zdravstvena škola Split
2. mjesto – Srednja škola Ivana Lucića Trogir
3. mjesto – Industrijska škola Split

Kategorija ukupni pobjednici koja je ujedno i kategorija u kojoj su timovi dobili novčane nagrade za opremanje škole
1. mjesto – Srednja škola Ivana Lucića Trogir za projekt »Balature moga grada«
2. mjesto – OŠ Slatine za projekt »Prizidnica srca moga«
3. mjesto – Zdravstvena škola Split za projekt »Šumsko blago«

Ogledni projekti

Matea Dorčić, dipl. iur. Voditeljica pododsjeka za granice pomorskoga dobra, održavanje i planiranje na pomorskom dobru i ekologiju mora Splitsko-dalmatinske županije kao članica stručnoga žirija istaknula je važnost ovakvih projekata.

Posebnu živost čitavoj konferenciji dali su osnovci sa svojim projektima

– Kada sam dobila poziv CI SDŽ za sudjelovanjem u radu ocjenjivačkoga suda na natječaju »Skrivena blaga mista moga« nisam ni u primisli imala da će ocjenjivački posao biti toliko zahtjevan. Radovi u obje kategorije; osnovne i srednje škole, toliko su sadržajno kvalitetni, sveobuhvatni i izazovni da je bilo gotovo nemoguće izabrati samo šest najboljih.

Zadaća nam se na kraju svela, uz puno analize i diskusije, na odabir »najboljeg od najboljih«. Svojim su radovima djeca pokazala zavidnu maštu i kreativnost, ali i vještinu prezentacije i promidžbe.

Konferencija održana u antičkoj Saloni bila je pravi pogodak jer omogućila svakomu od 29 projekata da se predstave i zabljesnu u punomu sjaju. Iskoristila bih ovu priliku čestitati svim nagrađenima, sudionicima, koordinatorima i učiteljima, ali i kolegama iz CI SDŽ na hrabrosti i inicijativi da u uvjetima »novog normalnog« započnu ovu predivnu priču.

Ponosna sam i zahvalna što sam bila mali dio ovoga velikog projekta – zaključila je Mate Dorčić.

Osvrćući se na uspješnost prve godine ovoga hvalevrijednoga projekta Dragan Šupe iz Centar izvrsnosti SDŽ istaknuo je značaj u specifičnome, suvremenome pristupu i modelima rada.

-Prilikom promišljanja aktivnosti kojima bismo poticali izvrsnost i potencijalnu darovitost u društveno humanističkom području bilo nam je jasno da moramo istražiti drugačije modele od onih postojećih u već etabliranim centrima izvrsnosti.

Društveno humanističko područje dugo je u našemu obrazovnom sustavu poistovjećeno s gomilanjem informacija umjesto s kreacijom. Iz toga smo razloga program usmjerili kreaciji.

Kada bih jednom rečenicom opisao ovogodišnja događanja u programu »Čuvari baštine« rekao bih da smo imali namjeru u šumi tražiti zeca, a našli smo medvjeda.

Naše škole skrivaju ogroman kreativan potencijal i jedan mala iskra bila je dovoljna da rasplamsa požar kreativne energije koji smo dobili. Izabrati najbolje projekte bilo je izrazito teško i ponosni smo na sve škole i njihove projektne timove.

Škole i svi sudionici ujedno su i najzaslužnije za sve što je napravljeno.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću