IZ TISKA IZIŠLA KNJIGA »OFFICIUM CONSULARIS PROVINCIAE DALMATIE – VOJNICI U SLUŽBI NAMJESNIKA RIMSKE PROVINCIJE DALMACIJE« DOC. DR. SC. IVANA MATIJEVIĆA – Vojni temelji salonitanskoga društva

SOLINSKA KRONIKA 317, siječanj 2021.

Već letimični pogled na uvod mogao bi zaintrigirati one ponešto nestručnije i neupućenije u ovu temu i tematiku jer autor u njemu između ostaloga donosi jedinstveni, jezgrovit, tematski strogo usmjeren, a opet sveobuhvatan i dosad neviđen opis Salone i salonitanskoga društva upravo u svjetlu rimskih vojnika i namjesnika

 

Važnost ove publikacije prepoznaje se i u novim načinima na koje autor problematizira obrađeni epigrafski materijal, odnosno različitim putevima kojima istome pristupa. Autor tako klasificira natpise, točnije žrtvenike na kojima se natpisi nalaze sukladno poganskim božanstvima kojima su podignuti, caru, genijima mjesta…

Koncem protekle godine u nakladi Književnoga kruga Split i Filozofskoga fakluteta Sveučilišta u Splitu iz tiska je izišla knjiga »Officium consularis provinciae Dalmatiae – Vojnici u službi namjesnika rimske provincije Dalmacije« autora DR. SC. Ivana Matijevića docenta na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu.
Matijević koji je solinskoj javnosti poznat po brojnim prilozima u mjesečniku Solinska kronika te radovima u časopisu za solinske teme Tusculum u prosincu protekle godine nagrađen je nagradom za znanost Senata Sveučilišta u Splitu, a sukladno znanstvenoj produktivnosti odnosno kao jedan od najproduktivnijih znanstvenika Sveučilišta.
Matijevićev samostalni publicirani prvijenac tvrdo je ukoričena publikacija dimenzija 24 X 17 centimetara s 211 stranica. Nakon predgovora i uvodnoga dijela autor donosi četiri poglavlja; »Organizacija namjesnikova oficija u doba principata«, »Vojnici u službi oficija namjesnika provincije Dalmacije«, »Način popunjavanja oficija i brojnost njegovih vojničkih pripadnika« i »Datacija natpisa«.
Publikacija je opremljena detaljnim i bogatim katalogom koji na 38 stranica teksta donosi ukupno 113 predmeta/natpisa na kojima autor temelji svoj rad. Po katalogu u publikaciji na 46 stranica slijedi prilog/poglavlje »Slike« u kojemu autor prateći katalog i korpus publikacije na ujednačen i skladan način donosi kombinirane crno-bijele fotografije, crteže i grafičke prikaze 86 različitih predmeta/natpisa. Pohvalno je nadalje što je za publikaciju pribavio uglavnom fotografije visoke kvalitete i razlučivosti, usto novijega datuma nastanka.

Nadgrobni natpis koji spominje bivšeg spekulatora Gaja Apuleja Etruska potvrđuje da je ljudstvo ove legije popunjavalo i službe niže rangiranih principala. On se u pretklaudijevsko doba, nakon stjecanja veteranskoga statusa, naselio na izvoru Vrljike u Imotskoj krajini i bio izabran za gradskoga vijećnika u Saloni

Detaljna raščlamba
Nakon slika autor je preko 8 stranica uvrstio i tablicu sa svih 113 vojnika na službi u namjesnikovu uredu, a koje je sukladno obrađenim podatcima i čitavim korpusom publikacije rasporedio po imenu, službi, postrojbi, godinama života, godinama službe, tipu spomenika, mjestu pronalaska i dataciji. Navedena tablica jedan je od elemenata koji ukazuju na važnost i doprinos ove publikacije u istraživačkomu radu usmjerenomu rasvijetljavanju vojničke povijesti. Naime riječ je o jedinstvenome izvoru velikoga potencijala posebice ukoliko bi se na svemrežju našla u nekoj od baza podataka ili pak na zasebnoj web stranici u formatu i/li obliku (računalnom jeziku) koji dopušta različite metode i načine pretraživanja.
Nakon tablice na pet stranica teksta slijede autorova zaključna razmatranja, te bibliografija i literatura s 149 jedinica. Sažetak na engleskomu jeziku kojega je preveo Graham McMaster nalazi se na šest stranica teksta, a kazalo osobnih imena kao i kazalo geografskih pojmova na ukupno su deset stranica.
Snažan salonitanski/solinski pečat publikacije čije su izdavanje financijski potpomogli Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, Grad Split i Grad Solin, a koju su recenzirali akademik Nenad Cambi i prof. dr. sc. Anamarija Kurilić sa zadarskoga Sveučilišta vidljiv je već u prvim retcima autorova predgovora. Matijević naime ističe kako su upravo njegov prilog za solinski časopis Tusculum o vojnicima Osme dobrovoljačke kohorte u namjesnikovu uredu rimske Dalmacije te doktorska disertacija o natpisima rimskih vojnika iz Salone iz doba principata bili inicajlni moment detaljnoga istraživanja ukoričenoga u ovu publikaciju.

Natpis koji svjedoči o važnoj karijeri komentarijenza Tiberija Klaudija Januarija, pokopanog u Saloni, gdje je i služio. Nije jasno je li prethodnu službu spekulatora obavljao u salonitanskom oficiju ili u Gornjoj Panoniji, gdje je tada boravila njegova Četrnaesta legija

Sustavan pristup temi
Uvodeći nadalje čitatelja među poglavlja i retke svoje publikacije autor ističe kako je u navedenim inicijalnim radovima vrlo brzo zamijetio da se iz korpusa izdvaja skupina od četrdesetak oficijala, koja je pokazala da iz provincijske metropole potječe dovoljno epigrafskih izvora iz kojih bi se mogla rekonstruirati hijerarhija namjesnikova oficija, odnosno iz kojih bi se odredile u njemu zastupljene službe te izdvojili njihovi nositelji i postrojbe. Ipak, za dobivanje cjelovitije slike bilo je potrebno dodati još sedamdesetak natpisa iz ostalih dijelova provincije, od kojih je velika većina posvetnih beneficijarijskih žrtvenika.
Autor nadalje navodi kako studija obuhvaća 113 cjelovitih i fragmentiranih natpisa legionara i augzilijara na različitim službama u namjesnikovu oficiju iz tri stoljeća principata – od uspostave provincije u posljednjim godinama Augustove vladavine do Dioklecijanova vremena, kada započinju temeljite promjene u društvu i vojsci, pa tako i u sustavu provincijske uprave. Analizom natpisa i njihovim stavljanjem u kontekst provincijske uprave u Rimskom Carstvu autor nadalje pokušava odrediti koje su službe postojale u oficiju, tko su bili njihovi nositelji i iz kojih su postrojbi rimske vojske dolazili, kako su namjesnici popunjavali više rangirane službe jer su se u nedostatku legija u provinciji morali oslanjati na legije u susjednoj Panoniji i Meziji, na koji je način lokalna vojna posada sastavljena od nekoliko pomoćnih postrojbi sudjelovala u radu namjesnikova oficija.

Posvetni žrtvenik centuriona Tita Flavija Pompeja i protektora Vibija Vibijana koji je pak tijekom Karakaline ili Elagabalove vladavine, ili poslije, u škripskim kamenolomima na otoku Braču izvršavao neku posebnu zadaću vezanu uz amfiteatar, vjerojatno onaj u Saloni

Snaga novih pristupa
Važnost ove publikacije nadalje prepoznaje se i u novim načinima na koje autor problematizira obrađeni epigrafski materijal, odnosno različitim putevima kojima istome pristupa. Autor tako klasificira natpise, točnije žrtvenike na kojima se natpisi nalaze sukladno poganskim božanstvima kojima su podignuti, caru, genijima mjesta. Nadalje novost je i u obradi drugih osoba koje su spomenute na natpisima, a u kojemu aspektu autor najdublje zadire u svakodnevni život Salone, njezinih oficijala i vojnika, stvarajući preduvjete za izgradnju detaljne i prvorazredne slike todobnoga salonitanoskoga društva.
Svojevrsnu najavu produbljivanja istraživanja ove teme, ali i iskorak u pristupu autor najavljuje tumačeći još jedan vid pri čemu ističe kako je važno pokušati odrediti odnos između beneficijarijskih postaja, odnosno oficijala koji su u njima djelovali, i postrojbi rimske vojske smještenih u njihovoj blizini. Osnovni preduvjet takvoga istraživanja jest nov i cjelovit pristup vojnoj posadi u Dalmaciji iz doba kasnoga principata, a pri čemu se poziva na istraživanje i rad Nikole Cesarika i Ive Glavaša iz 2013. odnosno 2017.
Već letimični pogled na uvod u publikaciju mogao bi zaintrigirati one ponešto nestručnije i neupućenije u ovu temu i tematiku jer autor u njemu između ostaloga donosi jedinstveni, jezgrovit, tematski strogo usmjeren, a opet sveobuhvatan i dosad neviđen opis Salone i salonitanskoga društva upravo u svjetlu rimskih vojnika i namjesnika. Oblikovan jedinstvenim, za autora prepoznatljivim stilom u kojemu će oni ponešto upućeniji prepoznati rodoljubni izričaj, ovaj uvodni dio omogućava uvid u veličinu istraženoga i još neistraženoga salonitanskoga blaga čije će ukrštavanje sa suvremenim pristupima i metodama (kakve autor donosi i predlaže) otkriti i uokviriti nebrojena poglavlja salonitanske povijesti.

Temelji i budućnost
Autor nadalje izuzetno slikovito dočarava ulogu i funkcioniranje rimske vojske, a u čemu se zbog posebnoga leksičkoga žara pri opisivanju hijerarhijske uređenosti, spremnosti na odaziv, pokret i ratovanje, političku agažiranost vojske prepoznaje i cjelokupna usmjerenost njegova istraživačkoga rada.
Iako autor ne ističe da u doslovnomu smislu knjigu posvećuje vojnicima u službi oficija upravitelja provincije Dalmacije tijekom tri stoljeća principata bez ikakve zadrške ovu publikaciju možemo smatrati priznanjem, istinskim spomenikom svim onim znanim i neznanim graditeljima salonitanskoga društva na čijim temeljima između ostaloga stoji i ovo današnje solinsko.
Autorov dosadašnji istraživački rad koji je solinsko sunce ugledao ukoričen u ovoj publikaciji argument je koji pobija sve nositelje i širitelje ideje kako se o povijesti grada na Jadru više nema što reći i pisati. Štoviše metodološko-istraživački gledano ova je knjiga rijedak primjer realnoga i istinskog hodograma u radu, koji pak u današnjim vremenima znanstvene i popularno-znanstvene hiperprodukcije, tiskanja i raznih pretiskivanja, na klasičan, »školski način« pokazuje kako isključivo znanje i sustavnost u (znanstvenomu) radu donose plodove koji se odražavaju i na drugim područja ljudskoga društva.

NAKON DESETLJETNIH LAMENTIRANJA U SREDIŠTU SOLINA SRUŠENA RODNA KUĆA DON LOVRE KATIĆA – Solin kojega (više) nema!

SOLINSKA KRONIKA 317, siječanj 2021.

Nakon gotovo dvadeset godina otkako je kao jedno vrijeme i zaštićeni spomenik kulture dospjela u privatne ruke rodna kuća don Lovre Katića srušena je do temelja. Prizor koji neodoljivo podsjeća na jednu zagrebačku scenu u Erdoedyjevoj ulici i zgradu kojoj je »bilo suđeno da padne«

Ulaskom u novu godinu, od koje pak čitavi društvo nekim čudnom očekuje da valjda sama od sebe bude bolja od protekle u samomu središtu Solina simbolično je započelo novo razdoblje našega grada. Nakon gotovo dvadeset godina otkako je kao jedno vrijeme i zaštićeni spomenik kulture dospjela u privatne ruke rodna kuća don Lovre Katića srušena je do temelja. Prizor koji neodoljivo podsjeća na jednu zagrebačku scenu u Erdoedyjevoj ulici i zgradu kojoj je »bilo suđeno da padne«.
Iako odavno najavljeno, rušenje ove Solinjanima dobro poznate kuće na samome ulazu u središte Solina izazvalo je različite reakcije, negodovanja, hrabra prosvjedovanja po društvenim mrežama i prozivanja raznih subjekata u kulturno-društvenomu životu našega grada.
Temi don Lovrine rodne kuće, koja je objektivno govoreći desetljećima predstavljala ugrozu prolaznicima i prometu, a koju su na okupu držale jedino grane bršljana i glicinije, na stranicama našega mjesečnika posvetili smo nebrojeno mnoštvo članaka, radova, arhivskih fotografija, prijedloga…
Posebno se pritom ističe članak Petra Vulića iz svibnja godine 2004. »Popločana spomen-ploča« kojega je solinski »Zvonimir« izdao i kao izvanredno izdanje, a koji u konačnici (p)ostavlja pitanje; što uopće kultura može u srazu s nekulturom?
Sudbina Don Lovrine kuće istinski je simbol i opomena ovoga vremena našemu društvu. Simbol jer u sebi doista konkretizira zanemarivanje, zapuštanje i uništavanje baštine, opomena jer upućuje na gorku istinu da se do današnjega dana naš grad nije pobrinuo ni za (rodne) kuće Don Frane Bulića, Joze Kljakovića, Vjekoslava i Dalibora Paraća, nadbiskupa Ante Jurića…
Model možda i postoji pogledamo li Gašpinu mlinicu i Ćućinovu kuću na Amfiteatru koje je Grad otkupio, ostaje smo pitanje volje, želje i u konačnici svijesti.

POPLOČANA SPOMEN PLOČA: TEKST PETRA VULIĆA IZ SOLINSKE KRONIKE BR. 116., 15. SVIBNJA 2004.

Ode i don Lovrina kuća!

Rijetko čitam dnevni tisak, a još rjeđe splitsku Slobodnu Dalmaciju, i to iz osobnih razloga, a to je već d(r)uga priča.
U navedenoj novini 29. travnja, na str 18, u, također splitskoj Sveučilišnoj knjižnici, posve slučajno uočih naslov Kerum kupio rodnu kuću don Lovre Katića i još uvijek ne mogu doći sebi, a kamoli Tebi, štovani štioče! Prosto za poludit i/li za ne vjerovat!
Jest da mi živimo u društvu u kojem je više cijenjen nekakav nogoloptač (iz trećerazrednog seoskog nogometnog kluba) od kakvoga umjetnika, znanstvenog djelatnika ili pak (tamo nekog!) izuzetno nadarenog glazbenika, književnika, slikara…, ali da netko može kupiti rodnu kuću dragog mi (Vam i nam!) i Velikog (s velikim V!) najvećega ikada rođenog Solinjanina – don Lovre Katića i da nitko još ne uputi ni jednu jedinu prosvjednu riječ (i šutnja je odobravanje ove antologijske i povijesne kupnje!), to ja još nikako ne mogu shvatiti a kamoli (po)vjerovati!
Potpisnik ovih redaka, dapače, nema ništa, u ovom slučaju protiv Keruma, čak je i stalna i skoro svakodnevna mušterija u njegovim mnogobrojnim splitskim dućanima. Potpisnika, također, neimalo ne zanima porijeklo Kerumova novca, niti njegova skupocijena vozila, jahte, prodajna središta, hoteli, stambeni objekti (slikovito kazano – ne pamtim kad sam zadnji put vidio 100 kuna!) i ne želi(m) biti Keumov sudac istražitelj, jer ovaj tekst i nije napisan zbog njega (Keruma!), već zbog njih koji su se trebali oglasiti – ali nisu! Posebice ako su pročitali zbog čega je g. Kerum kupio ono što nije trebao, a niti smio kupiti. Ako pak g. Kerum i oni koji još uvijek mudro šute ne znaju tko je bio don Lovre, nek se izvole raspitati!
Kerum je don Lovrinu kuću kupio iz jednostavnog razloga, jer (citiram): Riječ je o nekim obiteljskim razlozima (zbog sestre Mare Sapunar koja stanuje tu pokraj sporne nam kuće!, op. P.V.), a u neposrednoj blizini već imam i jednu svoju manju trgovinu. Još ne znam što ću tu izgraditi i koja će biti buduća namjena građevine. Možda neki stambeno-poslovni objekt… Uostalom, to tek moram vidjeti są svojim stručnjacima budući da se zgrada nalazi u strogom centru grada!
I što reći na kraju!? Najbolje ništa! Lijepo se svi možemo (po)sramiti što se pred našim očima (možda smo svi mi ipak slijepi!?) za šaku dolara (ras)prodaje naša sveta baština. U ovom slučaju kupac je naš čovjek – Hrvat, koji će možda u nekim udućim vremenima (ot)kupiti i dičnu nam Salonu na čijem bi mjestu mogao podići svoj stambeno-poslovni kompleks, dakako, nakon što prethodno salonitansko kamenje odveze, tj. baci na gradskom smetlištu Karepovac.
S rušenjem ili prenamjenom don Lovrine rodne kuće nestat će i svijetli dio naše povijesti, ali i dio nas samih. I mi bi ovakvi, s ovakovim mentalnim sklopom, pošli tamo u neku Europu!
Nismo nimalo svjesni da ćemo (ras)prodajom svoje baštine (i najljepše zemlje na svijetu!), tek onda ući u Europu (kad LIJEPA NAŠA postane LIJEPA NJIHOVA!) ali ne kao njezin punopravni član već kao obični sužanj, kojega je za nikakve pare (ot)kupio tamo neki MMF ili pak njemu srodni i slični.
Ostat ćemo bez Doma i Domovine, isto kao što je i naš slavni don Lovre ostao bez svoje rodne kuće, tako će i mila mu braća Hrvati ostati bez rodnih im ognjišta!
Jest da su ovu spornu nam kuću mogle obnoviti nadležne nam institucije napravivši za početak u njoj povjesničarevu, svećenikovu i književnikovu spomen-sobu, pa makar u njoj bila samo jedna jedincata uglednikova (nam!) uokvirena slika, to bi za skromni početak možda bilo dosta, a ovako svi mi (don Lovrini štovatelji, Grad Solin, Republika Hrvatska, pa čak ni sami g. Kerum!) nismo dobili ništa…
Što bi (mi) na sve ovo rekao naš učeni don Lovre!? Ne znam! Povlačeći me za uho, vjerojatno bi kazao:
»Šuti, mali! Ništa ti ne znaš… Zar ti naš veli spli`ski i ervaski pisnik šjor Tonči Petrasov Marović nije lipo reka: … Ajde, ne troši lapiš!«
U praskozorju Splita, 11. svibnja A.D. 2004.

Petar VULIĆ

OBILJEŽENA OBLJETNICA PREMINUĆA ANTONA RAČIĆA – Solinski admiral

Predstavnici Javne ustanove u kulturi Zvonimir Solin položili su 15. studenoga na starom solinskom groblju cvijeće na grob admirala Antona Račića, jednog od najznačajnijh građana Solina u razdoblju prve polovice 20. stoljeća, povodom 87. godišnjice njegove smrti.

Admiral Anton Račić oko godine 1906. pred odlazak u mirovinu

Anton Račić, višestruko odlikovani kontraadmiral Austro-ugarske ratne mornarice i istaknuti stručnjak za torpedne sustave, nakon blistave mornaričke karijere svoje je umirovljeničke dane, zajedno sa suprugom i sinovima, proveo u Solinu u kojem je u studenome 1933. umro i pokopan. Iako danas možemo samo pretpostaviti razloge zbog kojih je osoba poput njega po odlasku u mirovinu za život izabrala upravo Solin, tada zabačeno mjesto na periferiji velike Monarhije, nesumnjivo je da su Račićeva pojavnost i interakcija s vrlo uskim krugom tadašnjih uglednih Solinjana, koje su međusobno povezivali razina obrazovanja i društveni položaj, poput don Frane Bulića, dr. Mate Petrašića, dr. Marina Rika Ivića i njegove supruge prof. glasovira Estelle Ivić-Kuzmanić, dr. Martina Žižića i njegove supruge dr. Mire Žižić, ing. Mate Glavana i ljekarnika Mate Meneghella, redom studenta srednjoeuropskih sveučilišta od Beča i Praga pa do Graza, doprinijele stvaranju ozbiljnijih naznaka građanskog društva u Solinu između dva svjetska rata.

Nakon što je u ovogodišnjem 13. broju časopisa Tusculum jedan članak posvećen biografiji Antuna Račića, Javna ustanova u kulturi Zvonimir Solin u skoroj budućnosti planira postaviti multimedijalnu izložbu i izdati knjigu o njegovom bogatom životnom i profesionalom putu. Namjera je putem spomneutih aktivnosti potaknuti oživljavanje sjećanja na ovu pomalo zaboravljenu solinsku ličnost, kao i na ostale njegove suvremenike koji su, kao istaknuti intelektualci, svojim javnim djelovanjem obilježili solinsku povijest u prvoj polovici 20. stoljeća.

O PROJEKTU »NOVI ŽIVOTI ANTIČKIH NATPISA: EPIGRAFSKI SPOLIJI NA PODRUČJU SREDNJE DALMACIJE« – GLASOVI ANTIKE IZ TRADICIJSKE ARHITEKTURE

Solinska kronika 316, 15. prosinca 2020.

Piše: doc. dr. sc. Dino DEMICHELI

Od siječnja 2020. pokrenut je istraživački projekt koji financira Hrvatska zaklada za znanost, a trajat će do kraja 2023. Na projektu sudjeluje 11 suradnika, a radi se mahom o znanstvenicima i stručnjacima na području epigrafije i spomeničke baštine. Cilj projekta je evidentirati sve epigrafske spolije u Dalmaciji na prostoru od rijeke Krke do Neretve

Antičke ostatke na području šireg areala nekadašnje Salone nije potrebno previše pojašnjavati. Vjerujem da je većina ovdašnjih stanovnika stekla dojam monumentalnosti, a ne mali broj puta i raskoši dok je gledala ruševine amfiteatra, bazilika, bedema, termi, sarkofaga i mozaičkih podnica koji su svakoga dana dostupni pogledu zainteresiranoga promatrača. Ipak, Salonu je nemoguće percipirati odjednom i valja je nanovo otkrivati, a u svakom tom nastojanju oko uvijek spazi neki novi detalj. To poprilično dobro znaju arheolozi koji, usprkos tome što im je to struka, pri svakom obilasku Salone evidentiraju nešto što za prošloga posjeta nisu spazili. Ponekad vam se čini da negdje nema više ničeg novog što biste mogli uočiti, pa vam, često lokalni stanovnik zna otkriti još poneki zanimljivi detalj. Govorim ponajviše iz vlastitoga iskustva, a koliko vidim iskustvo mojih kolega govori slično.

Stela Prostinije Prokule i djevojčice Faventine u Gašpinoj mlinici

Ovaj se tekst slijedom toga bavi obrađenim antičkim komadima kamena koji su bili ugrađeni u mnoge kasnije građevine. Radi se, naime o spolijima. Riječ spolia,-orum, n. u latinskom jeziku izvorno označava oderanu životinjsku kožu, a potom i ratni plijen, no pod stručnim terminom spolia, koji je nastao početkom 16. stoljeća, misli se na dijelove nekadašnjih zanatski ili umjetnički obrađenih (najčešće kamenih) spomenika građevina, skulpture, nadgrobnih spomenika, dekorativne plastike i sl. koji su »otrgnuti« svom prvobitnom okruženju i najčešće u preinačenom obliku iskorišteni pri gradnji novih arhitektonskih sklopova ili izradi novih utilitarnih predmeta. Na količinu uporabe antičke građe u nove svrhe utječe mnogo čimbenika od kojih valja izdvojiti kontinuitet života od antike do danas na nekom području, dostupnost kamena kao sirovine, a u širem smislu i osviještenost zajednice po pitanju kulturne baštine.
Salona i Solin idealni su kandidati za proučavanje spolija, budući da na ovaj način iskorištenih kamenih spomenika ima na stotine. Posebno zanimljiv dio među spolijima zauzimaju antički natpisi, a kada se dublje uđe u ovu tematiku, može se mnogo naučiti ne samo pri njihovu čitanju nego i o osobama koje su ih naknadno upotrebljavali. Praksa ponovnoga iskorištavanja nekog epigrafskog spomenika poznata je već od antike, a moglo se raditi o iskorištavanju u istu svrhu (npr. sarkofag) ili, češće, kao građevinski materijal. Na području Salone ovakva je praksa zabilježena od 2. stoljeća nadalje, a spolijacija u punom zamahu krenula je od kasne antike, napose od pojave kršćanstva. Naime, kada govorimo o natpisima koji su sekundarno upotrijebljeni, uglavnom se radi o nadgrobnim natpisima. Natpisi na kamenu često su bili popratni dio groba, no daleko od toga da su u antici bili postavljeni nad svakim grobom. Moramo znati da je epigrafska kultura nekog prostora ovisila o mnogim čimbenicima, prvenstveno o ekonomskim mogućnostima, pismenosti i osobnim ukusima te shodno tome, natpis na trajnome materijalu kao što je kamen nije svatko mogao, a ni htio postaviti. Čini se da je pismenost u Dalmaciji bila dobra (procjenjuje se na nekih 30 posto, što se smatra visokim postotkom) te je potreba za natpisima bila izraženija nego u nekim drugim provincijama. Stoga danas znamo za više od 6000 natpisa sa salonitanskoga područja te se lokalitet Salona ubraja među prvih desetak gradova u Rimskome Carstvu prema broju natpisa. Kada se pogleda epigrafska kultura u kasnoj antici, Salona je u usporedbi s drugim gradovima još bliže vrhu, budući da je tijekom posljednja tri stoljeća Salona proživljavala novi procvat koji se odrazio i na mogućnost pojedinaca da postavljaju natpise. Dakle, Salona se od 1. do 7. stoljeća mora sagledati kao metropola s brojnim pučanstvom koje se ovdje rađalo i koje je umiralo, a najrječitiji dokazi o postojanju šarolikog društva u Saloni su epigrafski spomenici. Kako je spomenuto, već u vrijeme poganske antike vidimo da su se nadgrobni iskorištavali u druge svrhe, što je najbolje evidentirano u salonitanskim bedemima. Zadnja dva stoljeća istraživanja salonitanskih bedema, ali i drugih objekata, dala su brojne epigrafske spolije pa su tako ondje pronalažene stele, urne, dijelovi sarkofaga, nadgrobne i votivne are, počasni i građevinski natpisi. Prema rimskome zakonu nije bilo dopušteno ukapanje ni spaljivanje tijela unutar grada, a kada 170. god. Salona dobiva novi prsten gradskih bedema u duljini nešto većoj od 4 kilometra, oni su obuhvatili i dijelove nekadašnjih nekropola koje su dotad stajale izvan utvrđenog dijela Salone. Pretpostavka je da su se u tom trenutku svi nadgrobni spomenici koji su stajali nad grobovima o kojima nitko nije više imao brinuti bili upotrijebljeni za gradnju bedema i kula. Salonitanski bedemi bili su monumentalna struktura, visine i do desetak metara, a širine oko 2 do 3 metra, a dok su ispunjavali svoju funkciju morali su biti održavani, popravljani i nadograđivani, što je arheološki vrlo dobro dokumentirano pronalascima spolija. Kada se pogleda što je sve dosad pronađeno u istraživanju bedema, jasno je da oni predstavljaju najveći epigrafski resurs Salone te sam uvjeren da će se ondje u daljnjim istraživanjima pronaći brojni natpisi.

Stela Flavija Zenona, mornara Mizenatske flote
Stela Flavija Zenona, mornara Mizenatske flote uzidana u Gospin mostić u samomu središtu Solina

Tijekom srednjega i novoga vijeka nastavljeno je s ugrađivanjem kamenih antičkih ostataka u sve vrste građevina, bez obzira radi li se o stambenim objektima, crkvama, štalama, kanalizacijskim odvodima ili grobnoj arhitekturi. Ukratko, na području dalmatinskih gradova, posebice Solina, ugrađivanje antičkih natpisa postalo je dijelom tradicijske arhitekture.
Još do prije nekoliko desetljeća na ovu se pojavu u znanstvenome svijetu uglavnom gledalo negativno, kao na svojevrsnu barbarizaciju antičkih ostataka, prvenstveno ako se zna za činjenicu da su brojni natpisi uništavani pri nekim novim građevinskim radovima ili zauvijek izgubljeni pri pravljenju vapna. Obnovom, rušenjem i adaptacijom zgrada, crkava i drugih građevina, većina je uzidanih spomenika dopremljena u muzeje, a uvođenjem raznih regulativa o zaštiti kulturne baštine, običaj ugradnje kamenih spomenika u novosagrađene objekte postao je sve rjeđi. Ipak, relativno je velik broj još uvijek stojećih objekata koji imaju ugrađene jedan ili više spolija, no percepcija spolija od strane struke s vremenom je izmijenjena te se stvorio prostor za novu interpretaciju ove prakse pa čak i platforma za edukacijsku prezentaciju spolija.

Od siječnja 2020. god. pokrenut je istraživački projekt Novi životi antičkih natpisa: epigrafski spoliji na području srednje Dalmacije. Projekt financira Hrvatska zaklada za znanost, a trajat će do kraja 2023. Na projektu sudjeluje 11 suradnika, a radi se mahom o znanstvenicima i stručnjacima na području epigrafije i spomeničke baštine. Uz voditelja dr. sc. Dina Demichelija, na projektu sudjeluju prof. dr. sc. Marina Milićević Bradač, dr. sc. Vanja Kovačić, dr. sc. Ivan Matijević, dr. sc. Ante Jurčević, dr. sc. Vinka Marinković, dr. sc. Lorenzo Calvelli, mr. sc. Toni Glučina, dipl. arh. Ema Višić-Ljubić, mag. archaeol. Nino Švonja, i mag. archaeol. Josip Parat. Cilj projekta je evidentirati sve epigrafske spolije u Dalmaciji na prostoru od rijeke Krke do Neretve, a što obuhvaća ne samo snimanje i opisivanje natpisa koji su i dalje vidljivi već i onih koji su bili pronađeni kao spoliji, a danas se nalaze u muzejima, zbirkama ili drugim izložbenim prostorima. Od prikupljenih će se podataka napraviti znanstvena studija i više članaka, a sredstvima projekta financirat će se i školarina na poslijediplomskom studiju arheologije jednom doktorandu čija će tema doktorata biti vezana uz projekt. Tijekom trajanja projekta planirane su i četiri kampanje istraživanja salonitanskih bedema s ciljem pronalaska i evidencije te moguća prezentacije epigrafskih spolija. Ove smo godine imali sezonu istraživanja bedema u kojoj smo, osim vrijednih podataka o samim bedemima, naišli i na epigrafske spomenike.

Kada se pogleda množina spomenika koji su bili u sekundarnoj upotrebi, već je sada jasno da je većina antičkih natpisa na ovome području ostala do danas sačuvana upravo jer su bili ugrađeni u neki objekt. Solinsko je područje najbogatije u Dalmaciji po pitanju epigrafskih spolija, budući da je blizina Salone omogućila ne samo Solinu već i okolnim mjestima korištenje već pripremljene kamene građe. Tako su i mnogi natpisi postajali građevinski ili dekorativni materijal te je zadnjih nekoliko stoljeća evidentirano više stotina natpisa. Kada govorimo o ponovnoj uporabi kamenih spomenika, ovaj običaj i razlog njihova iskorištavanja ponekad nadilazi potrebu graditelja za ekonomskom isplativošću ili praktičnošću, s obzirom na to da se radi o već obrađenim komadima koji se mogu upotrijebiti pri gradnji. Segment ekonomske isplativosti svakako je važan čimbenik, no ovisno o razdoblju u kojima je neki komad ponovno iskorišten, mogu se uzeti u obzir i drugačiji porivi kojima su se graditelji povodili. Sagledavajući ponovnu uporabu spomeničke građe u cjelini, može se govoriti o višesložnom sociološkom fenomenu. Kako su za ugradnju najpogodnije stele i are, sarkofazi i urne uglavnom su se koristili kao pojilišta za stoku ili kao spremnici za čuvanje ulja i drugih namirnica. Djeluje donekle bizarno čuvati ulje, sir ili orahe u spomeniku u kojem je nekoć bilo položeno tijelo ili pepeo pokojnika, ali ljudska potreba tijekom povijesti često nije propitivala izvornu svrhu određenoga predmeta ako je ovaj mogao poslužiti za neku novu, praktičniju namjenu. Tako su se pri otvaranju splitskih sumpornih toplica krajem 19. st. kao kade koristili antički sarkofazi, a kao baza oltara jedne crkve u Klisu upotrijebljena je nadgrobna ara iz poganskoga razdoblja. Pogledajmo današnje muzeje: u svrhu edukacije društva i poticanja na promišljanja o prošlosti izlažu se nadgrobni spomenici, zavjetni spomenici, dijelovi arhitekture, olovne cijevi od vodovoda, kosti ljudi i životinja, mozaički podovi, predmeti koji su pronađeni u grobovima i brojne druge stvari. A svima im je zajedničko to da je pri tome promijenjena njihova izvorna namjena!

Dio počasne baze za kip cara Karakale iz Salone pretvoren u dekorativnu konzolu za zvonik splitske katedrale

Natpisi su samo jedan segment materijalnih antičkih ostataka, no svakako su jedan od najkorištenijih vrsta spomenika za nove svrhe. Jedan od posrednih ciljeva projekta je i proniknuti zašto je neki natpis ugrađen baš na mjestu gdje stoji, budući da su se graditelji povodili raznim porivima. Koliko god se uzimalo da je natpis na pročelju neke zgrade isključivo građevinski materijal, odnosno obrađeni komad kamena koji je bilo potrebno samo uzidati, čini se da su neki graditelji vrlo pomno birali mjesto gdje će staviti neki natpis. Tako se natpisi mogu vidjeti ugrađeni na nekim istaknutim mjestima, kao npr. portretna stela u funkciji nadvratnika u Gašpinoj mlinici, manja stela na grčkom alfabetu uzidana u most koji vodi na Gospin Otok, stela ugrađena u razini očiju u kući Šperac u Zvonimirovoj ulici i brojni drugi. Ipak treba naglasiti sklop kuća u solinskim Paraćima, a posebice kuću Benzon u Vranjicu, koje svjedoče o brizi pronalazača natpisa da ih ugrade i na taj način sačuvaju. Od pročelja svojih kuća napravili su izložbene prostore na otvorenome, a ne čini se da su ovo radili iz čiste ekonomičnosti pri kojoj su ugradbom antičkih spomenika uštedjeli na klesanju kamenja. Smatram da se radi o svojevrsnom iskazivanju određenoga stava koji svoje uporište može imati ili u estetici ili u prezentaciji antičkog naslijeđa. Kod ovoga potonjeg važno je prepoznati ili u najmanju ruku pretpostaviti određeni humanistički stav graditelja o vrijednosti očuvanja ostataka civilizacije koja je ovdje bila prije nas. Ovim se ujedno šalje i društvena poruka pozitivnog stava prema antici koja je prepoznata kao baština koju valja sačuvati makar i u preinačenome obliku.

Solin je već u 18. i 19. stoljeću bio primijećen kao mjesto u kojem se kameni spomenici, posebno natpisi, recikliraju i koriste u druge svrhe pa su onodobni putopisci, kao npr. Theodor Schiff pisali o tome kako gotovo svaka kuća ima na sebi dijelova antičkih spomenika. Kako su mnoge kuće odonda porušene, dio je natpisa prebačen u muzej, dio je zagubljen, a dio nije nikada znanstveno evidentiran i obrađen. I dan danas, kada se ruši ili preuređuje dio neke starije kamene kuće na području Solina, zna se pronaći neki novi kameni ulomak. Pojedini vlasnici objekta o tome obavijeste koga iz arheološke struke, a poneki se i pribojavaju toga misleći da će im se natpis oduzeti. Važno je naglasiti da natpis ili neki drugi antički komad uzidan u neku staru kuću, potvrđuje odliku pučke graditeljske tradicije koju valja sačuvati upravo ostavljanjem natpisa na svome mjestu. Ti su natpisi svojevrsna dodana vrijednost brojnim kućama jer se o svakome od njih može ispričati jedinstvena priča. Stoga apeliram na vlasnike ili stanovnike kuća u koje su ugrađeni natpisi, a koji možda nisu na istaknutim mjestima na pročeljima već se nalaze unutar dvorišta, konoba ili boravišnih prostora. Članovi projekta i ja osobno bili bismo vam iznimno zahvalni kada biste nas obavijestili o nekom natpisu koji bismo došli dokumentirati, odnosno fotografirati i izmjeriti, a drage volje bismo vam i preveli ili interpretirali natpis. U okviru projekta planirano je i istraživanje što današnjim vlasnicima predstavljaju antički natpisi u njihovim kućama. Iz dosadašnjeg iskustva može se reći da se ljudi na neki način i dalje ponose antičkim spolijima u svojim kućama jer smatraju da su spomenici uzidani kao iskaz svijesti o važnosti baštine.

Spoliji u kući u solinskome predjelu Barišići

Natpisi su prvorazredni antički izvor te su u znanosti cijenjeni radi konkretnosti podataka koje pružaju. Barem polovinu informacija na kojima danas gradimo sliku o stanovništvu i funkcioniranju Rimskoga Carstva znamo preko epigrafskih spomenika. Mnogi natpisi daju tek nekoliko osnovnih podataka, no ima i natpisa o kojima se može snimiti dokumentarni film zbog fascinantnih podataka koji se iz njih mogu iščitati. Antičko je društvo bilo svjesno trajnosti informacije uklesane u kamen te ako su ondašnji stanovnici tijekom života u nešto takvo željeli investirati, tada je to najčešće bio nadgrobni spomenik. Velikoj većini bilo je jasno da će se samo na taj način moći prenijeti podatak da su nekoć bili prisutni na ovome svijetu. I mnogima od njih to je uspjelo: danas znamo poimenice više stanovnika iz prvih nekoliko stoljeća kršćanske ere nego onih koji su na istome području živjeli u idućih više od tisuću godina! Za ovu i godine koje slijede predviđena su brojna javna predavanja na temu epigrafskih spolija koja će se održati u mjestima gdje će se provoditi veća istraživanja. Ove nas je godine pandemija korona virusa spriječila u održavanju predavanja u Solinu, no s velikim ćemo zadovoljstvom, čim situacija dopusti, predstaviti Solinjanima naša istraživanja i pobliže ih upoznati sa slojevitom zanimljivošću ove teme.

 

IZ TISKA IZIŠAO TRINAESTI BROJ ČASOPISA ZA SOLINSKE TEME – Tusculum Felix

Drage Solinjanke i Solinjani, poštovani prijatelji!
Zdravstvena ugroza nas tjera na oprez pa nije uputno sastajati se u našemu Domu i porazgovarati o novom, trinaestom svesku Tusculuma, časopisa za solinske teme, koji je pred koji dan izašao iz tiska. Stoga ćemo ga predstaviti na međumrežju s nadom kako ćemo se uskoro opet sastajati uživo. Trinaesti svezak Tusculuma nastavlja svoje poslanje i donosi nove priloge rasvjetljavanju onoga što se događalo na ovom prostoru: 14 autora potpisuje 13 radova iz područja arheologije, povijesti, povijesti umjetnosti, povijesti arheologije. Protežu se od antike, preko srednjega vijeka do jučer. Te je radove usmjeravalo 18 recenzenata u 26 recenzija. Oni su ih i kategorizrali pa tako imamo 11 izvornih znanstvenih članaka i dva stručna članka.

Isejski akefalni kip u oklopu – prednja strana (snimila I. Jadrić-Kučan)

Dražen Maršić u izvornom znanstvenom članku Studije o isejskoj carskoj skupini (II) – Isejski lorikat iz Arheološkoga muzeja u Zagrebu govori o isejskom kipu u oklopu koji se čuva u Arheološkome muzeju u Zagrebu. Posebnu pažnju posvećuje tehnološkim karakteristikama skulpture, nošnje, oklopa i posebno, što je rijetko, upućuje na tragove polikromije. Boja nije očuvana, ali nakupine pigmenta su vidljive. Tragove boje autor prepoznaje na leđnom dijelu oklopa, pterigama kožnate podstave i njihovim vrpčastim završetcima. Uz vlastiti osvrt o mogućoj atribuciji i kritički prikaz ranijih interpretacija isejske carske skulpture u oklopu, važan je doprinos i usporedba i nova interpretacija odnosa s poznatim salonitanskim lorikatom koji se čuva u Americi. Dva su kipa različite impostacije, različite izvedbe kožnate podstave i dekora pteriga na zglob, a značajne su razlike i u izvedbi detalja tropeja. Zbog toga autor umjesto kvalifikacije o tropeju na isejskom kipu kao »replici« salonitanskoga predlaže novu – o dvije »verzije« istoga predloška u statuarnoj plastici ili skedi. S obzirom na slabiju kvalitetu izvedbe isejski kip mogao je biti izrađen u samoj Isi ili možda u Saloni.

Zaccarijina verzija natpisa prema rukopisu MN. Spal. Lib. n. III (F. A. Zacharia 1753, str. xiii, br. XIII)

Nikola Cesarik u izvornom znanstvenom članku Veterani qui militaverunt sub P. Memmio Regulo (ad CIL 3, 2028 = 8753) na jasan način razlaže čitanje jednoga, danas nažalost izgubljenoga natpisa iz Salone koji je nastao na samome početku vladavine cara Klaudija. Specifičnost natpisa je ta što se na njemu nalazi nekoliko podataka koji se mogu na različite načine tumačiti, a što je i navedeno u samome članku. Kako spomenik nije sačuvan, postoji nekoliko mjesta na natpisu koja pripadaju sferi domišljanja najizglednije interpretacije pa tako i autor donosi nekoliko vlastitih intervencija u lekciju natpisa. Pritom daje razložna objašnjenja, no ostaje činjenica da će neka mjesta na natpisu i dalje biti otvorena. Ta pak mjesta nisu od presudne važnosti za glavni doprinos ovoga članka, a taj je donesen u potpoglavlju koji nosi naziv Curam gerentibus. U njemu autor dokazuje da je najizglednije da su veterani V. Makedonske legije, koji su nekoć vojevali pod Publijem Memijem Regulom, odnosno legijskim primipilom Lucijem Precilijem Klementom Julijanom, osigurali sredstava za postavljanje ovoga spomenika u Saloni.

Ara posvećena Augustovu Numenu iz Narba (prema: K. A. Giunio 2013, str. 107, sl. 4)

Silvia Bekavac u izvornom znanstvenom članku Lex arae Dianae in Aventino na natpisu iz Salone piše o znamenitom solinskom natpisu CIL 3 1993, datiranom u 9. listopad 137. godine, na kojemu se pored imena dvojice salonitanskih magistrata pojavljuje i sintagma kojom se »ostali zakoni« vezani uz taj Jupitru posvećeni žrtvenik povezuju s onima »izrečenima uz žrtvenik Dijane na Aventinu«. Glavni je zaključak da solinski spomenik i pozivanje na Dijanu Aventinsku nemaju nikakvu poveznicu u njezinu kultu, već načinu na koji je podignut, prostorno organiziran i zakonima propisan tijek obreda koji će se vršiti u sklopu Jupitrova svetišta. Dijana se spominje samo iz razloga što su u njezinu hramu bili postavljeni zakoni na koje se u ovim natpisima referira, zbog čega je sasvim pogrešno povezivanje Dijaninih božanskih karakteristika s razlogom postavljanja posvetnih natpisa. S druge strane, ovo ukazuje na čvrstu povezanost središta i periferije – u ovom primjeru Rima i Salone – te potvrđuju činjenicu da institucije konstituirane u samom Rimu predstavljaju model municipalnom uređenju svake novonastale kolonije i municipija.

Žrtvenik posvećen Prijapu iz Salone (CIL 3, 8863, AMS A137)

U izvornom znanstvenom članku Epigrafski spoliji iz Zvonimirove ulice u Solinu Dino Demicheli kataloški obrađuje i potom analizira 18 epigrafskih spolija pronađenih 1992. tijekom zaštitnih arheoloških radova na istočnim gradskim fortifikacijama u današnjoj Zvonimirovoj ulici u Solinu. Među njima su od posebne znanstvene vrijednosti natpis posvećen rimskom bogu Prijapu, zatim nadgrobni natpis koji po prvi put u Dalmaciji spominje očuha (victricus). Nakon provedene višeslojne analize natpisa i spomenika autor zaključuje kako se na njima mogu pročitati imena 19 osoba čija dva gentilicija i tri kognomena do sada nisu zabilježena na rimskim natpisima iz provincije Dalmacije. Autor ustvrđuje odnose između komemoratora i preminulih, na osnovi onomastičke analize zaključuje da je najmanje deset osoba imalo građansko pravo, među ostalim osobama potvrđeni su i robovi. Spomenici se datiraju u vrijeme 2. i 3. stoljeća, što znači da pripadaju razdoblju podizanja ili obnove ovoga dijela gradskih fortifikacija.Upravo u njima autor s punim opravdanjem prepoznaje onaj dio Salone koji će u budućnosti dati nove i brojne kamene natpise.

Pavonazzeto brecciato (ZS)

Ivo Donelli u stručnom članku Vrste kamena otkrivene na trasi plinovoda u Solinu donosi klasifikaciju kamenih artefakta sa zaštitnih arheoloških istraživanja na gradilištu plinovoda u Ulici Stjepana Radića u Solinu. Određuje uzorke uspoređujući ih s referentnim uzorcima iz baze podataka Odsjeka konzervacije i restauracije kamena Umjetničke akademije u Splitu. Određuje naziv kamena, vrstu i kamenolome.

 

Današnje stanje spolija u Aljinovićevoj mlinici (snimio Jakov Teklić)

U izvornom znanstvenom članku Spolia u Gašpinoj i Aljinovićevoj mlinici u Solinu Nenad Cambi govori o dva rimska spolija uzidana u dvije od nekoliko preživjelih solinskih mlinica – nadgrobnoj steli u Gašpinoj mlinici i kipu komponiranu od muškoga tijela i ženske glave u Aljinovićevoj mlinici. Potonji nije nikada bio znanstveno valoriziran. Prvi spolium, monumentalna nadgrobna stela Prostinije Prokule i Faventine Delikate iz Trajanova doba, ugrađen je u Gašpinoj mlinici u Solinu poviše sjevernih vrata. Žena na lijevoj strani portretnoga polja nosi sofisticiranu frizuru koja podsjeća na one iz carske okoline (Plotina, Marcijana i Matidija), dok je djevojčica Delikata počešljana tako da oponaša mušku frizuru, ponajviše Trajanov portret decennalia tipa. Drugi spolium je kip uzidan u Aljinovićevu mlinicu. Na temelju dviju starih fotografija može se reći da je posrijedi novokomponirani kip. Tijelo je muškarca, a glava žene nešto većih dimenzija od ljudskih. Muškarac je odjeven u tuniku i togu. Na lomu vrata umetnuta je ženska glava. Njezina frizura je iz doba oko sredine 3. stoljeća ili nešto kasnije. Vlasnici mlinice su nedavno izvadili žensku glavu i umetnuli nakaznu gipsanu. Kako se obje mlinice nalaze na području salonitanskih istočnih nekropola oba spolija veoma vjerojatno potječu iz sepulkralnoga ambijenta, jer treba pretpostaviti da su nađena prigodom gradnje mlinica.

TD 157, p. 963

Michael Ursinus u izvornom znanstvenom članku Ottoman Çiftlik / Zemin Holdings in the Grounds of Ancient Salona and the Ager Salonitanus before the Fall of Klis (1537) obrađuje temu koja se gotovo po prvi put pojavljuje u kontekstu Klisa i neposredne okolice. Naime, poznato je da Osmanlije u svoj porezni sustav i popise (deftere) uključuju i one teritorije na kojima još uvijek nije formalno i čvrsto uspostavljena njihova vlast. Zbog toga su od iznimne historiografske važnosti dva kratka teksta iz deftera TD 157, koja se u radu objavljuju u turskoj transkripciji i prijevodu. Iz njih je očito da je dio prostora između Klisa i Trogira skoro dva desetljeća prije pada Klisa bio pod otomanskom upravom. Zemljište, vinogradi i mlinovi Jerolima Lukašića bili su dodijeljeni kao čiftluk trojici turskih uglednika, a zemljište unutar razorene Salone kao zemin drugoj dvojici, potom i trećem, za 30 akči. U vrijeme popisa spomenuti čiftluk i zemin nisu bili obrađivani, pa je i cijena koja se za njihovo korištenje morala plaćati bila najniža.

Tlocrt termi otkrivenih 1771. godine

U izvornom znanstvenom članku Prilog povijesti početaka arheologije u Saloni Arsen Duplančić rasvjetljava okolnosti otkrivanja termi sjeveroistočno od teatra u najstarijem dijelu Salone godine 1771. i to tako da je povezao tadašnje izvještaje i jedan nacrt sa suvremenom literaturom te istraživanjima provedenima 1805. i 1821. Zaključuje kako su upravo na tom mjestu istraživanjem termalnog sklopa 2. listopada 1821. započela prva sustavna arheološka institucionalna iskopavanja u Saloni, odnosno u Hrvatskoj. Terme su tijekom 19. stoljeća uništene, ali bi se njihovi ostatci vjerojatno našli nekim novim istraživanjima. Autor je pokazao izvanredno poznavanje raznovrsnih izvora koji o njima govore, iz njih je izvukao mnoštvo podataka naglašavajući iznimnu važnost Salone kao arheološkoga lokaliteta iznimnoga potencijala. Temu rada je znalački iskoristio za objavljivanje u godini kada Arheološki muzej u Splitu obilježava dva stoljeća svoga postojanja.

List s prikazom jugozapadnoga dijela karte

Ivan Šuta u izvornom znanstvenom članku Skica nacrta ceste Klis – Split iz 1807. godine donosi skicu nacrta te ceste iz vremena francuske uprave, koja se čuva u kartografskoj zbirci Državnoga arhiva u Zadru. Razmatrane su dvije varijante trase na dijelu od Solina do Klisa, ali je izgrađena trasa preko naselja Rupotina, koja zaobilazi klišku tvrđavu i Greben sa sjeverne strane. Trasa je korištena i prije kao pješački put, no tada je dovedena u stanje da se može koristiti za kolni prijevoz. Autor radi analizu obiju trasa i na osnovu dostupnih izvora zaključuje da je riječ o dijelu kolne ceste Split – Sinj. Na inicijativu francuskoga vojnog zapovjednika generala A. Marmonta trasu je vjerojatno projektirao inženjer Frane Zavoreo. Cesta je izgrađena 1807., a u gradnji su osim lokalnoga stanovništva sudjelovali i francuski vojnici. Trasa ceste većim dijelom koristi se i danas kao lokalni put u odvojenim segmentima. Riječ je o prvoj kolnoj cesti koja je nakon rimskoga doba povezala obalu i zaleđe, a bila je u upotrebi do gradnje nove austrijske ceste sredinom 19. stoljeća.

Račić godine 1906. pred odlazak u mirovinu

Tonći Ćićerić u izvornom znanstvenom članku Prilozi za biografiju admirala Antona Račića, temeljem obiteljskih i javnih dokumenata te drugih dostupnih izvora i svjedočanstava, rekonstruira životni i profesionalni put Antona Račića, kontraadmirala Austro-ugarske ratne mornarice, koji se nakon iznimne vojne karijere u danima mirovine s obitelji skrasio u Solinu, gdje je godine 1933. našao i svoje posljednje počivalište. Osim što nastoji rasvijetlili na našim prostorima do sada slabo poznatu admiralovu biografiju, ovaj rad donosi i brojne podatke o drugim članovima obitelji Račić u kojoj je mornarički poziv dio generacijskoga nasljeđa. Autor je satkao preglednu sliku jedne zapostavljene biografije kao relevantnu podlogu s pripadajućim dosezima koji ostaju nezaobilazna historiografska pozicija za svako daljnje istraživanje teme. Za Solin tema je intrigantna zbog povezanosti Račića s tadašnjim lokalnim elitama kao i fragmentima obiteljske svakodnevice i življenja u Solinu.

 

Preslik naslovnice Kerubina Šegvića Storia…

Josip Dukić i Bernard Dukić u izvornom znanstvenom članku Odnos don Frane Bulića i fra Ivana Markovića u kontekstu polemike o sv. Dujmu i apostolicitetu splitske Crkve govore o osporavanju apostoliciteta splitske Crkve temeljem arheoloških nalaza u Saloni početkom 20. stoljeća. Don Frane Bulić i fra Ivan Marković dali su, svaki na svoj način, velik doprinos proučavanju crkvene i civilne prošlosti Dalmacije. Don Frane je ostavio dubok trag kao profesor, odgojitelj, konzervator, povjesničar, arheolog i epigrafičar. Fra Ivan je napisao nekoliko književnih, teoloških i povijesnih djela. Njihovi kolegijalni odnosi dovedeni su u pitanje početkom 20. stoljeća kada se vodila rasprava vezana za salonitanskoga mučenika Domnija – Dujma. Don Franina i fra Ivanova korespondencija, koja se čuva u knjižnici Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, te jedno pismo u arhivu Franjevačkoga samostana u Sinju jasno pokazuju koliko su zapravo bile dinamične i žestoke rasprave, popraćene sudskom parnicom, koje su u konačnici utjecale na promjenu tradicionalnoga shvaćanja apostoliciteta splitske Crkve.

Personifikacija umjetnosti i ljepote (Bakanal umjetnika), Jozo Kljaković, 1922., (iz fotoalbuma Memorijalne zbirke Jozo Kljaković)

Lidija Fištrek u stručnom članku Elementi performansa u stvaralaštvu Joze Kljakovića piše o javnosti slabije znanom dijelu Kljakovićeva umjetničkog opusa. Taj svestrani umjetnik vrlo rano organizira izvedbe koristeći pri tom sve elemente umjetničkoga performansa. Koristi se tijelom koje postaje medij što odašilje poruke koje se prenose do primatelja, tj. gledatelja, čineći vizualnu teatralizaciju. Obzirom da u umjetnosti performansa kod Joze Kljakovića tijelo postaje događaj, zato što se nalazi u središtu pozornosti i nadilazi sematsko i semiotsko te njegovo djelovanje pokreću osjećaji, performativnost tijela kao umjetničkoga djela nalazi se u projekciji događaja. Prostor u kojem se performans događa nije nužno institucionalan, već prikazuje događaj koji djeluje u sadašnjosti toga trenutka pretpostavljajući nešto izvan sebe jer umjetnost performansa je uvijek izvedba za nekoga, za neku publiku koja ga prepoznaje i vrednuje ga, čak i u slučaju da je publika dio performansa.

Njemački vojnici pored crkve u Kučinama (tab. 10.2)

Ivan Matijević u izvornom znanstvenom članku Njemačka protuzračna obrana u Solinu između ožujka i listopada 1944. objavljuje album s fotografijama anonimnoga pripadnika njemačkih zračnih snaga (Luftwaffe) između 1942. i 1945. Nakon obuke za operatera na Würzburg radaru boravio je u Berlinu i Parizu te je premješten u Niš u neku protuzračnu postrojbu ratnoga zrakoplovstva u sastavu 20. flak divizije, potom se od posljedica ranjavanja oporavljao u Vojnoj bolnici u Zagrebu. Najviše fotografija je iz vremena njegova boravka u Kučinama, vjerojatno tijekom ranoga proljeća 1944., te Solina gdje je između srpnja i listopada 1944. služio na Würzburg D radaru. Smještaj radara južno od talijanskoga bunkera pored Karapašine livade navodi na zaključak da je u neposrednoj blizini morala biti baterija protuzračnih topova od 88 mm čiju je vatru radar navodio. Ostatak rada posvećen je prikazu položaja i aktivnosti njemačke protuzračne obrane u Splitu i Solinu između ožujka i lipnja odnosno listopada 1944. i pokušaju određivanja vojnikove pripadnosti 9. Condor regimenti.

U ovakvim prigodama uobičajeno je zahvalom istaknuti one koji su pridonijeli dovršetku zajedničkoga posla. Zahvaljujemo svim suradnicima bez čijega truda ne bi bilo Tusculuma: već spomenutoj četrnaestorici autorâ prilogâ; recenzentima koji su usmjeravali autore; fotografima; Tonću Ćićeriću, ravnatelju Javne ustanove u kulturi Zvonimir; prevoditelju Radovanu Kečkemetu čiji rad daje posebnu dimenziju našemu časopisu; grafičaru Marku Grgiću i tiskari Jafra Print koji su se potrudili izgled Tusculuma približiti našim zahtjevima; te solinskim gradskim ocima i županijskim ocima bez čijega razumijevanja i potpore ne bi bilo Tusculuma.
I na kraju, hvala i vama drage Solinjanke i Solinjani, poštovani prijatelji, s nadom da ćete i u ovom broju Tusculuma otkriti koju novost iz naše prošlosti.

Priredio: Marko Matijević

 

SURADNJOM S MUZIČKIM AKADEMIJAMA SOLINSKI DOM »ZVONIMIR« (P)OSTAO OPERNO SREDIŠTE – »Figarov pir« uz korona mjere

SOLINSKA KRONIKA 15. studenoga 2020. Broj 315

U solinskoj produkciji »Figarova pira« koja je podnaslovljenja kao »Priča o ljubavi« nastupili su studenti ili nedavni diplomanti glazbenih akademija u Zagrebu i Splitu, koji su uloge u predstavi pripremali pod mentorstvom red. prof. Giorgia Suriana, red. prof. Chyntije Hansell – Bakić, doc. Žane Marendić Bučević, doc. Terezije Kusanović i izv. prof. Harija Zlodre

Nakon Zajčeva »Nikole Šubića Zrinskog« i Donizettijeva »Ljubavnog napitka«, Mozartov »Figarov pir« treći je naslov koji je iznjedrila suradnja »Zvonimira« s glazbenim akademijama

Višegodišnja suradnja Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin s Muzičkom akademijom u Zagrebu i glazbenim odjelom Umjetničke akademije u Splitu, rezultirala je ovogodišnjom produkcijom operne predstave »Figarov pir« Wolfganga Amadeusa Mozarta u adaptaciji i režiji Giorgia Suriana.
Proslavljeni hrvatski bas Giorgio Surian koji je ostvario respektabilnu međunarodnu karijeru, dugo je godina uspješan i na polju glazbene pedagogije gdje je odgojio čitav niz afirmiranih opernih pjevača mlađe generacije. Solinskom se produkcijom Figarova pira, koja je zbog iznimnoga interesa publike doživjela dvije redovne i jednu dodatnu izvedbu, pokazao i kao talentiran operni redatelj. Surian je tako uz asistenciju Donata Zeke ostvario vrlo dinamičnu i zanimljivu predstavu. Mladi pjevači pokazali su izniman glazbeni i scenski potencijal, a zasigurno ćemo neke od njih uskoro gledati i na velikim opernim pozornicama.
»Figarov pir« komična je opera iz 1786. koju je tridesetogodišnji Mozart skladao po libretu Lorenza de Pontea, temeljenom na scenskoj komediji Pierra Beaumarchaisea. Iako je u Beču prvobitno bilo zabranjeno izvođenje Beaumarchaiseova izvornika zbog izrugivanja s dekadentnom višom klasom, Mozartova je opera, zahvaljujući njegovoj ingenioznoj glazbi zaobišla sve cenzure i postala jedno od najuspješnijih glazbeno-scenskih djela s kraja 18. stoljeća, a i danas se smatra jednim od kanonskih naslova standardnoga opernog repertoara.
U solinskoj produkciji »Figarova pira« koja je podnaslovljenja kao »Priča o ljubavi« nastupili su studenti ili nedavni diplomanti glazbenih akademija u Zagrebu i Splitu, koji su uloge u predstavi pripremali pod mentorstvom red. prof. Giorgia Suriana, red. prof. Chyntije Hansell – Bakić, doc. Žane Marendić Bučević, doc. Terezije Kusanović i izv. prof. Harija Zlodre.
U ulozi grofa Almavive u sve tri solinske izvedbe nastupio je Marin Čargo dok su se u ulozi grofice Almaviva izmjenjivale Ana Malovan i Rahela Ujević. U ulozi Sussane nastupile su Neda Aleksić i Kristina Svalina, Figara je tumačio Benjamin Šuran, dok je zapaženi nastup u ulozi Cherubina ostvarila Nikolina Zovko. U istoj ulozi pojavila se i Dora Klarić, dok je Ani Škorić nastupila u ulozi Marcelline. Vjekoslav Kaštelančić tumačio je dvije uloge, Basilija i Don Curzija. Bartolo je bio Matija Škiljo, a Barbarina Mia Gazdović. Sve tri izvedbe na klaviru je pouzdano pratio prof. Zoran Velić.
Nakon Zajčevog »Nikole Šubića Zrinskog« i Donizettijevog »Ljubavnog napitka«, Mozartov »Figarov pir« treći je naslov koji je iznjedrila suradnja »Zvonimira« sa spomenutim glazbenim akademijama. Izvanredne rekacije publike i visoka posjećenost, koja je u vremenu koronakrize prava rijetkost, dokaz su kvalitete ovih projekata, za koje se nadamo da će se s novim naslovima nastaviti i u budućnosti.

Mladi pjevači pokazali su izniman glazbeni i scenski potencijal, a zasigurno ćemo neke od njih uskoro gledati i na velikim opernim pozornicama

NASTUP ZAGREBAČKO-ROVINJSKOG »ANSAMBLA PRO ‘800« U GLAZBENOMU PROGRAMU SOLINSKOGA »ZVONIMIRA« – Nadahnuto i angažirano

SOLINSKA KRONIKA 15. studenoga 2020. Broj 315

Program kojim se »Ansambl PRO ‘800« predstavio solinskoj publici jedinstven je po upotrebi gitare koja je bila vrlo popularna u Austriji prvih desetljeća 19. stoljeća, a veliku popularnost doživjela je zahvaljući nekolicini talijanskih gitarskih virtuoza koji su svoju slavu stekli u austrijskoj prijestolnici

U glazbenomu programu Javne ustanove u kulturi »Zvonimir« Solin nastupio je zagrebačko-rovinjski »Ansambl PRO ‘800«, koji je nastao iz želje za predstavljanjem glazbe 19. stoljeća na autentičan način. Sastav čine iskusni akademski glazbenici Dani Bošnjak (flauta), Aleksandar Jakopanec (viola) i Domagoj Terzić (gitara), redom istaknuti članovi Zagrebačke filharmonije i nastavnici na vodećim hrvatskim glazbenim školama i učilištima. Upravo su zvuci ovakvih sastava odzvanjali bečkim salonima i vrtovima s početka 19. stoljeća, a vežu se i uz tradiciju kućnoga muziciranja, tzv. »Hausmusika«, iznimno popularnoga u onovremenim srednjoeuropskim građanskim i aristokratskim salonima.
Program kojim se »Ansambl PRO ‘800« predstavio solinskoj publici jedinstven je po upotrebi gitare koja je bila vrlo popularna u Austriji prvih desetljeća 19. stoljeća, a veliku popularnost doživjela je zahvaljući nekolicini talijanskih gitarskih virtuoza koji su svoju slavu stekli u austrijskoj prijestolnici.
Zanimanje za taj instrument pokazao je i poznati austrijski skladatelj Franz Schubert koji je u suradnji sa skladateljem Wenzelom Thomasom Matiegkom, skladao Trio za flautu, gitaru i violu. Ovo peterostavačno djelo »Ansambl PRO ‘800« izveo je nadahnuto i angažirano, poštujući pritom sve stilske posebnosti koje ova opsežna skladba krije. Njihova interpetacija potvrdila je da je ovdje riječ o glazbenicima s velikim iskustvom komornoga muziciranja koji vrlo spretno koreliraju između solističkih i pratećih uloga tvoreći pritom skladnu zvučnu cjelinu koja je zaokupila pažnju slušateljstva.
U godini u kojoj obilježavamo 250. godišnjicu njegova rođenja, teško je zamisliti ozbiljan koncertni program koji ne bi sadržavao i poneko djelo iz impozantnog opusa Ludwiga van Beethovena. »Ansambl PRO ‘800« odlučio se ovom prilikom za Beethovenovu Serenadu u D-duru, op. 8:1 koju je za ovakav trio transkribirao već spomenuti Wenzel Thomas Matiegka. Kao i kod Schuberova trija, Ansambl je i u ovoj izvedbi pokazao odlično poznavanje glazbenih i stilskih zakonitosti prepoznatljivog Beethovenovog skladateljskog rukopisa.
Na koncert je uvršteno i djelo jednoga hrvatskog skladatelja, i to Ivana Padoveca, rođenoga Varaždinca koji je uspješnu skladateljsku i solističku karijeru kao gitarist ostvario u Beču u prvoj polovicu 19. stoljeća. Njegova djela i danas su neizostavna na koncertnim programima ovakvih sastava u Hrvatskoj i inozemstvu. Za solinski koncert »Ansambl PRO ‘800« odabrao je Padovčev nokturno »Lakhu noć« koji je u ovoj instrumentaciji zazvučao otmjeno i toplo, savršeno se uklopivši u ostatak programa.

CJELOVEČERNJIM KONCERTOM SPLITSKOGA KVARTETA FLAUTA »IMAGINE« OTVORENA ZVONIMIROVA KULTURNA SEZONA – Suvremenim korakom u mitsko

Koncert je otvoren poznatom suitom norveškoga skladatelja Edvarda Griega »Iz Holbergovih vremena«, Op. 40, koja je doživjela mnoge transkrpicije za sastave, a jedna od uspjelijih je svakako i ova za kvartet flauta…
Nastup su zaključile suvremenim djelom američke skladateljice Catherin McMichael »A Gaelic Offering«, jedinstvenim oslikavanjem galske glazbene tradicije

U vremenu u kojemu se kulturne ustanove nalaze na velikoj kušnji i kada se svakim novim danom moraju (iz)boriti da bi održale kulturne programe, solinski je »Zvonimir« među rijetkim ustanovama koja je početkom listopada otvorila novu kulturnu sezonu. Izazovno vrijeme od priređivača zahtijeva pojačan angažman kako bi se pronašao model održivosti programa usprkos ograničenjima koja pred njih postavlja pandemija koronavirusa.
»Zvonimir« je svoj model pronašao, broj mjesta u gledalištu velike dvorane smanjen je na 70 kako bi se zadržala fizička distanca, na ulazu se popisuju svi posjetitelji, obavlja se obvezna dezinfekcija ruku automatskim dispenzerima, mjeri temperatura svakom posjetitelju, nošenje zaštitne maske je obvezno, a oni posjetitelji koji je nemaju mogu je besplatno dobiti na ulazu… Iako se sve skupa u najavi čini kompliciranim u praksi smo svjedočili kako je taj proces tekao vrlo brzo i jednostavno, čemu je doprinijela i visoka disciplina solinske publike koja je u velikom broju pohodila prvi koncert u sezoni.

Kvartet ozbiljnih namjera
Čast da cjelovečernjim koncertom otvori Zvonimirovu kulturnu sezonu 2020./21. pripala je splitskom Kvartetu flauta »Imagine«, osnovanom 2013. kojega čine flautistice mlađe generacije Marija Bašić Markotić, Mila Lapov, Ana Vrvilo i Antonija Mikas. Iza njih je već niz uspješnih nastupa, a program koji su pripremile za solinsku publiku ukazao je kako su njihove umjetničke namjere vrlo ozbiljne.
Koncert je otvoren poznatom suitom norveškoga skladatelja Edvarda Griega »Iz Holbergovih vremena«, Op. 40, u kojoj je skladatelj neoklasicističkim pristupom odao glazbeno priznanje velikom skandinavskom dramatičaru Ludvigu Holbergu s prijelaza 17. u 18. stoljeće. Griegova suita sastoji se od preludija i četiri klasična plesa – sarabande, gavotte, aira i rigaudona, a mnogi je glazbeni kritičari stavljaju uz bok planetarno popularnoj Griegovoj suiti »Peer Gynt«. Iako je izvorno skladana za glasovir, suita »Iz Holbergovih vremena« doživjela je mnoge transkrpicije za druge sastave, a jedna od uspjelijih je svakako i ova za kvartet flauta koje su na solinskomu koncertu mlade glazbenice donijele stilski čisto i tonski ujednačeno, s izraženim osjećajem za glazbenu frazu.
Jedan od najznačajnijih francuskih skladatelja 20. stoljeća Eugène Bozza skladao je 1955. za kvartet flauta skladbu u četiri stavka »Jour d’été a la montagne« kojom nastoji glazbeno dočarati planinski pejzaž u ljetnima danima. Ovu skladbu punu glazbenih i tehničkih izazova Kvartet »Imagine« iznjedrio je sigurno i suvereno. Njihova je interpretacija uspjela dekodirati sva skrivena programatska značenja Bozzine skladbe uz zrelo promišljanje o stilskim obilježjima koja odlikuju kako ovaj komad, tako i njegov cjelokupni opus.

Ukorak sa suvremenim kretanjima
Drugi dio koncerta otvoren je četvetrostavačnom skladbom »Fictions« suvremenoga britanskog skladatelja i flautista Mikea Mowera. Izvedbom ove uzbudljive i izrazito ritmične skladbe, članice Kvarteta pokazale su dobro vladanje elementima suvremene glazbe i da svakako idu ukorak sa suvremenim repertoarnim kretanjima.
Nastup su zaključile još jednim suvremenim djelom američke skladateljice Catherin McMichael pod nazivom »A Gaelic Offering«, kroz čije se stavke »Rose Cottage«, »The Doubtful Wife«, »Lake Solace« i »Describe a Circle« oslikava galska glazbena tradicija koja programom pokušava dozvati duh nekih davnih mitskih vremena. Ovo je pak naročito do izražaja došlo u sporijim, ponešto meditativnim odlomcima, u kojima su članice »Imagina« pokazale izraziti smisao za zajedničko fraziranje, što je uz vrlo dobar zvučni balans i intonaciju, osnova svakoga kvalitetnog komornog ansambla.
Koncert bi u zvučnomu smislu bio znatno dojmljiviji da je održan u Galeriji »Zvonimir« koja je akustički primjerenija ovakvim produkcijama, međutim pridržavanje epidemioloških mjera zahtjeva veći prostor kako bi se zadovoljila propisana fizička distanca. Nastojanja organizatora da se usprkos izazovnim epidemijskim uvjetima realizira planirana kulturna sezona očito je prepoznala i solinska publika koja je popunila sva mjesta u gledalištu te dugim pljeskom na kraju koncerta pozdravila izvođačice, ali na određen način i sve ostale kulturne programe koji nas očekuju u narednim mjesecima.

K. S.

RAZGOVORI UGODNI NARODA SOLINSKOGA: MR. SC. BOŽICA PRANJIĆ MARENDIĆ, DIPLOMIRANI KRIMINALIST Solinska časnica kliške tvrđave

Puno je stereotipa s kojima sam se morala boriti, ali ja sam hrabra osoba, od malih nogu sam se morala boriti između ostaloga i kao šesto dijete u obitelji. Dokazala sam da se s puno truda može uskladiti, izuzetno zahtjevan, stresan, ponekad i opasan posao u sigurnosnoj službi s obiteljskim životom

Društvo svoje postojanje zahvaljuje upravo temeljnoj ljudskoj potrebi za kolektivnom sigurnošću. Na taj su način sigurnost i društvo istoznačnice. Bez jednoga drugo prestaje postojati. Svijet u kojemu je odnos između sigurnosti i društva doživio svoj eksponencijalni i dinamični rast pogotovo u posljednja dva desetljeća posljedica je aktivnosti i kretanja društva koje je brže i kompliciranije danas nego ikada prije. Kulturno-povijesna baština kao jedan od (rijetkih) preostalih društvenih temelja, a time i resursa, sama nailazi na nove, ali i postavlja izazove.
Nastanak društvene zajednice na prostoru današnjega Solina, antičke Salone, starohrvatske kraljevske prijestolnice ključno je ovisio o sigurnosti koju joj je u zaleđu pružao Klis tvoreći s njome jedinstvenu i neprekinutu, povijesnu, društvenu i kulturološku cjelinu. Povijesni je paradoks zaigravši na kartu očuvanja bogate baštine proizašle iz tisućljetne igre, sigurnost kliške baštine povjerio u ruke Solinjanki mr. sc. Božici Pranjić Marendić ukazujući još jednom na neraskidivu (povijesnu) sponu solinsko-kliškoga društva.

Kakav je trenutačno vaš posao? Koje su vam dužnosti i obveze? Koja područja posao izravno pokriva?
Zanimljiv i gotovo potpuno drukčiji u odnosu na prošli posao u sustavu državne sigurnosti. Naime u odnosu na sadašnje poslove, rad u službi izazov je s puno više stresnih, nekad i opasnih situacija na terenu koje zahtijevaju koordinaciju i timski rad. Tako stečena iskustva značajno su mi pomogla uklopiti se u novu radnu sredinu.

– Dakle u općini Klis od sredine 2019. radim na mjestu savjetnice u Uredu načelnika. U opis poslova moga radnog mjesta uključeno je savjetovanje na području društvenih djelatnosti i implementaciju preventivnih mjera u sigurnosti, savjetovanje i koordinacije u turističkim aktivnostima te poslovi koordinacije suradnje na razvojnim društvenim projektima.

S kakvim ste se izazovima i/li problemima suočili na novomu poslu i kako se s istima i danas nosite? Gledamo li na posao kao temeljnu društvenu instancu, kao ono što izgrađuje čitavu zajednicu, kako je s Vašega gledišta potrebno pristupati radu i poslu?

– Više je riječ o izazovima ne toliko problemima. Koordinacija aktivnosti, kao i nadzor nad izvršavanjem određenih obaveza i pravovremena reakcija kada se detektira greška u procesu ili jednostavno izostane odgovoran pristup poslu. Dosljednost u obavljanju svakodnevnih zadaća držim ključnom karakteristikom i preduvjetom uspjeha te upravo iz toga razloga nastojim osobnim primjerom potaknuti i druge.
Naime, na odgovornost za kvalitetu svakoga rada gledam kao na izazov koji dominira u svim resorima i ukoliko izostaje, nema kvalitetnoga iskoraka. Najkompleksniji je rad s ljudima, to znam iz dugogodišnjega iskustva budući da ima raznih osobnosti kojima se treba znati i htjeti prilagoditi.
Upravo je načelnik općine ne tako davno pred većim auditorijem izjavio kako mi u početku rada na mjestu savjetnice i nije bilo baš jednostavno, aludirajući na činjenicu kako nisam iz Klisa i kako dolazim iz mirovine (starosne mirovine), nakon završene specifične karijere. Međutim ja sam kao osoba otvorena, poštena, širokih pogleda, dobronamjerna i držim da sam od velike većine zbog tih karakteristika dobro prihvaćena. U konačnici, nakon prvih desetak dana, temeljem opservacije tvrđave, izradila sam i dostavila foto elaborat stanja tvrđave s prijedlozima mjera unaprjeđenja.
Dakako, svakodnevnim upravo dosljednim radom, prepoznajem mogućnosti popravljanja i unaprjeđenja u prostoru. Zahvaljujući prihvaćanju odgovornih, većina ideja i prijedloga u interesu sigurnosti i opće funkcionalnosti tvrđave kao turističke destinacije brzo se ugradi u svakodnevicu. To je moja uloga i cilj, biti profesionalna, savjesna i odgovorna, imati viziju. 

Inicijativa i nove perspektive

U vidu rečenoga kakve konkretne odluke, savjete donosite u svakodnevnomu radu? Na kojim područjima se ističe Vaša inicijativa?

– Moje odluke, zapravo prijedlozi u pravilu su usmjereni na implementaciju preventivnih mjera s područja sigurnosti, a vezano za tvrđavu Klis i Interpretacijski centar Klis. Uz očekivanu inicijativu u prevenciji, sukreator sam i zadužena za kvalitetno funkcioniranje turističke ponude na tvrđavi Klis i Interpretacijskom centru Klis. Svakodnevno kvalitetno funkcioniranje turističke ponude temelj je konkurentnosti i zalog svijetle turističke budućnosti općine Klis i same tvrđave kao važne destinacije na karti kulturno-povijesnih znamenitosti.
Zašto vas je taj posao zaintrigirao, koji su razlozi? Postoje li u Vašemu dosadašnjemu životu i radu neki trenutci ili razdoblja koja su Vas dodatno potaknula, ohrabrila i učvrstila u odluci?
Odlaskom u mirovinu u momu se životu samo naizgled okrenula nova stranica. Naime kroz čitavi radni vijek, mladost i obiteljski život, usporedo s poslovnim obavezama i zajedno s mojim najdražima, pronalazila sam vrijeme za svoju veliku ljubav – putovanje, upoznavanje novih destinacija, ljudi, povijesti i običaja. Umirovljenjem se preda mnom otvaraju nove perspektive, neke želje i ambicije koje su stajale po strani sada dobivaju svoje vrijeme. Kroz zajedničke godine, moj suprug, djeca i ja, Hrvatsku smo istražili uzduž i poprijeko, bogate uspomene sa zajedničkih putovanja česta su tema obiteljskih druženja. Međunarodna putovanja važan su dio našega načina življenja pa se godinama skupio popriličan broj europskih destinacija.
Iskustva s putovanjâ potaknula su me na razmišljanje o načinu na koji stečenim iskustvom, znanjem i vještinama, kao kotačić osobno mogu pomoći razvoju turizma i sigurnosti u svom životnom okruženju. Razvoju ideje o osobnom angažmanu, pomogla je i činjenica kako je moj profesionalni rad iziskivao kontakte i suradnju sa značajnim brojem djelatnika iz turističkoga sektora pa mi dosezi i problemi u tomu resoru nisu nepoznanica. Dakle, kombinacija osobnih interesa, radno iskustvo i poticajno životno okruženje bogate povijesno kulturne baštine, odlučujuće su utjecali na odluku o novoj karijeri.

Međunarodna konferencija

Naše je solinsko-kliško područje podložno velikomu priljevu uglavnom mlađega stanovništva. Veliki je to potencijal i zalog u društvenomu životu čitavoga područja koji sa sobom objektivno govoreći nosi i brojne izazove, pitanja koji ukoliko ne nađu adekvatan odgovor postaju istinski problemi. Jedno od temeljnih, egzistencijalnih rekli bismo pitanja u našoj zajednici jest pitanje zaposlenja. Što preko Vašega iskustva možemo poručiti drugima, posebice mladima? Kako ste Vi došli do trenutačnoga posla? Koji su vas poslovi i iskustva vodili do sadašnje pozicije?

– Promišljanje o drugoj karijeri povezano je i s vremenom studiranja na Poslijediplomskom znanstvenom studiju Pravnog fakulteta u Splitu. Znanstveni magisterij iz područja društvenih znanosti izvrsna je nadogradnja stručnih znanja i radne prakse, a perspektive koje se otvaraju važno je povezati s mogućnostima u životnomu okruženju.
Ozbiljniji kontakt s povijesnom i kulturnom baštinom, s gledišta izgradnje i implementacije modela zaštite i sigurnosti, upravo je znanstveno-stručna, međunarodna konferencija »Sigurnost povijesnih gradova« održana u hotelu »Le Meridian« u ožujku 2017. Iskustva praktičara i znanstvenika iz Španjolske, Njemačke, Turske, Francuske i SAD-a predstavljena na prvoj konferenciji, značajno su oblikovala dalji razvoj moje ideje o novoj karijeri. Formula je jednostavna, stečena iskustva u poslu, znanja i vještine s Poslijediplomskog studija i ideje praktičara, kombinirane s potrebom zajednice temelj su za daljnji razvoj i napredovanje.
Uz iskustveni i znanstveno stručni pristup važna je i dobra organizacija konferencije u kojoj je uz članove policijske udruge »IPA« Split, sudjelovao i tim Hrvatske udruge povijesnih gradova, kada sam upoznala načelnika općine Klis i predsjednika Hrvatske udruge povijesnih gradova gospodina Jakova Vetmu. Konferencija osmišljena kao mjesto okupljanja praktičara brige o povijesnoj i kulturnoj baštini i to baš u segmentu sigurnosti svakodnevice u specifičnomu okruženju povijesnih gradova i utvrda je održana i 2018., a razgovori o mom stručnom angažmanu u općini Klis započeli su početkom 2019. Na konačnu odluku o angažmanu najviše je utjecala podudarnost ideja o potrebi implementacije modela preventivnih sigurnosnih mjera na tvrđavi Klis, koja iz godine u godinu postaje sve privlačnija destinacija domaćih i stranih gostiju.

Trajno usavršavanje u poslu

Konačno govoreći nema jednostavnoga odgovora na izazove niti laganoga rješenja za probleme. Međutim imajući u vidu Vaše dosadašnje bogato radno iskustvo, a govoreći pak s određenim vremenskim odmakom koji je recept za jednoga početnika na ovomu području. Kojim putem bi trebao graditi iskustvo?

– Prevencija neprihvatljivih događaja i sigurnost destinacije ozbiljne su teme koje traže odgovorno planiranje, implementaciju, organizaciju i upravljanje procesima koji nisu uvijek jednostavni, a vrlo često i zahtjevni za gosta koji kada je na odmoru, odgovornost i brigu ostavlja drugima – djelatnicima u turizmu i domaćinima. Spremnost na suradnju, prihvaćanje ideja i dobre prakse drugih, pozitivan stav s naglašenim osjećajem odgovornosti za drugoga, osobine su koje detektiraju dobrog djelatnika/cu u sektoru turizma i sigurnosti destinacije.

Parafrazirajući poznatu narodnu izreku »Čovjek uči dok je živ« možemo zaključiti da se današnji stručnjak usavršava dok je živ. Stjecanjem akademskoga, znanstvenoga statusa ne prestaje stjecanje znanja. Gdje nalazite nadahnuća i kako konkretno gradite potrebno iskustvo u praktičnomu smislu?

– Ja sam profesionalno znatiželjna, u mnogo čemu entuzijast i zainteresirana sam za primjenu stečenih iskustava, kao i stjecanje novih znanja i vještina u društvenim djelatnostima, organizaciji i upravljanju. Kada radim, osjećam se odlično. Jedno od životnih gesla mi je: »Radi, voli i moli!«, i to sam u tri riječi ja, moja esencija. Pored zahtjevne ranije karijere, danas se osjećam kao na početku, motivirana i pozitivno ambiciozna. Uvjerena sam da mogu zajednici dati još mnogo i to je razlog da se samoeduciram i educiram kroz razne vidove konferencijâ, panel diskusijâ, kongresâ… od teme sigurnosti do teme turizma, a vjerujem kako ćete se složiti da je u današnje izazovno vrijeme, više no ikada ranije, jedno s drugim neodvojivo povezano.
Uz praktičan rad, objavljeni su i moji stručni članci na temu sigurnosti životnoga okruženja. Olakotna mi je okolnost i to ću jasno izreći, što mi je suprug također zaljubljenik u sigurnost tako da smo i tu međusobna potpora. Uvijek kada priprema stručne ili znanstvene članke, na njegovu ih želju prva pročitam, iznesem mišljenje, sugestiju, primjedbu za raspravu i korekcije.

Humanistički optimizam

Iako brojni oblici društvenoga uređenja postmoderne epohe u kojoj živimo nerijetko čovjeka u njegovu poslu osiromašuju pa čak i potpuno otuđuju od njegova subjektivnog, emocionalnog rekli bismo čak i tipično ljudskog, posao koji radimo uvijek trebamo promatrati kao posao s ljudima za ljude. Koja su najvažnija osobna zadovoljstva i nezadovoljstva povezana s Vašim poslom?

– Vrlo jednostavno ću Vam reći, profesionalan pristup i odgovornost mojih suradnika, kolega općenito, prijateljski, dobronamjeran pristup me čini zadovoljnom i sretnom. Međutim, kada osjetim u međuljudskim odnosima »gledanje ispod oka«, a i toga ima, to me pomalo žalosti jer nastojim sve probleme i nedorečenosti rješavati otvoreno i izravno u interesu kvalitetnijih odnosa i posljedično boljih zajedničkih rezultata. Takav pristup mi je i u bivšoj karijeri donio samo dobra. U konačnici, ja u svakoj situaciji poslovnoj, a i privatnoj gledam da je »čaša do pola puna«.
Koji pak dio svoga posla prepoznajete kao izvor zadovoljstva?
Nekima će ovo biti banalno, ali mene oduševljava prepoznati zadovoljstvo u pogledima i komentarima posjetitelja naše tvrđave. Volim ih diskretno promatrati i vidjeti kako su oduševljeni ljepotom i monumentalnošću tvrđave, svim turističkim sadržajima koje ona nudi. Nerijetko i stupam s njima u komunikaciju prilikom koje dolazim do zaključka kako njihov dolazak nije samo uvjetovan planetarno popularnom igranom serijom »Game Of Thrones« nego i činjenicom kako je riječ o prekrasnoj tvrđavi nadomak Splita, izuzetnoga povijesnog i kulturološkog značenja za Republiku Hrvatsku.

»Per aspera ad astra« (»Preko trnja do zvijezda«) govorili su stari latini imajući u vidu žrtvu koju je potrebno uložiti pri dosezanju (vrijednoga) cilja. Koliko je trnovit poslovni put žene u našemu društvu? Što ste još radili prije nego ste ušli u ovo zanimanje? Koliko je bilo zahtjevno uskladiti naporan posao i privatan život?

– Kraj karijere nakon 27 godina u Sigurnosno obavještajnoj agenciji, dočekala sam kao magistra znanosti iz područja društvenih znanosti, u najvećem osobnom profesionalnom zvanju viši časnik – savjetnik. Početak karijere vezan je za rodni Bjelovar, a nakon preseljenja u Split 1998. svoj put nastavljam u karijernoj službi djelatnika SOA-e. Iako u istoj službi, radna mjesta kojih sam promijenila nekoliko, zahtijevala su različita znanja i vještine, dodatne edukacije i specijalizacije. Dugi niz godina sam radila poslove, kako mi to znamo reći »u operativi«, zahtjevan tečaj za operativne djelatnike sam pohađala davne 1997. U to vrijeme sam među ženama bila avangarda, držalo se da operativa nikako nije posao za ženu, a na treninzima sam u početku primjećivala i podsmjehe kod priprema za rukovanje vatrenim oružjem, a onda sam vrlo brzo svima dokazala da sam i to svladala odlično.
Puno je stereotipa s kojima sam se morala boriti, ali ja sam hrabra osoba, od malih nogu sam se morala boriti između ostaloga i kao šesto dijete u obitelji. Dokazala sam da se s puno truda može uskladiti, izuzetno zahtjevan, stresan, ponekad i opasan posao u sigurnosnoj službi s obiteljskim životom. Nije pomogla ni činjenica da je zbog udaljenosti obitelji u Bjelovaru i Sinju gotovo izostala »baka servis« potpora. Ponosim se i činjenicom da sam uz sve radne i životne izazove, s troje djece, uspjela na Poslijediplomskom znanstvenom studiju uspješno s prosjekom 4,4 završiti studij i magistrirati. U konačnici taj terenski dio posla mi je omogućio upoznati razne zanimljive ljude iz potpuno različitih resora, karijera, dalo mi je ogromno profesionalno iskustvo. Drago mi je, i znam da sam uspjela kao profesionalac i prije svega kao čovjek, kada me ti isti ljudi po Splitu i Solinu susretnu i srdačno pozdrave. Posebno sam ponosna na Spomenicu domovinske zahvalnosti dodijeljenu mi zbog časne i uzorne službe.

Prednost kliške tvrđave i pogled u budućnost

Za razliku od Solina prednost Klisa odnosno kliške povijesno-kulturne priče je veća usredotočenost na jedan lokalitet, samu tvrđavu. U kojoj se mjeri funkcioniranje toga aparata može uzeti kao primjer odnosno polazišna točka za razmatranja upravljanja ovakvim lokalitetima?

– Tvrđava Klis kao povijesno-kulturna baština i fortifikacijski objekt, od iznimne važnosti u hrvatskoj povijesti zaslužuje najvišu razinu skrbi u svim segmentima pa tako i u segmentu sigurnosti. U odnosu na njenu povijesnu ulogu i činjenicu da je zbog svoga položaja i primarne uloge bila jamstvo sigurnosti stanovnika čitavoga ovoga područja, danas u tvrđavi brinemo o sigurnosti njenih posjetitelja, građana Klisa i samih uposlenika. Doslovno, svaki kamen ugrađen u tvrđavu priča posebnu priču koju smo dužni sačuvati za generacije koje će doći iza nas.
Upravo sačuvati povijest za generacije budućnosti, motiv je i inspiracija u mom svakodnevnom radu i promišljanju o sigurnosti svakodnevice na tvrđavi. Iskustva praktičara iz Lourdesa, Barcelone, Stuttgarta, primjenjivi su i na Kliškoj tvrđavi.

Što vam se najviše sviđa radeći u općini Klis? Jeste li optimistični glede budućnosti?

– Fleksibilnost i profesionalni odnos koji smo zauzeli od prvoga dana. Prihvaćanje mojih sugestija o kojima s načelnikom i kolegama kritički razgovaram, uvažavanje profesionalnoga iskustva, u konačnici govoreći sve je to sretna okolnost i preduvjet suradnje.
Uvjerena sam kako budućnost općine Klis donosi prosperitet i napredak za sve njezine žitelje. Niz je činjenica, projekata o kojima nisam ovdje pozvana govoriti, međutim mogu reći da od kada su na inicijativu općinskoga rukovodstva, Odlukom Vlade RH, 2018. upravljačka prava tvrđavom prenesena na općinu Klis, ostvaren je sjajan turistički rezultat. Već u 2019. tvrđava bilježi više od sto tisuća posjetitelja(!), a treba napomenuti da samo nekoliko godina ranije rezultati nisu bili ni približni. Napredak u obnovi i održavanju jasno je vidljiv, a komentari u pravilu pozitivni, a briga o turističko-sigurnosnom aspektu također je uočljiva. Ovo ljeto smo, zahvaljujući agilnim djelatnicima i povučenim sredstvima EU-a, dobili i prekrasnu rasvjetu koja je omogućila i noćne obilaske tijekom sedmoga i osmog mjeseca. Koristim priliku pozvati čitatelje da se uvjere koliko je prekrasan, nezaboravan osjećaj biti na našoj monumentalnoj, u hrvatskim okvirima iznimno važnoj lokaciji. Zaključno, tvrđava Klis sve prepoznatljiva je i izvan domaćih okvira, a podno tvrđave se nalazi i još jedan turistički adut – fantastični Interpretacijski centar. Nadalje, trebalo bi još dodatnoga prostora, kojega nemamo da vam pobrojim sve lokalitete u općini Klis i pripadajućoj kliškoj zagori. Nešto ću ipak posebno izdvojiti, a to je lokalitet – turistička atrakcija dolina Rajčica nedaleko sela Nisko, specifična s deset prirodnih i gotovo savršeno simetričnih bunara u suhozidu, zaštićenom kulturnom dobru koji simbolizira ljepotu dalmatinske zagore.

Božica Pranjić Marendić

Rođena 10. svibnja 1973. u Bjelovaru, gdje je završila osnovnoškolsko obrazovanje te srednjoškolsko obrazovanje u Ekonomskoj školi. Godine 1993. upisuje Fakultet kriminalističkih znanosti u Zagrebu gdje diplomira 1997. te stječe VSS i zanimanje diplomirani kriminalist. 2004. upisuje se na Poslijediplomski znanstveni studije Pravnog fakulteta u Splitu  gdje 2009. brani znanstveni magistarski rad te sječe akademsko zvanje magistrice znanosti iz područja društvenih znanosti (mr. sc.).

U Sigurnosnu obavještajnu službu (SOA), a ondašnjega naziva Služba za zaštitu ustavnoga poretka (SZUP) Centar Bjelovar upošljava se 1992. Preseljenjem 1998. karijeru nastavlja u SOA-i Centar Split. Tijekom službe je radila u većini ustrojstvenih jedinica te prošla sve potrebne edukacije i specijalizacije kao i tečaj za operativne djelatnike 1997. Odlazi u starosnu mirovinu 31. prosinca 2018.

U općini Klis na radnomu mjestu savjetnice u uredu načelnika upošljava se 1. lipnja 2019. U braku je od 1998. Majka je troje djece, kćeri i dvojice sinova. Iz Splita se u Solin se doselila 2005. gdje i danas živi.

 

RAZGOVOR S ELINOM LARRAVIDE VOLONTERKOM NA PROJEKTU ISTRAŽIVANJA BEDEMA I SPOLIJA U SOLINSKOJ GRADINI – Raznolikosti jednoga čovječanstva

Ne bih voljela kada bi turisti masovno nahrupili na neke od ovih prekrasnih lokaliteta samo kako bi pitali gdje je najbliži bar. U konačnici smatram kako je krajnji cilj ponude arheoloških tura koje grade priču oko nekoga lokaliteta privući one osobe kojima je povijest zanimljiva i koji u njoj uživaju

Ovogodišnjemu istraživanju arheološkoga lokaliteta u solinskoj Gradini svrsishodno i logično priključili su se studenti i suradnici dr. sc. Dina Demichelija u projekta koji za cilj ima istraživanje antičkih bedema i spolija. Među aktivnim sudionicima na projektu našla se tako i Elina Larravide rodom iz Washingtona DC u Sjedinjenim Američkim državama, a koja se 2008. radi studiranja preselila u Ujedinjeno kraljevstvo gdje je ostala živjeti i raditi. Susret s izrazito pristupačnom, komunikativnom osobom širokih pogleda nije mogao preskočiti svoju pisanu inačicu na stranicama »Kronike«.
– Iako trenutačno radim u »Big 4« računovodstvenoj kompaniji gdje pomažem korporacijskim klijentima s njihovim inozemnim programima i globalno mobilnim zaposlenicima moja istinska i prva ljubav su povijest, arheologija i humanistički studiji.
Studirala sam povijest i klasične studije, a na poseban način mi se svidjela Antička Grčka i Rim iako sam se u konačnici specijalizirala za Ahemenidsku Perziju. Dok sam studirala još u 2010., počela sam istraživati mrežnu stranicu nazvanu »Past Horizons« na kojoj arheološke kampanje, projekti i terenska arheološka nastava postavljaju svoje nadolazeće sezone. Običavala sam kontaktirati neke od projekata i ponuditi im se kao volonter. Sve je započelo kao svojevrsna zabava »što bi bilo« da bi zatim prešlo u hobi. Danas potrošim dva tjedna svojega godišnjeg odmora volontirajući na iskapanjima. To me drži u formi i povezanom s poviješću, uživam u tome tim više što nije izravno povezano s mojim svakodnevnim poslom – iskreno zaključuje Elina.

Elina Larravide: – Moj prvi rad u Saloni je bio s Arheološkim muzejom u Splitu, a drugi s profesorom Demichelijem i Muzejom – oba puta u Saloni u neposrednoj blizini Tusculuma

Arheologija, humanizam i kultura
Govoreći pak o važnosti arheologije i slijedom toga povijesti koju nose ne samo unutar humanizma nego i čitave kulture jednoga društva Elina je iznijela poglede temeljene iz iskustava izgrađenih u sredinama iz kojih osobno potječe i u kojima se profesionalno kreće.
– Mislim da nas arheologija povezuje s dvjema perspektivama. Prva jest da postoji način života kojega mi uopće ne možemo ni pojmiti i ostatci ovih veličanstvenih društava (koja uvijek ne cijenimo sukladno njihovoj naprednosti koju su imali) opipljiv su podsjetnik na one koji su bili davno prije nas.
Druga je perspektiva da unatoč gore navedenom nismo toliko različiti. Neprestano prepoznajemo da su jednostavne radosti i dnevne teškoće ostavljale traga na onima koji su živjeli pred dvije tisuće godina. Susrećemo tako nekoga tko sažalijeva lijenoga radnoga kolegu ili crta neprimjerene grafite čisto iz zabave ili ispuhuje frustracije zbog prevare u igri ili prodaji ili čak stariju generaciju koja okrivljuje mlađu za uništavanje svega. Sličniji smo nego što se razlikujemo, a upravo nam arheologija pokazuje ove raznolikosti jednoga čovječanstva – zaključuje Elina.

Volontiranje na iskapanjima u Saloni
Objektivno govoreći sudjelovanje stranih volontera u arheološkim istraživanjima u Saloni nije avangarda, ali jest svojevrsna novost uz dozu nesvakidašnjosti koja pak veliku prednost ima u otvaranju novih obzorja, u sagledavanju pitanja iz drugoga kuta.
– Profesora Demichelija, u sklopu čijega projekta sam radila ovdje u Gradini po prvi sam puta srela lani na prethodnim iskapanjima u Saloni na kojima sam sudjelovala. Svakako moram pohvaliti Roberta Bralića koji vodi »Ventula Travel« agenciju jer me je povezao s ovim iskapanjima i profesorom Demichelijem, Arheološkim muzejom u Splitu, Muzejom grada Kaštela (mojim prvim iskopavanjima u Hrvatskoj). Sreli smo se 2016. i pomagao mi je da se vraćam kao volonter u Splitsko područje svake godine kao i da vidim sve što ovo područje ima za ponuditi.
Iako nisam profesionalni arheolog (o čemu mogu samo sanjati) imam poprilično volontersko iskustvo. Moje prvo iskapanje je bilo prije deset godina. Pomagala sam u različitim trenutcima u mnogim aspektima iskapanja i konzervacije uključujući crtanje i mapiranje temelja, čišćenju i restauraciji keramike, zbrinjavanju ljudskih posmrtnih ostataka, pripremanju sondi za završna fotografiranja i uobičajenim teškim poslovima prebacivanja zemlje. Iskapala sam na terenima sve od rimskog smetlišta iz carskoga vremena do rane helenističke palače. Pomagala sam i u izložbama u lokalnim muzejima.
Ovo su moja treća iskapanja u Saloni, Solinu. Trebala su ustvari biti moja četvrta, ali su mi problemi s putovnicom 2018. Moj prvi rad u Saloni je bio s Arheološkim muzejom u Splitu, a drugi s profesorom Demichelijem i Muzejom – oba puta u Saloni u neposrednoj blizini Tusculuma.

Ciljani turisti
Iako na državnoj pa čak i lokalnoj razini pitanje turizma i njegova doprinosa čitavomu društvu nerijetko biva prenaglašenim, pogled i razmišljanja osobe koja je kao posjetitelj i volonter uključena u izravni kontakt s baštinom neprocjenjiv je.
– Srela sam u Ujedinjenom kraljevstvu ljude koji su bili u Splitu i kada sam ih upitala što misle o Dioklecijanovoj palači, rimskodobnoj i srednjovjekovnoj povijesti, nisu imali pojma o čemu govorim. Štoviše ti su ljudi odsjeli u samoj Palači! Pojma nisu imali o povijesti nakon čitava dva tjedna koje su tu proveli. Razočarali su me i rastužili kao turisti. Kada god putujem volim učiti o povijesti dotičnoga kraja. Uključivanje turista u povijest nekoga kraja dat će novu perspektivu i dimenziju njihovu odmoru, čineći ga ugodnijim, ali će također izazvati poštovanje prema lokalnim običajima i kulturi, čineći situaciju podnošljivijom za one koji velikodušno ugošćuju te turiste. Međutim samo uključivanje turista u iskapanja svakako ovisi o voditeljima pojedinih projekata i programima. Neki organizatori mogu vjerovati samo iskusnijim volonterima, dok drugi pak mogu biti zadovoljni posve novima, početnicima koju u životu možda nisu ni držali lopatu u rukama.
Kadgod se nudim kao volonter uvijek objasnim vlastito iskustvo. Želim zadobiti povjerenje voditelja iskapanja tako da im je primjereno imati me u svome timu. Ne samo da je to bitno radi očuvanja pronalazaka nego i poradi sigurnosti članova tima jer nitko ne želi dobiti mašklinom u postole – odrješito i veselo zaključuje Elina.

– Sve je započelo kao svojevrsna zabava »što bi bilo« da bi zatim prešlo u hobi. Danas potrošim dva tjedna svojega godišnjeg odmora volontirajući na iskapanjima

Solin, destinacija iz snova

Na tragu rečenoga svakako je zanimljivo čuti što osoba s ovakvim iskustvom i pogledima može reći o Solinu u kojemu je boravila i radila više puta.
– Volim Solin! Mjesto je prekrasno i imala sam sreću što sam mogla odsjesti u samome gradu. Moram pritom zahvaliti Robiju iz »Ventule« i uvelike hotelu »President« u Solinu i njihovu osoblju koji su me ugostili u zadnjemu trenutku kada mi je prethodni smještaj propao zbog pandemije.
Grad ima spektakularne poglede (Klis mi je također jedno od najdražih mjesta), blizu je Splita i Kaštela (i Trogira s vjernom »37-icom«). Najviše od svega volim šetnje uz rijeku, promatranje patkica i naravno lutanja po ruševinama Salone. Također jedem previše napolitanki, ne mogu proći pored Konzuma ili Ribole bez da ih kupim. Ove godine sam pokušavala smršavjeti nakon što smo tako dugo bili u »lockdownu«, ali prethodnih godina oni koji su bili sa mnom mogu posvjedočiti da sam svakodnevno donosila paket napolitanki za pauzu.
Što se tiče samoga Solina upoznatija sam s njegovom rimskom, ranokršćanskom, venecijanskom i otomanskom poviješću nego s današnjim Solinom. To ne znači da neću nastaviti učiti o njemu ako budem dovoljno sretna da se nastavim vraćati u Solin – optimistično poručuje mlada Amerikanka.

Salona, blago koje treba očuvati
Osim sagledavanja svih prednosti suvremenoga Solina i njegova odnosa s baštinom svakako je zanimljivo sagledati kako osoba iz inozemstva gleda na arheološki areal Salone kao cjelinu.
– U SAD-u se uopće ne može doći u kontakt s rimskim povijesnim tragovima tako da je istraživanje uvijek fascinantno. Iako sada živim u UK-u gdje je mnoštvo ostataka iz rimskoga vremena uvijek kažem da mjesta kao što je Salona ostavljaju daleko veći utisak. Bila sam na drugim rimskim lokalitetima, ali mislim da je Salona jedan od najboljih primjera koji pokazuje potencijalni razmjer rimskoga grada. Mjesta kao što su Split i mnoga druga ranije rimska područja koja su na njima izgrađena tijekom vremena, teže je prepoznati i odvojiti rimski period i arhitekturu od svega naknadnoga. Salona je prekrasna zbog toga što su u njoj brojne rimske ruševine koje nisu inkorporirane u nove građevine.

U konačnici smatram kako je krajnji cilj ponude arheoloških tura koje grade priču oko nekoga lokaliteta privući one osobe kojima je povijest zanimljiva i koji u njoj uživaju – zaključila je Elina

S obzirom da je u njoj toliko ostataka vjerujem da je zaštita istih istinska borba. Čini se da je mnogo toga za obraditi, a nedovoljno vremena i sredstava za provedbu – precizno je detektirala Elina dodajući kako smatra da bi Salona u budućnosti trebala držati ravnotežu između masovnoga turizma i »arheoloških nomada«. – Osobno nisam pristaša masovnoga turizma stoga što većina turista koje danas susrećem nema poštovanje prema starim, krhkim lokalitetima. Tako da ne bih voljela kada bi svi turisti nahrupili na neke od ovih prekrasnih lokaliteta samo kako bi pitali gdje je najbliži bar. U konačnici smatram kako je krajnji cilj ponude arheoloških tura koje grade priču oko nekoga lokaliteta privući one osobe kojima je povijest zanimljiva i koji u njoj uživaju – zaključila je Elina.

Usmena predaja temeljena na vlastitomu iskustvu i u današnje visoko tehnološko vrijeme predstavlja nedosežan način predstavljanja, upoznavanja i prenošenja vlastitoga iskustva drugima.
– Uvijek preporučam svojim prijateljima posjet Saloni/Solinu. Poznam dosta ljudi koji preko godišnjega odmora posjećuju Split i uvijek im preporučam da se odvaže na malu avanturu u Solin i na Klis.
Iskreno se nadam da ću se vratiti dogodine. Ne želim se nikada nametati ili uzimati mjesto nekome drugome (zainteresiranome lokalcu ili studentu), ali ako bude mjesta za mene kako bih mogla pomoći bit ću tu s lopatom u ruci spremna na posao!

Jedinstveni muzej nevjerojatnoga potencijala
Govoreći pohvalno o Arheološkomu muzeju u Splitu u njegovoj slavljeničkoj godini Elina je potpuno profesionalno sagledala postojeće stanje, vrijednosti i nedostatke pa čak ponudila i neke ideje za daljnji muzeološki, ali i ekonomski razvoj ustanove.
– Arheološki muzej u Splitu posjećujem svaki put kada dođem u Hrvatsku. Uživam gledati i posjećivati nalaze izložene u vrtu Muzeja, posebice velike sarkofage. Ove je godine sa mnom išao i moj muž kojega sam povela u prvi posjet i istinski je u njemu uživao.

– Mislim kako Muzej ima nevjerojatan potencijal kao turistička atrakcija koju se može kapitalizirati upravo na ovoj lokalnoj povezanosti

Mislim da je Muzej nemoguće usporediti s drugima. Bila sam u mnogim europskim muzejima i ne vidim često muzeje s toliko velikom, impresivnom zbirkom nalaza i informacija koje sve dolaze s lokalnoga područja. Nasuprot muzeju u Splitu u ovome vidu stoje zbirke drugih Europskih muzeja s iskopinama okupljenima s dalekih istraživanja ili zbirkama formiranima materijalom nabavljenim iz inozemstva.
Mislim da će se općenito govoreći sve prednosti i nedostatci Muzeja vezati uz postojeće znanje o Saloni pojedinoga posjetitelja. Mnoštvo je muzeja s rimskim nalazima diljem čitave Europe. Ono što čini Arheološki muzej u Splitu posebnim jest da on priča detaljnu priču o lokalnomu području, ali prosječni turist, posjetitelj Splita i Solina/Salone možda ne zna dovoljno o povijesti Salone kako bi to shvatio. Za one koji imaju postojeće znanje o Saloni i povijesti čitavoga područja on stvara živopisnu sliku.
Mislim da me je prvi boravak u Hrvatskoj pod Robijevim vodstvom odveo u Muzej pri kraju moga boravka, jer je on ispravno rekao kako Muzej na jednome mjestu okuplja brojne komadiće svega što sam vidjela i naučila o povijesti područja.
To bi u konačnici značilo da su otegotne strane činjenica da prosječni posjetitelj neće u potpunosti shvatiti sve što čini Salonu i Arheološki muzej posebnima i jednostavno će vidjeti samo još jedan muzej s rimskim predmetima.
Pozitivno u čitavoj priči jest to što se ovo sve vrlo lako ispravi posebice ako bi Muzej usmjerio iskustvo posjetitelja prema pričama o lokalnomu području. Svaki je izložak, ulomak primjer nečega što se dogodilo na dnevnoj bazi, stoga mislim da bi prilagodba iskustva razgledanja ili materijala ponuđenoga turistima preko pamfleta i oznaka u muzeju, koje će istinski pričati priču, povećala povezanost s lokalnom poviješću na način i u omjeru na koje drugi muzeji to jednostavno nikada neće moći ostvariti. Mislim kako Muzej ima nevjerojatan potencijal kao turistička atrakcija koju se može kapitalizirati upravo na ovoj lokalnoj povezanosti. Više posjetitelja će značiti i veća sredstva nužna za nastavak rada – zaključila je Elina.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću