POVRATAK STAROME SOLINU – NASELJE NA IZVORU (4) – Majdanski košarkaški »Krug«

SOLINSKA KRONIKA320, 15. travnja 2021.

Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Snimio: Jakov TEKLIĆ

I tako smo mi tu, di je spomenik, na krugu, napravili koševe. Jedan koš smo zakačili na stablo, a drugi je bija tamo na zapadnoj strani prema »Transportovoj« garaži, sklopljen od jedne cijevi i jedne vodootporne ploče, to su nan napravili oni iz tvornice. I tu nas je košarku učija Ante Perković Šare, šta je kida i karte u kinu, a živija je s obitelji tu u samoj blizini

Pisali smo već kako su se u Majdanu dica uvik igrala »na krugu«. To je bija plato nasuprot staroga ulaza u tvornicu, a isprid Doma u kojen su se, među ostalin, nalazile društvene prostorije, ali i kino.

Igrali su tu za vrime marende i radnici u cokulama na mali balun, ali su na ton iston mistu, ako niste znali, i mali Majdančani počeli svoje prve košarkaške korake. A ispriča nan je to Boško Pleština, jedan od sudionika tih prvih košarkaških utakmica u Majdanu.

– U Majdanu, na ton našen platou, odnosno popularnon krugu, kako smo ga zvali, napravili smo mi mlađarija košarkaško igralište. Na ton se krugu inače održava i plesnjak, kad bi završilo kino – prisjeća se Boško Pleština mladosti, a o tin prvin košarkaškin koracima u Majdanu kaže kako je to počelo negdi godine 1972.

Euforija s košarkon se dogodila godine 1970. jer se u Ljubljani održavalo Svjetsko prvenstvo u košarci, i to prvo svjetsko prvenstvo koje je održano vanka Južne Amerike, a igralo se po skupinama i u nekin drugin gradovima tadašnje države, pa tako i u Splitu.
Tako su se i dica početkon sedandesetih pomamila za košarkon, a 1969. ka šta je već zapisano u povijest, svoje početke je ima i Košarkaški klub »Solin«.

Boško ka momak na igralištu »Braća Rački«, natpis je iza livo

– I tako smo mi tu, di je spomenik, na krugu, napravili koševe. Jedan koš smo zakačili na stablo, a drugi je bija tamo na zapadnoj strani prema »Transportovoj« garaži, sklopljen od jedne cijevi i jedne vodootporne ploče, to su nan napravili oni iz tvornice. I tu nas je košarku učija Ante Perković Šare, šta je kida i karte u kinu, a živija je s obitelji tu u samoj blizini.
Dolazili su na to naše igralište iza toga igrat s nama i mladi iz Kose, Klisa, Mravinaca, tamo od Priko vode… Da bi kupili uopće prvi košarkaški balun tribalo se snać za novce. A, ko će nan jih dat? – smije se sad Boško tin dičjin željama i akcijama.

– Ka mulci, dogovorija se ja i dva prijatelja, Glavina i Barić, da ćemo s jedne špule od rotora, tamo od hidrocentrale, nije to više radilo, skinit bakar.
Skinili mi tako desetak kila bakra i odnili prodat u otpad, tamo poviše Prometove garaže. Samo si triba imat dokumente, a mi još nismo bili punoljetni, mularija od 15-ak godina.
Uzmen ja tako iz kantunala ćaćinu osobnu kartu, u boršu stavija bakar i odnesemo mi to na otpad prodat.
Kad smo dobili novce, odemo tamo ispod ure na Pjaci, pa desno prema Voćnon trgu je bija dućan sportske opreme. Tu su se nudile razne vrste baluna poput »Voita«, »Mikase« i »Tigra«. Normalno, mi smo uzeli dva »Tigra« iz Pirota jer je bija najjeftiniji i vratili se mi tako u Majdanu s pravin, profesionalnin košarkaškin balunon – govori Pleština dodajući kako se onda tako jedno pet miseci igralo stalno, dan, noć.

– Tu smo čak jednon i dobili juniore Solina, jer smo znali i napamet di gađat koliko smo vrimena tu provodili. Ma, nije to bila neka službena utakmica, to smo se mi onako skupili ekipe i dogovorili za igrat.
I Dukan je zna ovde dolazit dok je bija junior, koliko se sićan, pa zaigrat s nama.
Međutin, jedno jutro dođemo mi tamo, a kad na krugu, na ton našen igralištu – auti. Srušilo zid i napravilo rampu, i sad se tu parkiraju auti. To je bilo vrime kad se tvornica širila, a masovno su se počeli kupovat i auti, pa radnici nisu imali di parkirat i onda su jih jednostavno smistili na naše igralište i tu jin uredili parking.
Šta ćemo sad!? Skupilo se nas sedan, osan, i otišlo kod nekadašnje gostione koju je 60-ih drža Ante Kljaković Gašpić, u Barićevu kuću. Kako je tad već bila napuštena, uzeli mi gajbe i kad je pa mrak, došli iza Doma, razbili boce i bacili jih na igralište. Sve je bilo puno stakla tako da ujutro kad su došli radnici nisu imali di parkirat – prepričava Pleština na koji su način iskazivali svoj bunt.

Ovako danas izgleda teren

– Tako smo učinili dva puta, pa su nas posli toga glavešine iz tvornice zvale na razgovor.
– Vi ste nama uzeli igralište! – stali smo mi u našu obranu.
– Nemojte to više radit, mi ćemo vama napravit igralište! – na to će oni nama.
I tako, kako su nan obećali, to su i učinili. Na temeljima baraka, koje su jedno vrime služile radnicima koji su tu živili dok se gradija novi dio tvornice, na križanju za »Voljak« i put prema Izvoru Jadra, sagradili oni nama lipo igralište. I nazvali ga »Braće Rački«.
Još i danas se vidi betonska kućica di je radnicima bija WC, odnosno kupatilo, di su se prali.
I mi dica smo tu pomagali da se igralište izgradi. Došli su radnici, doveli nan struju, montirali kutiju, sklopku od struje stavili pod katanac, tako da smo imali i javnu rasvjetu, mogli smo igrat i noću, pod reflektorima.
Ti su stupi još tamo, na tom igralištu, priča dalje Pleština pa objašnjava kako je igralište dobilo ime.
– Kako je u blizini živija stari Rački, čovik kojemu su tri sina poginila u NOB-u, a čija smo imena bili vidili tu na obližnjoj spomen ploči, koja je danas inače razbijena, mi smo otišli u kancelarije i predložili da bi bilo lipo da stadionu damo ime njima u čast. Neka bude tako, nek’ se igralište zove »Braće Rački«, složili su se i u tvornici – govori Pleština, pa nan pokazuje kako je još uvik tamo na ogradi taj isti natpis koje su napravili bravari iz Voljaka.
– A ondašnji radnici Voljaka, Dražen Pleština i Davor Odža, dali su svoj doprinos, pa su aparaton izvarili slova, naziv igrališta, koji je postavljen na ogradi – spominje se Boško.

– E, u to vrime je to bija lipi stadion, kažu. A, zvali su ga stadionon jer jin je to bilo tada najmodernije igralište.
– Otvaranje tog stadiona održalo se pod reflektorima, igrali su u to vrime seniori, košarkaši Solina i Sućurca, a predigra su bili juniori Solina protiv nas dice iz Majdana. Jedanput smo jih bili dobili, ali ovaj put smo izgubili 18 razlike.
Bilo je uvik živo na ton igralištu i kad san sa svojima priselija 1974. u nove zgrade ispod Policije u Solinu, još san sigurno jedno dvi godine ovde dolazija igrat košarku. Posli se to razvodnilo.
Sićan se koliko smo bili sritni kad nan je »Vodna zajednica« iz Sinja koja je u to vrime radila na koritu Rike, u stvari potporni zid od kapije u Majdanu do Vidovića mosta, jer je Majdan često plavija, asfaltirala i to naše igralište.
Sićan se da je »Cestar« za taj posal tražija ondašnjih 4.5 milijuna dinara, a »Vodna zajednica« iz Sinja 1.5 milijuna.
I tako nan je »Vodna zajednica« iz Sinja u dogovoru s cementaron uredila i naše igralište. Koja srića za nas dicu!
Bilo je tako koristi od tvornice uvik, zaključuje Pleština.

Svlačionice u autobusu

Iz »Transporta« su rashodovali i jedan autobus, doveli ga kod novog igrališta, pa smo u njemu napravili svlačionu. To nan je bija prostor i za držat dresove, balune, mrižice od koša da nan jih neko ne ukrade, prisjeća se Boško.

Pričest i krizma u isti dan

Krizmalo se onda i pričešćivalo isti dan. Ujutro se pričesti, popodne krizmaj, tako san i ja. Ovo je fotografija moje obitelji, mater, ćaća, brat, sestra i ja, ujna Vanda Gabrić i njezin otac, moj krizmani kum, pokazuje Boško na foto uspomenu snimljenu pokraj crkve Gospe od Otoka, na mistu di je sada nova crkva.

 

POVRATAK STAROME SOLINU – NASELJE NA IZVORU (3) – Željezo za odmor

SOLINSKA KRONIKA 319, ožujak 2021.

Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Snimio: Jakov TEKLIĆ

Kako je sve to okolo tvornice bilo izgrađeno još onda za vrime stare Austrije, to su bile u početku luksuzno uređene kuće. Sićan se kako je u stanu bila ziđana peć s rukohvatom od mesinga, a kad san onda ka dite vidija banj, odnosno kadu, pripa san se!
Zašto!? Jer je imala ukrasne šape, ka u lava, samo su ove bile od lijevanog željeza

Bužaju se stinje u kavi

– U Majdanu su u onin kućan, odnosno zgradan okolo tvornice prije Drugog svjetskog rata živili većinon inženjeri, ali i meštri od zanata. A vrstan meštar ti je onda bija ka danas inženjer – govori nan Boško Pleština u nastavku svoje priče o Majdanu svog ditinjstva.
– Kad se počeja iza rata gradit Split, svit se počeja masovno iseljavat, a u te kuće je doša onda živit domaći svit, tako je i moja familija u jednoj od zgrada nasuprot tvornice 1962. godine dobila stan.
Kako je sve to okolo tvornice bilo izgrađeno još onda za vrime stare Austrije, to su bile u početku luksuzno uređene kuće. Sićan se kako je u stanu bila ziđana peć s rukohvatom od mesinga, a kad san onda ka dite vidija banj, odnosno kadu, pripa san se!
Zašto!?
Jer je imala ukrasne šape, ka u lava, samo su ove bile od lijevanog željeza – smije se Boško tin prvin dječačkin utiscima kad su tek uselili.
– Majdan je u mome ditinjstvu ka šta san već priča ima puno toga, ima je tako i svoju ambulantu. U njoj je radija doktor Matas i medicinska sestra Sonja, a te se ambulante, nažalost, dobro sićan. Zašto, nažalost, sad ću van ispričat.
Bilo je proliće i mi smo ka dica pravili štrcalice. Ako je komu mater radila u doktora oni su imali one prave šprice. Napuniš jih vodon, pa jedan drugog štrcaš, a mi šta nismo imali uzimali bi trstiku, ona na sebi ima one prekide, ka rezove. Ubereš trstiku, probiješ rupu, navučeš unutra komad krpe i štrcaš – pojašnjava nan Boško princip izrade tih dičjih »igračaka iz prirode«.
– Ima san desetak godina tada. Iša san tako trstiku priko kolina slomit da izradin štrcalicu, ali je ona pukla, rastvorila se, prisikla me i meni je šiknila krv. Rastrčali se odma svi po Majdanu, odvelo me kod doktora Matasa na šivanje. Svi se nabili na prozor gledat kako mi to šivaju. A mene boli, a ne smin plakat, da me oni šta gledaju priko ponistre ne vide… Posli san bija cili sritan, bila je to desna ruka, nisan mora pisat u školi. Iman još taj ožiljak – pokazuje nan Boško rez, pa se prisjeća još jedne slične nezgode iz škole na Bilankuši.
– Kad smo išli u prvi razred reklo bi nam da ponesemo čašice u školu, pa nan je dililo mliko. Neki su nosili one čaše na rasklapanje, ono šta liči na paštetu, od krugova koji se rastvaraju pa ulaze jedan u drugi. Čeka se tako red, a ja san u ruci ima staklenu čašu, neko me gurnija i ja san pa’ na tu staklenu. Do škole je bila u ono vrime i ambulanta, ali mi tu nisu mogli sredit ranu, pa su me poslali put Splita.
Sićan se da su zvali u centralu tvornice da dođe po mene auto da me vodu u likara u grad.
I tako je po mene poslalo službena kola, i to mercedes od direktora. Ukrcali mater u Majdanu i onda su došli po mene prid školu. Čak me do auta direktor škole Šantić nosija u naručju.
I tako smo došli u staru bolnicu, ono tamo blizu Grgura Ninskog. Kad smo ušli i kad san vidija onu iglu, uzeja ja japanke i biž u prvu ulicu.
– Uvatite ga, uvatite ga – vikala je mater za mnon i tako me uvatilo kod Pošte… – prisića se Boško ditinjstva.
Puno je fotografija koji bude uspomene, pogotovo lipe, šta onih vezanih za tvornicu i vatrogastvo, šta onih iz ditinjstva.
Na jednoj je i mali Boško koji je na pozadini napisa: »Za uspomenu na dugo sjećanje poklanjam svome baki i djedu!«
– Dida Ante, nadimkon Vučko, bija je komad čovika, ali mislin da se isto plašija babe iako je bila mala, sitna – smije se Boško, pa nastavlja priču.
Baba se zvala Antula, rodon Perko iz Mravinaca, a mater joj je bila Milišić, iz Svetoga Kaja.
To su s ćaćine strane, a s materine strane su mi Gabrići i Perići iz Sitnoga.
Kad bi se did Vučko vraća iz Splita, pješice, naravno, a kako drugačije, znalo bi ga na povratku u Klisu pitat: »Di si bija? Šta ima u Splitu?« A, on bi jin odgovorija: »Neću ti reć, odaj ka i ja!«
Ili ako bi on nekog ko’ je doša iz Splita pita:
»Jesi bija na peškariji?«
»Nisan.«
»Jesi bija na pazaru?«
»Nisan.«
»Đavla si ti bija u Splitu!« – odgovorija bi mu na kraju dida, jer ako nisi bija na ta dva mista ka da i nisi bija u Splitu – prepričava Boško i kad smo došli opet do fotografija vatrogasaca i fabrike, sitija se i jednog lipog putovanja, čija je priprema bila više nego zanimljiva.

Slovenac Gregorec i njegovi tesari, 1908. kad se gradila tvornica

– Otiša san do ondašnjeg direktora tvornice i reka mu kako u staron tvornici ima dosta starog željeza, pa san ga pita možemo li ga pokupit.
Čim smo dobili njegovo odobrenje, mi se organizirali, popodne za radnog vrimena, bilo nas je 20-30, šta odraslih, šta omladinaca, pomagale su i žene, i kuvale nan kavu… Skupljali smo to željezo i donosili kod vatrogasnog spremišta. Napravili smo desetak takvih akcija. U Transportu su nan dali kamion i onda smo u poduzeću za trgovinu sekundarnih sirovina to zaminili za novce.
Kad smo skupili dovoljno otišli smo na Rivu di je bija turistički biro.
»Recite vi nama imate li u Poreču hotel A kategorije, za 40-ak osoba i da ima bazen?«
Bilo je proliće, pa još nije još bila puna sezona, tako da je 45 osoba iz naše vatrogasne ekipe otišlo cili tjedan na odmor.
Reka san jin prije da ponesu pasoše. Ko je ponija iša je iz Poreča i u Trst, iznajmili smo tri auta, a ko nije, iša je u Postojnu.
Takva su to ljudi moji vrimena bila…

POVRATAK STAROME SOLINU – NASELJE NA IZVORU (2) »Jojo je slomija nogu!«

SOLINSKA KRONIKA 318, 15. veljače 2021.

Piše: Marija GRUBIŠIĆ

Na onom dijelu di je sad igralište na Meterizama, tu je bila dizalica i slijepi kolosijek od pruge. Vlak je dolazija iz Siverića i dovozija ugalj koji se tu onda krca i iša u Majdan, jer nije bilo onda kamionskog prijevoza

Ovako je izgledala feratina od Majdana do Vranjica

Iako su iz sjedišta »Cemexa« najavili zatvaranje svoje tvornice »10. kolovoz« nakon više od stoljeća rada, Majdan će se još dugo vezat za cimentare, budući da su generacije u njoj radile, a neki i živili u kućama i zgradama pored same tvornice.
– Bila je onda proizvodnja u punon jeku pa se tako kolona kamiona koji su čekali za red na ukrcaj znala protezat od ulaza sve tamo do osmoljetke na Bilankuši, šta bi značilo jedno dva kilometra – prisjeća se Boško Pleština koji je svoje najlipše godine ditinjstva proveja u Majdanu, a cili život u tvornici i radija.
Ima zato puno tih priča iz tvornice.
– Za vrime jednog remonta u Majdanu dotrča jedan od radnika do Joviše, šefa radione i kaže mu: »Jojo je slomija nogu!«
– Kako, koju nogu? Šta? – uvatija se Joviša za glavu znajući da taj radnik radi nešto oko reduktora na jednom stroju.
– Ajme, pa jel’ se može zavarit? – pita ga Joviša.
– Ma, kako koju, pa svoju! – odgovara mu radnik videći kako je Joviša mislija da se radi o nekom dijelu stroja.
– Aaa, svoju, ma nema veze, glavno da nije od motora – odgovorija mu je Joviša.
Na fotografijama koje Boško Pleština pažljivo čuva puno je onih iz tvorničkoga, ali i vatrogasnoga života. Vidi se lipo uređena staza kod novoga ulaza u tvornicu i posađena stabla, ka i uređenje spremišta vatrogasnoga voda za 50 godina postojanja DVD-a Dalmacijacement godine 1974.
Na jednoj se vidi i feratina koja je iz Majdana vozila cimenat u Vranjic, a s Meteriza ugalj iz Siverića za vertikalne peći u Majdan.
– Na onom dijelu di je sad igralište na Meterizama, tu je bila dizalica i slijepi kolosijek od pruge. Vlak je dolazija iz Siverića i dovozija ugalj koji se tu onda krca i iša u Majdan, jer nije bilo onda kamionskog prijevoza.
Cimenat se prije pakova u drvene bačve, pa su tako bile i bačvarije, u Majdanu, u Svetome Kaji i Juri. Pakova se prvo u bačve, iza toga u jutene vriće, onda u papirnate – govori nam Boško, pa nam prepričava kako su zapravo u Majdanu osnovani vatrogasci čiji je i on dugogodišnji član.
– U Majdanu je 1924. izbija požar u tvornici, izgorila je ta bačvarija di su se pravile bačve za cimenat.
U ona vrimena kad bi slabo iša cimenat, tvornice su znale namjerno izazvat požar, jer su bile osigurane, pa bi dobile lovu, dok su s druge strane ljudi, odnosno nadničari, živili od tvornice i to jin nije bilo u interesu.
Dvi ipo ure je tribalo da vatrogasci iz Splita dođu u Majdan, pa su se nakon toga događaja ljudi organizirali, nabavili nešto opreme i tako osnovali prvo vatrogasno društvo u sklopu tvornice. I tako su vatrogasci postali sastavni dio života u Majdanu.

Uređenje vatrogasnog spremišta za 50 godina postojanja DVD-a Dalmacijacementa godine 1974.

U vatrogascima san od svoje 11. godine, više od pola stoljeća. U moje vrime, kad san bija zapovjednik, ima san šest kategorija vatrogasaca, od pionira, omladinaca do seniora, znači muške i ženske ekipe, a kasnije smo imali i veterane.
– Imali smo i puno uspjeha na natjecanjima. Najbolji period mi je bija negdi od 1980. pa do 1992. ali se tada sve to počelo pomalo raspadat…
Nema više toga kako je nekoć bilo. Sad su vatrogasna društva više na profesionalnoj osnovi. U moje vrime je u DC-u bija samo jedan profesionalac, i to po službenoj dužnosti zapovjednik, koji je sidija u istoj kancelariji sa referentima zaštite na radu i civilne zaštite.
Radija san ka mehaničar u kavi, ali ako u slučaju požara odeš na požarište, dobiješ potvrdu, i ako si umoran da nemoš radit pišu ti se ure ka da si radija – prisjeća se Boško tih dana kad su uz darovatelje krvi vatrogasci bili sastavni dio tvornica.
Ima Boško još puno vatrogasnih uspomena, pa nan pokazuje kako su imali i razne vježbe, ka šta je i ova na Osnovnoj školi »Barišić Kajo Rudin«, današnja »Don Lovre Katića«.
– Tad smo zapalili dimnu bombu pa se penjali i gasili… – vrti Boško slike i dodaje kako se svake godine na Solinovu igralištu održavalo međuvodno natjecanje između sve četri tvornice…

Žene radnice

I žene su bile prave radnice u tvornici priča nam Boško.
– Jedna je tako nosila vriću cimenta na glavi i još po jednu ispod svake ruke, i to do najvišeg dijela stare tvornice, na Fornažu, tako smo taj dio zvali. Svaka joj čast – govori Boško.

Udri bulina

Jedanput smo išli u Kragujevac uvježbavat njihove ekipe iz Crvene zastave, pa smo tako na nekom proplanku na Šumaricama zaigrali na balote, kad eto ti policije!
Da su neki ljudi prijavili da je tamo neka vika, svađa, da se nešto događa… A mi samo igrali na balote. Biće smo vikali: »Udri bulina!« i slično – smije se Boško dogodovštinama sa svojim ekipama od mladih do veterana.

POVRATAK STAROME SOLINU – NASELJE NA IZVORU – Majdanski grad

SOLINSKA KRONIKA 317, siječanj 2021.
Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Snimio: Jakov TEKLIĆ

To je bija u ono vrime centar svita! Rečenica je koju ćete ćut od brojnih Majdančana, posebno njegovih vršnjaka, jer u Majdanu je u ono vrime bilo više sadržaja nego danas, bilo je kino, društveni dom, čitaonica, ambulanta, škola, dramska sekcija, aktivnosti koje su uključivale izviđače, strijelce, stolnotenisače…

Boškova vatrogasna ekipa iz Majdana

U škatuli, ili bolje reć škatulama Boško Pleština čuva stare fotografije, obiteljske, ali je puno tih slika vezano i za rad u tvornicama cementa. A i to je nekoć, mogli bismo reć, bila jedna velika, cementaška obitelj.
Uz tvornicu se živilo, uz nju su se othranile brojne generacije, pa tako i Boško može nabrojit više od 240 godina staža cile svoje obitelji u Dalmacijacementu.
– Radila su mi u cementarama oba dida, ćaća, mater, žena, brat, sestra i ja – nabraja nan Boško koji je radni vijek proveja ka mehaničar u kavi tvornice »10.kolovoza«, a bija je u njoj dugo godina i dobrovoljni vatrogasac. Jer Majdan se u ono vrime moga podičit brojnim vatrogascima.
– Najmanje je dvoje iz familije uvik bilo uključeno u rad vatrogasnoga društva, a svaka je cementara u ono vrime imala svoje vatrogasce, i Majdan, i Vranjic, i Sveti Kajo i Sućurac, priča nam Boško koji je u vatrogascima počeja ka momčić, od 1968. nekih 11 godina je ima, a kasnije je i on bija učitelj brojnoj vatrogasnoj mladosti. Obašli su cilu bivšu državu po natjecanjima i bili su uspješni, a uglavnom je bilo riječi o ekipi koja je i živila u Majdanu. Ka i Boško. Od svoje šeste godine.
Boško se, priča nan dalje, rodija u Raketama, poviše tvornice u Majdanu, a onda su 1962. prišli stat doli kod same tvornice »10.kolovoza«, pokraj nekadašnjega kina. Vežu ga za Majdan tako godine ditinjstva, mladosti, ali i radnoga staža koji je uslijedija.

Vatrogasci i pokazna vježba isprid »10.kolovoza«

U Majdanu su stali do 1974. dok nisu prišli stat u Solin, Nove zgrade, ispod policije.
Majdan je uvik osta u srcu, jer su tamo provedene najlipše godine mladosti.
To je bija u ono vrime centar svita!
Rečenica je koju ćete ćut od brojnih Majdančana, posebno njegovih vršnjaka, jer u Majdanu je u ono vrime bilo više sadržaja nego danas, bilo je kino, društveni dom, čitaonica, ambulanta, škola, dramska sekcija, aktivnosti koje su uključivale izviđače, strelce, stolnotenisače…
– »Na krugu«, betonskon platou isprid kina nan je bilo igralište. Danas su sve te zgrade skoro u ruševnon stanju. Tu bi se liti održava i ples. Kad bi završila kino predstava svira je tu sa svojon ekipon brico Jugoslav Matković na harmonici, dok bi se u zimska doba sve to pribacilo unutra u dvoranu, u Mramornoj sali kako su je nazivali.
Projekcije su bile sridon, suboton i nediljon, a bilo je toliko dobrih filmova da je više svita bilo vanka nego šta jih je moglo stat u samom kinu.
– Neću nikad zaboravit kad smo gledali film »Majko, slušaj moju pjesmu« i kad je mali Hoselito piva to su sve stare žene u kinu plakale, a meni je ka ditetu bilo čudno šta jin je, ali tako je to bilo, takva su bila vrimena. Popularna je bila i Sara Montiel u mjuziklu »Prodavačica ljubičica« – govori Pleština pa se prisjeća kako bi na tom »krugu« i radnici u vrime od marende znali bacit na balun, onako, u radničkin cokulama. Od 9 do 9.30 igra bi se tako mali balun, a igrača nije falilo jer je bilo puno njih šta je igralo u »Solina«, »Omladinca«, »Sloge«, »Uskoka«, »Jadrana«…
Kako su na ovom prostoru bile prisutne čak četiri radničke organizacije, uz »10.kolovoz«, »Održavanje«, »Transport« i »Voljak«, tako je znalo bit više gledatelja nego na Hajduka,
Sve je to tako trajalo dok se u jednon danu nisu slomile dvi ruke. Sekretar je zabranija da se tu više igra – priča nan Boško.
O popularnom »krugu« di je malim Majdančanima bilo glavno igralište ima naš sugovornik još puno priča, za nas, a sigurno i za svojih četvero unučadi, a to su: Lana, Roko, Nika i Petra.

Vespe isprid ulaza u tvornicu

Vespe isprid tvornice
– U Majdanu je u to vrime bilo krcato motorâ, a krajen 50-ih, početkon 60-ih, bilo je sve više i vespi. Kad se igrač Hajduka, Bernard Bajdo Vukas, vratija iz Bologne 1959. i donija prvu vespu u Split, tako su i ovde postale popularne, šta se vidi i na ovoj fotografiji isprid ulaza u tvornicu – pokazuje nan Boško fotografiju koju čuva u albumu.

POVRATAK STAROME SOLINU – Đurini – London

Solinska kronika 316., 15. prosinca 2020.
Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Snimio: Jakov TEKLIĆ

Živili su zapravo u predgrađu, okolo kuće je bilo puno zelenila kako je Dara pričala. Teta Anđelka je bila domaćica, dočikala je muža s posla, kuvala mu, brinila se za dite i domaćinstvo, a Leni je kako nan je tumačila teta Dara bija u Scotland Yardu

Leni i Anđelka kad su došli u Solin, isprid kuće s materon Jerkon. Baba u onin starinskin papučan na patent

Nakon šta su ih nesritnje ratne godine razdvojile, Anđelka Grubišić, teta Fabe Ninčevića, nakon skoro dvadeset godina došla je u rodni Solin vidit svoju familiju.
Do susreta su kolala pisamca i fotografije s posvetama na poleđini, a najčešće je komunicirala najmlađa Božica, zvana Dara.
I tako, petnaestak godina nakon završetka rata stigla je Anđelka iz Engleske di se udala za oficira Lenija kojega je upoznala u logoru u Italiji i s kojim je posli zasnovala obitelj.
– Bija san u to vrime dite, ali mi je u sjećanju da je sve skupa bilo dirljivo. Ima fotografija njih dvoje zajedno s babon Jerkačon, odnosno njezinon materon. To je bilo vrime kad je baba još imala magare – traži Fabo i tu fotografiju u škatuli.
Bili su još dva puta ovde, jednon su bili i kod mene na kominu oko ’85./’86. Dara jih je dovela. Ona je kod njih u Londonu bila nekoliko puta. Živili su zapravo u predgrađu, okolo kuće je bilo puno zelenila kako je Dara pričala. Teta Anđelka je bila domaćica, dočikala je muža s posla, kuvala mu, brinila se za dite i domaćinstvo, a Leni je kako nan je tumačila teta Dara bija u Scotland Yardu.
Dara i Anđelka su u mladosti jako sličile tako da mi je na fotografijama ponekad teško razaznat koja je koja.
»On ti je bio visoki časnik Scotland Yarda« – naglašavala bi meni teta Dara važnost Lenijeve funkcije u to vrime.
»Svako jutro kad sam bila kod njih u Londonu dolazio bi po njega šofer i pratnja…«
A koju je funkciju ima, to nije znala reć, možda se nije ni smilo – govori Fabo.
– Pat je nažalost umrla, ali tamo su još njezina dica Nikky i Gavin.
Nakon šta je ostala bez muža i ćeri teta Anđelka je prišla u starački dom i često smo se znali čut na telefon. Ali nije ti to ka u nas. Imala je tamo svoj apartman i čovika koji se posebno za nju brinija. Dolazija jin je često Biblioteka autobus. Rekla mi je da se sprijateljila s bibliotekarom pa je birala knjige, a imala je i svoju kužinu pa kad bi umisto spize iz tamošnje zajedničke kuhinje, a bilo ih je svaki dan bar tri vele, poželila nešto domaće, šta bi je podsjećalo na njezin Solin, onda bi sama kuvala.
»Znaš, danas je nedilja. Poželila san se malo našeg domaćeg rižota. Ja san uzela meso, pa ću ga danas sama skuvat« rekla bi mi na telefon.
Teta Anđelka je umrla 2012. i poslali su nan kartu koju oni u spomen izrađuju na preminulog, ka šta su ovde kod nas one uspomene za vinčanje, recimo. Teta Anđelka se kremirala, a kad smo o toj njenoj nakani prije, budući da se ja bavin pogrebničkin poslovima pričali, ona mi je kazala: »Znaš Fabo, u Londonu ima puno ljudi i kad bi se svi pokapali u zemlju ka u nas, otišlo bi pola Engleske, zato se mi kremiramo.«
Unuka Nikky je zapisala unutra jednu pismu koju su nan preveli na hrvatski i poslali zajedno sa ton spomen karton.
Njezini unuci imaju lipe uspomene na tetu Anđelku, ali i mi ovde, u njezinon rodnon Solinu – zaključuje Fabo.

POVRATAK STAROME SOLINU – DRUŽENJA U ĐURINI – Zajedničke uspomene

SOLINSKA KRONIKA 15. studenoga 2020. Broj 315
Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Fotografije: Jakov TEKLIĆ

Na 17. siječnja 1942. Antiša Vučičić i Lovre Katić bacili su bombe na menzu talijanskih okupatorskih oficira o čemu i danas svjedoči ploča na toj kući. Talijani su zbog ovog događaja blokirali cili Solin, hapsili sve živo. Tako su i Marka 18. siječnja odveli, a 25. siječnja, sedan dana posli, likvidirali u ondašnjoj kavi na Meterizama, di je sada »Građa«

Šolova kuća u Đurini koja je izgrađena 1925./26.

Nakon susreta i druženja rođakâ, prijateljâ, susidâ i prezimenjakâ Grubišićâ i Ninčevićâ u Đurini rodilo se puno uspomena.
Jedna od njih je vezana i za zajedničku tetu Đorđa Grubišića i Fabe Ninčevića. Đorđu ćaćinu sestru, a Fabi materinu sestru, Anđelku koja je u matere Jerke rođene Katić, poznatije ka Jerkača, i oca Jakova Grubišića bila među mlađon dicon, a koju je sudbina Drugog svjetskog rata ‘odvela’ u Englesku. Tamo se udala i stvorila obitelj.
Jakov i Jerkača imali su redon: Petromilu, Fabinu mater ka najstariju ćer, sinove Fabjana i Stipu ili Stipića, Đorđova ćaću koji je poginija u ratu, te ćeri Slavku, Anđelku, Mariju i najmlađu Božicu zvanu Dara koja je bila jedna od ritkih žena koja je u to vrime imala vozačku dozvolu, a vješto je timunirala ne samo autima, nego i kamionima.
Sva su se dica rodila u starin kućama di su živili Grubišići nadimkon Šimarini, ispod Đeneralovih kuća. Teta Dara se pak rodila u novoj kući koju je njezin ćaća Jakov izgradija 1926., isto u Đurini, ali s druge strane stare ceste za Klis.
Uz Fabina dida Jakova kojega su zvali Šolo, bile su još tri sestre i tri brata. Jedan je Martin zvan Bakan, drugi Ivan zvan Lijo i treći Špiro zvan Šušta. Tako je cila brojna obitelj živila u tin Šimarinin kućama.
Prvi se iz Šimarinih posli Prvog svjetskog rata na drugu bandu ceste pribacija zapravo Jakovljev brat Martin zvan Bakan, koji je bija zidar, a nije ima toliko brojnu obitelj pa je lakše kupija zemlju i 1920. zgradija kuću. Posli je pomoga i bratu Jakovu čija je obitelj bila najbrojnija da 1925./26. sagradi svoju, zapadnije od njegove u Đurini, a u starin kućama ostali su živit braća Ivan i Špiro sa svojin obiteljima.
A kako je teta Anđelka, rođena 1921. dospila u Englesku, ispriča nan je njezin nećak Fabo.

Isprid kuće 9. rujna 1950. Teta Dara, ujna Tona, Đorđova mater, pa Fabina mater Petromila, baba Jerka i teta Slavka i momčić, vjerojatno jedan od Fabine braće

Teta Anđelka, tada dvadesetogodišnjakinja, taman se bila udala za Marka Draškovića. Kako je u ono vrime u Gašpića bila tvornica manistre di su radili, tako su njih dvoje i živili ka podstanari u toj kući.
Na 17. siječnja 1942. Antiša Vučičić i Lovre Katić bacili su bombe na menzu talijanskih okupatorskih oficira o čemu i danas svjedoči ploča na toj kući.
Teta je pričala kako je u to vrime u kući bija jedan zajednički WC, pa se moralo spustit do njega doli u prizemlje. Marko se u to vrime slučajno diga za otić u zahod, a neka žena ga je vidila i kazala Talijanima koji su ga odveli, iako on nije ima veze sa tin bacanjen bombi. Virujen da je to tako jer se nigdi posli ne navodi njegovo ime, sigurno bi se iza rata negdi meklo da je zaslužan za to – prepričava nan Fabo.
Talijani su zbog ovog događaja blokirali cili Solin, hapsili sve živo. Tako su i Marka 18. siječnja odveli, a 25. siječnja, sedan dana posli, likvidirali u ondašnjoj kavi na Meterizama, di je sada »Građa«.
– Ni ona nije lišo prošla – kazuje Fabo za tetu Anđelku kako su je zatvorili u Split, u zatvor di je bila stara Općina i kako je tada izgubila i dite koje je nosila s Markon.
– Pričali su mi kako je baba Jerkača išla prodat crno prase samo kako bi dovela advokata iz Šibenika da joj spasi ćer, da je izvadi iz zatvora. Ali nije uspila. Tetu Anđelku su poslali u logor u Italiju.
– Za vrime Drugog svjetskog rata, u Italiji se zaljubljuje u engleskog oficira Lenija, prezimenon Favre. On je tamo valjda doša u neku inspekciju, tako nešto.
Čuja san da je to bila ljubav na prvi pogled, a di neće kad je teta Anđelka bila onako lipa i kršna. Nakon rata su se uzeli, on ju je odveja u Englesku, u London, i onda su dobili i ćer Pat – kaziva nan Fabo dodajući kako su prvi put ovde opet došli 60-ih godina.
A, kako je proteka taj susret nakon skoro dvadeset godina, doznat ćete u idućen nastavku…

Don Mate uz svoj narod

Kada su Antiša Vučičić i Lovre Katić bacili bombe na menzu okupatorskih oficira, Talijani su blokirali cili Solin i za odmazdu hapsili sve živo.
Nakon šta se nisu zadovoljili represalijama i hapšenjima prvoga dana posli događaja u menzi, Talijani su preksutra došli sa tisuću vojnika i blokirali cili solinski bazen, kako piše Drago Gizdić u svojoj knjizi »Dalmacija 1942.«
Za razliku od dotadašnjih racija, kaže kako je ovo bilo dotad najmasovnije hapšenje jer je ovoga puta odvelo sve odrasle muškarce koje su uvatili, a budući da je zatvor u Solinu, kao i oni u Splitu bija prepun, njih par stotina odvelo je u bivšu hidrobazu u Divulje.
»Okupatoru nije dosta što istrebljuje i tlači narod, što uklanja hrvatske natpise i ispisuje talijanske, uklanja hrvatske kulturne spomenike, sistematski potiskuje hrvatski jezik i sve što je hrvatsko, već on tjera s posla naše radnike i otpušta naše službenike, a na njihova mjesta dovlači fašiste iz Italije…,« piše u knjizi ka podsjetnik na ta teška ratna vremena.
I meni je ćaća priča kako je taj dan odvelo i mog didu Matu, radnika i mlinara te jin je pritilo da ako se ne otkriju počinitelji da će streljat svakog desetog čovika.
Moj ćaća se tad još nije rodija, ali dida mu je posli priča kako je tada dugogodišnji solinski župnik don Mate Mihanović iša urgirat da ih se oslobodi i pusti kućama, a među njima i moga dida.

POVRATAK STAROME SOLINU – DRUŽENJA U ĐURINI – Malo karte za puno štorija

Piše: Marija GRUBIŠIĆ
Snimio: Jakov TEKLIĆ

Đorđe je želija počastit i okupit staro društvo i prisjetit se mladosti pa je tako već ranije na jednom druženju okupija mušku ekipu iz Đurini, a želja mu je bila i da se okupe u starome susistvu i sa ženskom ekipom jer prošlo je više od osam desetljeća otkad se rodija u staron kući u Đurini

Domaćin Joško i slavljenik Đorđe

Na tradiciji nekadašnjih druženja u Đurinima sastali se prezimenjaci roda Grubišić i Ninčević kako bi se prisjetili mladosti, ali i svojih starih.
Bilo je i suza i smija.
Bilo je bome i dobre spize i kapljice među starim kućama, kod Joška Grubišića Cikanova koji je nekadašnju konobu uredija da bude komotnija i da stane još više svita, a i vina naravno.

Okupija jih je sve i počastija Kajo Jure Grubišić, svima znaniji kao Đorđe Grubišić inače poznati solinski nogometaš, a poslije i nogometni trener, a uz njega i domaćina Joška i njegovu ženu Gordanu su bili; Vanja Jankov, rođena Ninčević, brat joj Lovre Ninčević, Ivan Grubišić Grubi, Fabo Ninčević, Zlatko Ninčević i sestra mu Neda Škaro, a pridružila im se i Neda Juretić koja je često dolazila u Đurini ka prijateljica Đorđove rodice Natalke.
Đorđe je želija počastit i okupit staro društvo i prisjetit se mladosti pa je tako već ranije na jednom druženju okupija mušku ekipu iz Đurini, a želja mu je bila i da se okupe u starome susistvu i sa ženskom ekipom jer prošlo je više od osam desetljeća otkad se rodija u staron kući u Đurini.
Kako se rodija u ponoć sa 22. na 23. travnja nadili mu mater i baba ime u čast oba sveca, Kaja i Jure, a mi ga prozvali Đorđe, otkriva nam ekipa.

 

Judinov bob

Zdravica Ivana Grubišića Grubog

– Sićaš li se kako smo krali bob u staroga Ante Judine, Ivičina dida. Imali su vrtal i ovde priko puta nas di je sad ova radionica za popravljat aute, prisjeća se Vanja Jankov.
– Dogovorili se mi, svak će u svoj red, ubrat koliko mu je dosta, ali od puste želje mi tu odma počeli čistit i jist… Kad najedanput poviše nas, neko s onin kaparanon i puškon:
– »Šta vi radite tute?« javija se stari Judina.
– Ja ostala čučeći, izgubila papuču, Gora skoro nogu slomila, di je Đorđe nesta, ne znamo, šuntrali se brže bolje otamo, a di ćemo se sakrit nego pod mlinicu di smo čekali rezultat ko će doć po nas – smije se Vanja na spomen dičjih nepodopština.
– Ispod ceste i Šimarinih kuća sve su bile naše ledine, od Grubišića.
Priča mi je tako jedanput Živko Bajin kako je njegova mater, stara Bajinka, obrađivala uz oni zid malo vrtla, pa bi pustila malo vanka i kokoši. A kako su ispod bile naše ledine, ušla bi dikod kokoš, a dida Ante dođe, uzme pušku i – top. Ostala Bajinka bez kokoši i jaja, nije smija niko u njegov vrtal. Niko mu ništa nije smija, kaže takav je dida bija – spominje se Grubi svoga dida Ante Judine.
– Ja se sićan kako smo u Ante Judine, tamo poviše bunarića znali ić i u šljive – prisjetija se i Đorđe, a uz to i još jedne epizode koja je vezana za staroga Judinu di jin je uša straj u kosti, a Judina ni kriv ni dužan. Priča kad je Đorđe iša u tiće sa prijateljen Mošon iliti Žarkon Vučičićen.
– Išli ja i pokojni Moša tamo di su Judinovi imali svoje vinograde, na Paziralima. Ja sam ima jedno 15, a Moša jedno 16 godina. Išli smo napinjat plovke, za uvatit tiće. Kako iman istančan sluh, čujen tamo u daljini, lipo gori od mlinice, neko doziva…
»Mate moj, Mateee…«
Dignem se ja, kad tamo od mlinice u kaparanu, prekriven kapuljačon… Isti Ante Judina i ka da doziva svoga sina Matu.
– Moša, bižmo, evo pokojni se Judina diga – govorin ja u straju Moši, ka uvik nas plašilo sa svin i svačin. Pazite se, dignit će se ovi, oni… – nasmijali se sada na to svi, al’ u ono vrime mislili su oni stvarno da se diga stari Judina iz mrtvih i utekli oni priko potoka u Gašpinu mlinicu.
– Bija je to zapravo Lijo Grubišić Šimarin koji je stavija Judinov kaparan, a kako je kapuljača bila velika pala bi na lice i ti nisi moga vidit ko je to. Dobro ga moja mater Tona nije ubila kako nas je pripa – prepričava Đorđe, dok se Ivica sića kako je njegov ćaća Mate taj ćaćin kaparan i pušku, nakon njegove smrti, uvik čuva u zadnjoj sobi.
Kad se spomenija Lijo Šimarin, ekipa se sitila i nezaboravnih vožnji s njegovin sinon Miron ili kako su ga svi zvali, Coto Lijin.

Muška ekipa iz Đurini na Đorđovon rođendanu

 Vožnje karićen i biciklon

– Najlipše je bilo kad smo se s karićen vozili niz Gizdini sa Coton Lijinin, on nogon krika i koči, a u kariću nas sedan, osan, pivamo, veselimo se, kad odjedanput svi kvragu, u Radićev fažol – priča Vanja, dok danas takvih igara više ne može ni bit.
Nemoš sad ni proć ovon ceston koliko li je auta, a u ono vrime jedva bi koje auto prošlo.
– Nije put još bija ni napravljen – nadovezuje se na to i Lovre Ninčević koji živi u Ljubljani, di je nakon studija i osta, ali svako malo dođe u svoj rodni Solin.
– Kad smo molili Kaja Dujina da nan posudi biciklu. A da bi napravili đir koliko smo mu morali kamenja donit do nove kuće, koju je gradija dvista metara južnije od stare – sitija se Lovre, a i ostali kako bi jin Kajo Grubišić posuđiva biciklu u zamjenu za ispomoć.
– Sićan se i kod vas Judinovi, svaki se dan išlo doli u Solin, kod Lenke po kruv. Vas je sedan bilo i svaki dan po sedan kila kruva – ostalo je susidu Lovri u sjećanju.
– Je, istina je. Išli bi mi najmlađi, ja i sestra Vinka. Ja bi na povratku otkinija kantun kruva, ali ne iz svoje, nego iz njene borše, pa bi ona plakala, bojala se vikat će je mater – govori Ivica dodajući kako jih je jedno vrime bilo i devet kad se sestra Katica udala, pa je bija tu zet Mile i ćer jin Silvana.

Zahod vanka kuće

Susistvo iz Đurini nakon uređenja Bašiće, izvora vode

– A, kad je u Đurini doša prvi zahod? – palo je i ovo pitanje među društvancen.
– U Šimarini istočno od naše kuće, je bija onaj vanjski i svi smo ga koristili, priča Ivica.
– Ćirija bi kroz ševar, da vidiš oće li ko doć, da budeš na miru u zahodu. Ako ti dolazi Muta, sestra Đorđova dida Jakova, moraćeš se malo požurit, jer ako ti ona dođe odma lupa na vrata – smije se Ivica.
– Ševar je ka mala trstikica, jer trstika je puno jača. Vezana je bila u snopove, a s njome se pokrivalo zahode, ali i krovove… S tin ševaron pravili bi se i stropovi, pa ide priko toga malta… – pojašnjava nan Lovre.
– Moj ćaća nije tija zahod u kući – veli na to Fabo.
– Ma, di će on zahod di jide u kući, pa smo napravili vanka… A stric je napravija zahod tek kad mu se sin Stipe triba ženit, govori Fabo.
– Kad san se zaposlija bilo je nas jedno osan tehničara u firmi i jedan naš iz firme da bi na svome selu radija kuću i da mu napravimo neki nacrt.
– Aj dobro, kažemo mi, pa nacrtali i pokazujemo mu, hodnik, sobe…
– Šta je ovo? – kaže on na nacrt.
– To je zahod – na to ćemo mi.
– Makni to ća iz kuće, šta će meni gosti tu radit, ovde di ja jiden, ovo će bit za kumpire i kapulu i gotovo, zahod vanka – nasmijalo se društvance na Zlatkovu štoriju.

Emancipirane vozačice

Domaćin Joško ima je šest, sedan godina kad je otiša iz Đurini.
– Na kraju moga prvog razreda smo odavde prišli stat u novu kuću na Mezanovcima, govori Joško Cikanov.
– Al’ sićan se da je Đorđe ili Đuka, kako ga zovemo, bija pojam za nas mulce u ono vrime. Ima je prvo auto u susistvu – panti Joško.
– Kad smo kod auta sićan se da si ima neko neobično, zaobljeno auto, meni je ka ditetu to bilo čudo, jer je ima motor i sprida i straga. Ma, nisan ni zna šta je to auto – kaže Joško.
– Kad sam godine 1962. izašao iz vojske, igrao sam godinu dana u Splitu, a 1963. sam otišao u Maribor, u Sloveniju. Tu ostajem osam godina, jer se u doba bivše države nije prije 28 godina moglo ić vani, onda sam otišao u Austriju u Graz, di sam bio četiri godine i sve klubove di sam igrao tu sam i trenirao – priča nam Đorđe koji je Solinjanima u sjećanju, ne samo ka igrač, nego i ka kapetan i trener njihova kluba uz Jadro.
– Đurini su očito bili već napredni u to vrime šta se toga tiče jer je i moja teta Dara Jerkačina među prvima vozila svog fićeka – govori Fabo pri spomenu prvih auta.

Kruv, sirnice i mekinje

U Đurinima se uvik družilo, pala je marenda i uz uređenje Bašiće

U ugodnoj ćakuli iza pršuta, sira i janjetine, na red je došlo i slatko.
– Moja mater Marija je bila inače kuvarica, to svi znaju, ali ne sićan se da je baš radila kolače, osin fritula ili pecipala, pa bi ja iša u Vanjine, Lovrine i Gorine matere, Anke Marinovićeve, ona je znala lipo pravit kolače. Pa san joj jedanput ka dite reka: »Kad ti umre Drinko, oženit ću te!« – kaže Ivica prisjećajući se kako je baba Vinka Ninčević zato radila lipe sirnice.
– Nedo, sićaš li se babinih sirnica? – veli Grubi.
– Naravno, radila je baba i sirnice i kruh – prisjeća se i Neda njihove babe Vinke.
– A, sićate li se Nede i Zlatko, kako se u vas isprid kuće cilu noć čeka red za ujutro uzet mekinje.
– Da jel’ se sićan, ne samo šta bi se čekalo – kaže Neda -nego bi znali doć i na naša vrata, u svako doba dana i noći budili mater: »Ajde Rezika, daj, otvori dućan.«
Dućan se nalazija u prizemlju Zlatkove i Nedine kuće, a poslovođa je bija Mirko, Mirkić, Fabin stric, a prije Drugog svjetskog rata je tu uz južni dio kuće, bila na otvorenome i conera.
– A, sićate li se kako smo išli gledat pomrčinu miseca i zamrčili stakla, jer se govorilo da ćemo od miseca oslipit… A, sićate li se…
I tako se još nastavilo prepričavat, ne bi sve štorije iz mladosti stale na ovu kartu… Zato će oni ovo opet ponovit, čin bude nove zgode, jer neki ovaj put nažalost, nisu bili u prilici odazvat se druženju.

 

 

 

Branke za balun posrid ceste

Stara cesta za Klis početkon 70-ih godina. Na toj cesti kroz Đurini moga si sredinon 50-ih igrat i na balun koliko je malo prometa bilo

Kad se radila cesta za Klis, godine 1954. 1956., mogli smo igrat balun na cesti jer bi auto prošlo svako pola ure. Stavi dvi branke, jednu gori, na prokopu iznad naših kuća, i dva kamena doli niže, i udri igraj – prisjeća se i Grubi.

 

POVRATAK STAROME SOLINU – VUKŠIĆI STIPETINI 5 – Kava za don Lovru

Piše: Marija GRUBIŠIĆ

– Kad san iša u učiteljsku školu profesor Ante Franičević, koji je isto bija umjetnik, reka je Vjeki da mi pomogne popravit crtanje. Tako bi me Vjeko podučava, a došla bi i moja mater i kad bi to vidila rekla bi: »Vjeko, uči ga račune ne to! Šta će mu to!«

Mladi učitelj Marino Vukšić u učionici na Drveniku Malom

Moj otac Jozo je radija u tvornici, u mehanici, a mater Ivanka, rođena Milišić bila je domaćica. Oženili su se 1935. i ja san se rodija 1940.

Bija san jin jedinac – priča nan šjor Marino Vukšić u svojon kući u svetokajskon zaseoku Stipetini.
Moj otac Jozo rođen je 1909., a mater Ivanka 1913. Ćaća je jedno vrime piva u crkvi u pučkin pivačima, ali je nakon rata prista.
Dida Marin, po kojen san ja dobija ime iša je u Prvi svjetski rat i nažalost, odma je poginija. Tako je moja baba Dujka, rodon Jurić iz Ćućini u Vranjicu, a od roda nadbiskupa Ante Jurića, rano ostala udovica, važila za najstariju udovicu u ondašnjoj državi, a imala je 80 godina kad je umrla.
Otac je ovu kuću u Stipetini do starih kuća izgradija 1935. i tu smo stali, ali je početkon pedesetih godina slikar Vjekoslav Parać zamolija moga oca jer su bili rod, a i posjećivali su se, možemo li mi priselit u njihovu kuću kod »Petronafte«.
I tako smo mi kod Ine »Petronafte« stali jedno desetak godina.
Oni su svi živili već tad u Zagrebu pa su i mater i tetu tili povest sa sobon, pa da jin nema ko doli ostat jel’ Vjeko je ima tamo atelje i veliki vrtal. I tako smo mi priselili doli stat – priča nan Marino prisjećajući se kako je familija od Vjekoslava Paraća bila dobrostojeća, otac Ive je ribarija, ima je leut, ali je drža i pekaru, dućan i gostionu.
– Jedan dio gostione bija je posebno za ljude koji su stali u Solinu, a drugi za došljake. Kad je počeja Drugi svjetski rat sve su stvari stavili u jednu sobu, tili su sačuvat od bombardiranja, ali nažalost baš su tu dvi bombe pale. Zidovi su kuće bili jako debeli, ali je bomba prošla kroz krov – sića se Marino po pričama jer je tada bija još mali.

Marino s ćaćon Jozon kod »Petronafte«

– Rano san počeja učit o našoj staroj Saloni. Podučavali su me o njoj i Vjekoslav Parać i don Lovre Katić i vodilo po našin Starinama, jer je don Lovre bija vjenčani kum Vjekoslavu, pa su se družili. Ipak Vjeko bi dolazija svako lito u Solin, po dva, tri miseca bi sta pa bi me vodija i na ljetne igre u Split, na Peristil. Sićan se kad je bila izvedba »Aide«, da smo se u tri ure iza ponoći vraćali iz Splita. Vjeki bi ja i pomaga, svaki dan bi ujutro nosija štafelaje kad je slika amfiteatar šta je izložen sad u solinskoj Galeriji u Domu »Zvonimir«.
Mislin da ga je slika kroz jedno dva lita, ako ne i više… Sićan se nekako kroz maglu da bi trava kad smo dolazili bila i zelena ali i ona žuta, suva.
Naslika je Vjeko i onu fresku solinske karavane u tvornici Prvoborac u Svetome Kaju, u Upravnoj zgradi tvornice, a onu drugu »Prvi solinski odred« je naslika Joko Knežević. Bilo je to 1957. I sebe je Vjeko naslika na toj svojoj freski kako nosi jednu vriću.
A to ne znan iz knjiga i pričanja, nego san jin ja ka momčić kuva doli kavu i nosija. Mislin da je u ono vrime radnička plaća bila dvi do tri tisuće dinara misečno, a oni su meni za ta dva tri miseca šta bi jin pomaga, bija asistent, dali čak deset tisuća dinara.
Doša bi ujutro zidar, onda bi mu Vjeko reka koliko će inkartat i onda bi Vjeko radija po segmentima, koliko bi ocijenija da može naslikat. Tribalo je brzo radit, jer se to suši. Ja bi tako sta uru vrimena i gleda. Tad san svatija zašto je slikanje freski umijeće. Ne vidiš odma šta si nacrta, onako nafriško, tek za uru bi se to lipo vidilo – spominje se Marino prisjećajući se još jedne fotografije koja je dugo u toj njihovoj kući kod »Petronafte« visila na zidu. Vjekina sestra Kosovka odjevena u materinu vjenčanicu.
– Kad san iša u učiteljsku školu profesor Ante Franičević, koji je isto bija umjetnik, reka je Vjeki da mi pomogne popravit crtanje. Tako bi me Vjeko podučava, a došla bi i moja mater i kad bi to vidila rekla bi: »Vjeko, uči ga račune ne to! Šta će mu to!«
– Ima još jedna zgoda s don Lovron i Vjekon. Kad je Vjeko crta don Lovru ovaj bi svaki dan triba po uru vrimena isprid njega sidit. Onda bi to don Lovri dodijalo, svaki put bi reka: »Ajme, kad će ovo završit«. pa je jedan dan reka mojoj materi: »Ivanka, kad prođe pola ure ti dođi i samo reci da je gotova kafa«.
I šta će, onda moja mater skuvala kafu i došla tako u atelje:
»Pa Ivanka vidiš da radin« Vjeko će njoj kad je vidija da je donila kavu.
»Neka, neka, kad je već skuvala iću ja popit« spasija se don Lovre tako poziranja taj dan – smije se Marino na zgodu koju mu je mater prepričala.
– Mislin da je to portretiranje trajalo kroz dvi godine jer je Vjeko samo liti dolazija. Ta slika je visila u don Lovrinoj staroj kući doli kraj parka na Širini.
Sićan se i toga kad je Meštrović ovlastija Vjeku da mu gori iz Otavica donese neke stvari. Ima je neki pastirski štap i još neke predmete. Ja san Vjeki to pomoga nosit, pa smo ukrcali na jedan brod šta je iša za Ameriku – prisjeća se Marino uspomena iz ditinjstva vezana za solinske velikane.

Radnik – udarnik
Otac Jozo koji je radija u tvornici u mehanici, jednu godinu je proglašen ka udarnik. Tako je snimljen kratki film o njemu, oni žurnali koji bi se u ono doba prikazivali u kinu prije filma vezano za neke aktualnosti, informacije ili događaje. Ka neka preteča vijesti ili dnevnika.
Jedva san ga natira da to dođe vidit, jer u kino nije iša nikad – smije se sad tomu Marino.

Glamci i anguje s Mramorne
Polaga san za vozit brod kad san bija učitelj na Drveniku. Ima san i mriže, a ovde smo u Solinu više išli sa špurtilon vatat glamce na Mramornu. Posebno se išlo ujutro, tamo di je bilo trave. Išli bi od Mramorne pa tamo na drugu stranu prema Čučinima di je bilo pliće. Po dnu guraš špurtil, strišaješ onde između pijeska i trave, i onda upadaju glamci, ali i anguje – govori Marino.

Lovraševe mačkare
U vrime od mačkara, tamo negdi pedeseti godina, Solinjani, a posebno Svetokajci, sigurno još pante Lovraša koji bi skupija iza sebe povorku mačkara. Išla bi u mačkare tako dica, ali i neki roditelji u pratnji.
Išlo se svugdi, i do u Rupatine, Mravinaca i Vranjica. Bila su tu i dva magarca na koja bi krcali šta bi narod dava za mačkare, a kad bi se vratili isprid njegove kuće u Milišićima onda bi on to nama dici, mačkarama, podilija. Trajalo bi to od ujutro pa sve do navečer. Bila je to kolona, povorka po dvista metara. Veća dica okolo, a manja i na magarcu. Lovraš je Gizdić koji je doša u Milišiće na ženinstvo. Radija je inače ka skretničar na željeznici.
Kupija bi tako Lovraš dicu za u mačkare po solinskin zaseocima. Svaka mater bi tako umačkarala svoje dite, u svašta, šta bi se našlo pri ruci, a najviše je radila patina.

POVRATAK STAROME SOLINU – VUKŠIĆI STIPETINI 4 – Od škole do »Petronafte«

– Bija san i košarkaški sudac, a surađiva san i u Sportskin novostima, pisa izvještaje s terena – govori šjor Marino pa nan pokazuje i ulaznicu za počasnu tribinu na utakmice Nogometnog kluba »Solin« di je početkon 70-ih godina četri godine bija tajnik kluba. Sića se i trenutaka kad je osnovan Rukometni klub »Partizan«, danas »Solin«, jer je tada ka momčić počeja tamo igrat

Marino Vukšić iz Stipetinih radija je 15-ak godina u prosvjeti. Bija je učitelj, a u nekin školama i direktor. Prvi posal po završenoj školi dobija je već ka mladić na Drveniku Malon.
– Tamo san tada bija jedini učitelj u školi, predava san i onima od prvog do četvrtog razreda, a i onima od petog do osmog. U to vrime je u školi znalo bit 40-ak đaka. Posli san iša u Seget Gornji, pa u Rudu i Otok kod Sinja – prisjeća se Marino kako život učitelja tada nije bija lak jer se išlo od škole do škole, pa se onda zaposlija u Zavodu za ispitivanje kvalitete robe koja je surađivala s »Inom Petronafton«, a posli je i priša u »Petronaftu« radit, odakle je otiša i u mirovinu.

– Kad san se oženija i osnova svoju obitelj bilo nan je ovde tisno pa san priša u stan koji se nalazija u sadašnjen Domu kulture »Zvonimir«, to je bilo sredinon sedandesetih.
Na prvon katu su bili kužina i WC, na drugon katu dvi sobe, a tamo di je sad uprava i kancelarije bija je šufit, prisjeća se Marino kako je to izgledalo.
Od mladosti je Marino angažiran u sportskin krugovima. Ka junior je igra košarku u »Jugoplastike«, ali je odlaskon na službu na otok, na Drvenik Mali sve to prestalo.
Nakon šta se priselija u centar Solina, počeja je opet aktivniji život u sportskin krugovima, odnosno društvenon životu grada. Tako je bija osnivač Košarkaškog kluba »Solin« za šta je lani, na jubilarnoj pedesetoj obljetnici kluba, dobija i priznanje.
– Bija san i košarkaški sudac, a surađiva san i u Sportskin novostima, pisa izvještaje s terena – govori šjor Marino pa nan pokazuje i ulaznicu za počasnu tribinu na utakmice Nogometnog kluba »Solin« di je početkon 70-ih godina četri godine bija tajnik kluba.
Sića se i trenutaka kad je osnovan Rukometni klub »Partizan«, danas »Solin«, jer je tada ka momčić počeja tamo igrat. Pokazuje nan fotografiju na kojoj vojnici iz obližnjih kasarni kod crkve grade igralište, godina je 1955.
– To smo zvali igralište »na ceneri«. Zvalo se tako jer je bilo nasuto sa ceneron, to su van oni ostaci sa željeznice, šta bi izgorilo nakon loženja ugljena u lokomotivi – objašnjava nan Marino koji je posli bija i predsjednik rukometnog kluba »Solin«, ali i tajnik ribolovnog društva, pa nan priča i kako su uz pomoć stručnjaka pokušavali očuvat pastrvu »Solinku«. Bija je jedno vrime i tajnik u Mjesnoj zajednici.
Kad je posli priselija u Split, angažira se i u splitskon sportu, bija je tajnik ženskog rukometnog kluba »Dalma«.
– Osvojili smo u to vrime europski KUP, pa san tako svugdi s njima proputova – govori Marino koji o počecima solinske košarke ima puno priča. Prisjeća se tako samih početaka i kako je 70-ih godina čin se izgradila i otvorila nova škola u Svetome Kaju, odnosno školska dvorana, počeja podučavat mlade košarkaše. A, sve ostalo je povijest… Jedna od tadašnjih ekipa nalazi se i na ovoj fotografiji iz godine 1972.
Marino Vukšić je livo, a desno je tadašnji trener Hrvoje Čulić.

Bija je dosta angažiran u sportu, a uvik se prisjeća epizode kako je u vrime dok je bija tajnik nogometnog kluba, doveja u Solin reprezentaciju Sovjetskog saveza koja je bila na pripremama u Makarskoj.
– Rusi su u to vrime bili jaki. Čin san ja to dozna da su oni tu, otiša san u Makarsku s autobuson od »Dalmacijacementa« kako bi jih doveja da odigraju jednu utakmicu sa Solinon. Međutin, kako je naše igralište u to vrime bila sama ledina, samo šta nije bilo uzorano, bojali smo se da neće tit odigrat kad vide kako izgleda. A kako smo iz Makarske uranili, odveja ja njih prvo na Klišku tvrđavu. Odali oni tako gori obučeni u tute, vatalo se njihovo vodstvo za glave dok smo obilazili, strahovali valjda da jin ko ne padne od gori – smije se Marino i danas ton điravanju.
– I doveja ih s Klisa u Solin zadnjih petnajest minuti prije početka utakmice. Ostalo je neriješeno, dva – dva, Jajo je da dva gola za nas – prisjeća se Marino Vukšić kako je reprezentacija SSSR-a igrala u Solinu. Ko to može zaboravit…

 

Rusima po bocu rakije
– Nakon utakmice priredili smo Rusima večeru u Domu, današnjen »Zvonimiru«, tili jih počastit. Spremili jin lipo janjetinu, ali neki njihov šef, neki komesar, šta li je već bija, nije tija da ostaju na večeri, valjda radi posebnog režima prehrane ili šta već.
Međutin, uspija san svakome od igrača na dar u boršu uvalit baren litru domaće rakije – drago je Marinu.

POVRATAK STAROME SOLINU – VUKŠIĆI STIPETINI 3 – Loza sa Starina

Tako mi je dida priča, a isto san čuja i od don Lovre Katića, da bi don Frane Bulić svako jutro dolazija vlakon iz Splita, jer je živija u Sjemeništu. Iša bi prvo do Tusculuma, a onda u đir po Starinama. Ako bi ljudi koji su kopali svoja polja pronašli nešto zanimljivo, stavili bi na zidić kraj puta, pa bi don Frane doša, stavija u boršu i nosija u Tusculum

Tamo di se i rodija, ponovo se vratija. Na korijene u stare kuće u Stipetini. Marino Vukšić, učitelj i dugogodišnji sportski djelatnik priča nam o svom starom kvartu, kako je to nekoć bilo.
Prolazimo pokraj stare krušne peći i penjemo se poviše kuća na guvno di se vršilo žito, di je još stari toć za ulje i jedna od starijih kuća u susistvu. Većina je kaže, u ono vrime imala konja ili kravu, a ako nisi ima posudija bi jedan u drugoga ako je tribalo vršit žito ili štokod priorat.
– U jednoj od najstarijih kuća u susistvu kroz ponistru provirile skoro grane od murve, a bilo ih je nekoć sedan, osan stabala uokolo. Nema jon krova pa možeš bacit oko odgori, još se vide podići, niše za spremit teće u zidu, to ti je u ono vrime bija ka ugradbeni ormar – smije se šjor Marino na svoju usporedbu.
Vodi nas dalje.
– Ovo je kuća u koju su u susistvo stigli prvi doseljenici, a da nisu prezimena Vukšić – govori nam Marino. To je bila kuća Marinka Vukšića koju su 1921. kupili Kulići iz Dugobaba, postoji dokument o plaćanju poreza, pa se tako to može sa sigurnošću potvrdit – kazuje nam Marino dok fotografiramo kuću iz više kutova.
– U njoj nema stanara, ali je zanimljiva jer ima balaturu i kolone na ulazu, vjerojatno s obližnjih iskopina, kako su već u ono vrime Solinjani koristili kamenje sa Starina za izgradnju kuće ili ukrašavanje pročelja.
Prije su u ovon našen kvartu od Vukšića živili još i Frane Musin i sestra mu Marija, te barba Nediljko i teta Dara Vukšić, muž i žena – nabraja nam dalje pokazujući stare kuće ili ono šta je od njih ostalo.
Učinili smo tako đir pa se opet spuštamo do stare kuće njegova dida.
– Jedna polovica je bila moga dida Marina, a druga od brata mu Ive, Tanjina i Brajina dida – pojašnjava nan Marino.
– Doli u prizemlju, je bila štala i krava, a s druge strane konoba. Gori je bila kužina i sobe, a poviše nje, u potkrovlju komin. I tako u obe polovice identično – prisjeća se Marino unutrašnjih prostorija starih kuća.
Sića se i turnja isprid kuće koji je sad pod asflalton. Koliko li se tu samo turnjalo i donosilo grožđa nakon berbe u obližnjen vinogradu.
– Igralište današnje škole bilo je naš vinograd. Bilo je u njemu jedno dvi iljade trsa i ja san ćaći pomaga brat grožđe.
Kad su otkupljivali zemlju kako bi izgradili igralište nisu plaćali teren nego samo stabla, voćke i lozu na njemu, nisan bija zadovoljan cijenom, pa san se žalija – spominje se 80-godišnji Marino Vukšić pa se prisjeća i drugoga vinograda na Starinama koji je obilazija s drugin didon, Bartulon Milišićen, materinin ćaćon.


– Bila je to zemlja na Zubanovcu, kad krenete sa Širine pokraj autobusne stanice put Starina, tamo su isto bile pronađene iskopine. Bija je tu vinograd, smokve, trišnje, i bunar, tako da se moglo zalivat. Po cilin Starinama je uvik bilo polja, ljudi su sve obrađivali. Tako mi je dida priča, a isto san čuja i od don Lovre Katića, da bi don Frane Bulić svako jutro dolazija vlakon iz Splita, jer je živija u Sjemeništu. Iša bi prvo do Tusculuma, a onda u đir po Starinama. Ako bi ljudi koji su kopali svoja polja pronašli nešto zanimljivo, stavili bi na zidić kraj puta, pa bi don Frane doša, stavija u boršu i nosija u Tusculum. Svak je tako radija i don Frane je tako, malo po malo, sakuplja i sačuva vridne ulomke iz Salone – govori nam Marino pokazujući i fotografiju svoje matere Ivanke, rođene Milišić, i njezine prijateljice koju je na kolonama u Saloni, može bit i na Zubanovcu, fotografira poznati danski arheolog Ejnar Dyggve koji je istraživa Starine.

EJNAR DYGGVE
Mater mi je pričala kako su ona i Ejnar Dyggve na mote razgovarali. Govorila je kako je bija dobar čovik, a Solinjani su bili prema njemu susretljivi, upućivali bi ga di triba kopat kad bi su oni nešto našli dok su obrađivali svoje zemlje, priča nam Marino.

Marija GRUBIŠIĆ

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću