POVRATAK STAROME SOLINU – VUKŠIĆI STIPETINI 4 – Od škole do »Petronafte«

– Bija san i košarkaški sudac, a surađiva san i u Sportskin novostima, pisa izvještaje s terena – govori šjor Marino pa nan pokazuje i ulaznicu za počasnu tribinu na utakmice Nogometnog kluba »Solin« di je početkon 70-ih godina četri godine bija tajnik kluba. Sića se i trenutaka kad je osnovan Rukometni klub »Partizan«, danas »Solin«, jer je tada ka momčić počeja tamo igrat

Marino Vukšić iz Stipetinih radija je 15-ak godina u prosvjeti. Bija je učitelj, a u nekin školama i direktor. Prvi posal po završenoj školi dobija je već ka mladić na Drveniku Malon.
– Tamo san tada bija jedini učitelj u školi, predava san i onima od prvog do četvrtog razreda, a i onima od petog do osmog. U to vrime je u školi znalo bit 40-ak đaka. Posli san iša u Seget Gornji, pa u Rudu i Otok kod Sinja – prisjeća se Marino kako život učitelja tada nije bija lak jer se išlo od škole do škole, pa se onda zaposlija u Zavodu za ispitivanje kvalitete robe koja je surađivala s »Inom Petronafton«, a posli je i priša u »Petronaftu« radit, odakle je otiša i u mirovinu.

– Kad san se oženija i osnova svoju obitelj bilo nan je ovde tisno pa san priša u stan koji se nalazija u sadašnjen Domu kulture »Zvonimir«, to je bilo sredinon sedandesetih.
Na prvon katu su bili kužina i WC, na drugon katu dvi sobe, a tamo di je sad uprava i kancelarije bija je šufit, prisjeća se Marino kako je to izgledalo.
Od mladosti je Marino angažiran u sportskin krugovima. Ka junior je igra košarku u »Jugoplastike«, ali je odlaskon na službu na otok, na Drvenik Mali sve to prestalo.
Nakon šta se priselija u centar Solina, počeja je opet aktivniji život u sportskin krugovima, odnosno društvenon životu grada. Tako je bija osnivač Košarkaškog kluba »Solin« za šta je lani, na jubilarnoj pedesetoj obljetnici kluba, dobija i priznanje.
– Bija san i košarkaški sudac, a surađiva san i u Sportskin novostima, pisa izvještaje s terena – govori šjor Marino pa nan pokazuje i ulaznicu za počasnu tribinu na utakmice Nogometnog kluba »Solin« di je početkon 70-ih godina četri godine bija tajnik kluba.
Sića se i trenutaka kad je osnovan Rukometni klub »Partizan«, danas »Solin«, jer je tada ka momčić počeja tamo igrat. Pokazuje nan fotografiju na kojoj vojnici iz obližnjih kasarni kod crkve grade igralište, godina je 1955.
– To smo zvali igralište »na ceneri«. Zvalo se tako jer je bilo nasuto sa ceneron, to su van oni ostaci sa željeznice, šta bi izgorilo nakon loženja ugljena u lokomotivi – objašnjava nan Marino koji je posli bija i predsjednik rukometnog kluba »Solin«, ali i tajnik ribolovnog društva, pa nan priča i kako su uz pomoć stručnjaka pokušavali očuvat pastrvu »Solinku«. Bija je jedno vrime i tajnik u Mjesnoj zajednici.
Kad je posli priselija u Split, angažira se i u splitskon sportu, bija je tajnik ženskog rukometnog kluba »Dalma«.
– Osvojili smo u to vrime europski KUP, pa san tako svugdi s njima proputova – govori Marino koji o počecima solinske košarke ima puno priča. Prisjeća se tako samih početaka i kako je 70-ih godina čin se izgradila i otvorila nova škola u Svetome Kaju, odnosno školska dvorana, počeja podučavat mlade košarkaše. A, sve ostalo je povijest… Jedna od tadašnjih ekipa nalazi se i na ovoj fotografiji iz godine 1972.
Marino Vukšić je livo, a desno je tadašnji trener Hrvoje Čulić.

Bija je dosta angažiran u sportu, a uvik se prisjeća epizode kako je u vrime dok je bija tajnik nogometnog kluba, doveja u Solin reprezentaciju Sovjetskog saveza koja je bila na pripremama u Makarskoj.
– Rusi su u to vrime bili jaki. Čin san ja to dozna da su oni tu, otiša san u Makarsku s autobuson od »Dalmacijacementa« kako bi jih doveja da odigraju jednu utakmicu sa Solinon. Međutin, kako je naše igralište u to vrime bila sama ledina, samo šta nije bilo uzorano, bojali smo se da neće tit odigrat kad vide kako izgleda. A kako smo iz Makarske uranili, odveja ja njih prvo na Klišku tvrđavu. Odali oni tako gori obučeni u tute, vatalo se njihovo vodstvo za glave dok smo obilazili, strahovali valjda da jin ko ne padne od gori – smije se Marino i danas ton điravanju.
– I doveja ih s Klisa u Solin zadnjih petnajest minuti prije početka utakmice. Ostalo je neriješeno, dva – dva, Jajo je da dva gola za nas – prisjeća se Marino Vukšić kako je reprezentacija SSSR-a igrala u Solinu. Ko to može zaboravit…

 

Rusima po bocu rakije
– Nakon utakmice priredili smo Rusima večeru u Domu, današnjen »Zvonimiru«, tili jih počastit. Spremili jin lipo janjetinu, ali neki njihov šef, neki komesar, šta li je već bija, nije tija da ostaju na večeri, valjda radi posebnog režima prehrane ili šta već.
Međutin, uspija san svakome od igrača na dar u boršu uvalit baren litru domaće rakije – drago je Marinu.

POVRATAK STAROME SOLINU – VUKŠIĆI STIPETINI 3 – Loza sa Starina

Tako mi je dida priča, a isto san čuja i od don Lovre Katića, da bi don Frane Bulić svako jutro dolazija vlakon iz Splita, jer je živija u Sjemeništu. Iša bi prvo do Tusculuma, a onda u đir po Starinama. Ako bi ljudi koji su kopali svoja polja pronašli nešto zanimljivo, stavili bi na zidić kraj puta, pa bi don Frane doša, stavija u boršu i nosija u Tusculum

Tamo di se i rodija, ponovo se vratija. Na korijene u stare kuće u Stipetini. Marino Vukšić, učitelj i dugogodišnji sportski djelatnik priča nam o svom starom kvartu, kako je to nekoć bilo.
Prolazimo pokraj stare krušne peći i penjemo se poviše kuća na guvno di se vršilo žito, di je još stari toć za ulje i jedna od starijih kuća u susistvu. Većina je kaže, u ono vrime imala konja ili kravu, a ako nisi ima posudija bi jedan u drugoga ako je tribalo vršit žito ili štokod priorat.
– U jednoj od najstarijih kuća u susistvu kroz ponistru provirile skoro grane od murve, a bilo ih je nekoć sedan, osan stabala uokolo. Nema jon krova pa možeš bacit oko odgori, još se vide podići, niše za spremit teće u zidu, to ti je u ono vrime bija ka ugradbeni ormar – smije se šjor Marino na svoju usporedbu.
Vodi nas dalje.
– Ovo je kuća u koju su u susistvo stigli prvi doseljenici, a da nisu prezimena Vukšić – govori nam Marino. To je bila kuća Marinka Vukšića koju su 1921. kupili Kulići iz Dugobaba, postoji dokument o plaćanju poreza, pa se tako to može sa sigurnošću potvrdit – kazuje nam Marino dok fotografiramo kuću iz više kutova.
– U njoj nema stanara, ali je zanimljiva jer ima balaturu i kolone na ulazu, vjerojatno s obližnjih iskopina, kako su već u ono vrime Solinjani koristili kamenje sa Starina za izgradnju kuće ili ukrašavanje pročelja.
Prije su u ovon našen kvartu od Vukšića živili još i Frane Musin i sestra mu Marija, te barba Nediljko i teta Dara Vukšić, muž i žena – nabraja nam dalje pokazujući stare kuće ili ono šta je od njih ostalo.
Učinili smo tako đir pa se opet spuštamo do stare kuće njegova dida.
– Jedna polovica je bila moga dida Marina, a druga od brata mu Ive, Tanjina i Brajina dida – pojašnjava nan Marino.
– Doli u prizemlju, je bila štala i krava, a s druge strane konoba. Gori je bila kužina i sobe, a poviše nje, u potkrovlju komin. I tako u obe polovice identično – prisjeća se Marino unutrašnjih prostorija starih kuća.
Sića se i turnja isprid kuće koji je sad pod asflalton. Koliko li se tu samo turnjalo i donosilo grožđa nakon berbe u obližnjen vinogradu.
– Igralište današnje škole bilo je naš vinograd. Bilo je u njemu jedno dvi iljade trsa i ja san ćaći pomaga brat grožđe.
Kad su otkupljivali zemlju kako bi izgradili igralište nisu plaćali teren nego samo stabla, voćke i lozu na njemu, nisan bija zadovoljan cijenom, pa san se žalija – spominje se 80-godišnji Marino Vukšić pa se prisjeća i drugoga vinograda na Starinama koji je obilazija s drugin didon, Bartulon Milišićen, materinin ćaćon.


– Bila je to zemlja na Zubanovcu, kad krenete sa Širine pokraj autobusne stanice put Starina, tamo su isto bile pronađene iskopine. Bija je tu vinograd, smokve, trišnje, i bunar, tako da se moglo zalivat. Po cilin Starinama je uvik bilo polja, ljudi su sve obrađivali. Tako mi je dida priča, a isto san čuja i od don Lovre Katića, da bi don Frane Bulić svako jutro dolazija vlakon iz Splita, jer je živija u Sjemeništu. Iša bi prvo do Tusculuma, a onda u đir po Starinama. Ako bi ljudi koji su kopali svoja polja pronašli nešto zanimljivo, stavili bi na zidić kraj puta, pa bi don Frane doša, stavija u boršu i nosija u Tusculum. Svak je tako radija i don Frane je tako, malo po malo, sakuplja i sačuva vridne ulomke iz Salone – govori nam Marino pokazujući i fotografiju svoje matere Ivanke, rođene Milišić, i njezine prijateljice koju je na kolonama u Saloni, može bit i na Zubanovcu, fotografira poznati danski arheolog Ejnar Dyggve koji je istraživa Starine.

EJNAR DYGGVE
Mater mi je pričala kako su ona i Ejnar Dyggve na mote razgovarali. Govorila je kako je bija dobar čovik, a Solinjani su bili prema njemu susretljivi, upućivali bi ga di triba kopat kad bi su oni nešto našli dok su obrađivali svoje zemlje, priča nam Marino.

Marija GRUBIŠIĆ

POVRATAK STAROME SOLINU – VUKŠIĆI STIPETINI – Sviraju, pivaju, plešu…

Piše: Marija GRUBIŠIĆ

– Uvik smo ka sustvo bili složni, uvik se feštalo, sviralo i pivalo. I onaj koji bi nan se pridružija uvik bi ga lipo prihvatili, mogla je bit samo još veća fešta – govore nam teta Mila Vukšić i njezina dica, ćer Tanja Rožić i sin Ivica Vukšić Brajo koji žive u Stipetini ili odma uz njih, na zemlji uz stare kuće.
– Naš dida Ive je piva u crkvi i vodija je jedno vrime solinske glazbare. Mater i ćaća nisu pivali, ali su često išli zajedno na plesove i zabave – rado će nan kad je rič o svirci i pismi pripovidit sestra i brat, Tanja i Ivica, po ćaći zvan Brajo.
– Nešto san i ja malo bila u folkloru, ali kad san se zaljubila, onda je bilo gotovo. Ja i moj Brajo smo svugdi išli na plesove, bilo je toga nekoć puno više – prisjeća se s veseljen tih dana i njihova mater, teta Mila Vukšić, dok listamo album sa starin slikama i taman dolazimo do jedne di na jednoj od takvih solinskih plesnjaka odnosno zabava, tanca sa svojin mužen Petron, zvanin Brajo.

– U nas ti skoro svi sviraju, Brajina i Ivankina najstarija ćer Petra, piva i svira klavir, druga jin ćer Marija sad svira saksofon, peta godina je na Akademiji, upisala je i solo pivanje, treća, Domina svira hornu u solinskoj Gradskoj glazbi, a najmlađa Latica ima još vrimena za odlučit se šta će – govori ponosno njihova teta Tanja.
– U moga brata i neviste ti ima jedna singerica i na njoj mali škafetin s frnjokon s kojega visi triangl. To ti je kad dite propuzi da odma može počet svirat. Nisi se ni rodija već te instrument čeka – govori Tanja čija je ćer Karmen također svirala klarinet u Gradskoj glazbi Zvonimir, ali budući da je sad studentica u Zagrebu, sada malo pauzira, kaže Tanja.
– A kad je moj Dominik bija manji i iša na tečaj gitare, to ti je opet posebna priča – nasmijala se odma u startu Tanja.
– Upisala san ga u Split u KUD »Marjan« da nauči svirat gitaru i kako bi bila sigurna da će on to sve odradit, sidila bi i ja tamo i čekala ga dok ne završi sat. A, da ne stojin tamo samo tako profesor je predložija da i ja počnen učit i eto, na kraju je rezultat taj da je mater zasvirala – smije se Tanja koja zajedno s prijateljicon, imenjakinjon Tanjon ima bend »Duo Tanjos«, pa uz gitaru i mandolinu sviraju za razne fešte, a pridruži se i bratu Braji ako on negdi zasvira.
– Kad smo bili kolendrat na Svetoga Stipana u Stipetini, prošlog Božića Dominik nije svira ni piva, ali je sve materi, babi i ujcu pomoga onako lipo organizirat i dočekat pivače i druge kolendare.
Ovo ste slučajno potrefili da se u kvartu ne čuje sviranje ili operno pivanje – dodaje Tanja dok vrtimo dalje album sa starin slikama di Ivica iliti Brajo već odmalena čvrsto drži harmoniku.

– U jednon momentu u kući je ima četiri harmonike, bili su i bubnjevi jer je Petra počela pivat u bendu, onda pianino, mandolina, saksofon… – nabraja Tanja bratov glazbeni arsenal.
– Čin čuje da se prodaje neki instrument on bi ga kupija, a posebno kad je riječ o harmonici – otkriva Tanja.
– I kontarabas san bija kupija. Ne znan ga svirat, ali neka se nađe – nasmija se Brajo, dok nan je u prilog tome Tanja ispričala kako joj je nevista Ivanka rekla da će, ako Brajo kupi još jednu harmoniku, pritvorit je sigurno u ormar.
Šalila se Ivanka ali, ko zna možda i nije.

– U našoj je ulici uvik bilo živo. Kad mi je bija pir bilo je ovde bar dvista ljudi, a kad se Latica rodila Brajo je zva u sebe doma sve prijatelje. To je bilo pisme i svirke ka nikad, ja san mislila balkon će se prosest, nikad to neću zaboravit – prepričava Tanja.
– Sićaš se Tanja kad si nastupila na Glasu Kaštela i osvojila nagradu. Ja san ti bija menađer – podsjeća Brajo sestru na te vesele dane ditinjstva.
– Da jel’ se sićan!? Osvojila san prvu nagradu. Cila ulica me došla gledat. Posli se feštalo, skakalo se i plesalo po stolu, cila ulica je bila na dvoru, načeja se pršut, jilo se, pilo se…
Imali smo i Glas ulice. To je bilo na sredini ulice, tu di je bila funtana, tu je bila pozornica i svak je ima svoj nastup, uglavnon smo bile prijateljica Tihana Blažević i ja, ali pripreme su bile po cili dan, šta će se pivat, šta će se obuć, šta će se posli kuvat… – prepričava Tanja.
Tako se ljudi moji u Stipetinima uvik feštalo, šta god bilo, rođenje, krštenje, pričest, pir, rođendani, mačkare… Uvik se tražija neki razlog, samo da se druži.
– Ma, jednon kad nan se i prasica oprasila nosilo nan je cilo susidstvo darove, ka za na prave babine. Bilo je 12 praščića. Susistvo se udružilo i jednu ogromnu konistru napunilo manistre, cukra, ulja… Stavili unutra babarin, bočicu i dudu ka za prave bebe. Kolonu su predvodile suside, teta Ana Jurić i Ana Blažević… A onda smo mi odma ka domaćini na stol izvadili vina, pršuta samo nek je slavlje – nasmijali su nas Vukšići na kraju ovog druženja, a mi smo jin poželili još puno lipe svirke i pisme u životu i da uvik ostanu ovako vedri i otvorenog srca.
Jer u Stipetini kad god dođete ne možete se osjećat drugačije nego dobrodošlima!

Na guvnu
Poviše starih kuća u Stipetini je guvno.
-Tu smo se mi ka dica igrali, a sada više ljudima služi ka parkiralište – govore Brajo i Tanja.
Na guvnu di se nekoć vršilo žito je još stari toć na koji je sila ovde najmlađa Vukšićka, sedmogodišnja Latica, dok se iza nje vide stare kuće.

Dida Ive, pivač i glazbar
– Naš dida Ive je piva u crkvi, u starin solinskin pivačima, a jedno vrime je vodija i solinsku glazbu. Kad san na poticaj ženinog oca Andrije Podruga počeja pivat u starin pivačima, Ivan Grubišić Šimunov mi je ispriča da jin je moj dida donija nastavak teksta »O prislavna Božja mati«. Oni su valjda pivali do tad samo dvi kitice, a on jin je donija još, sa svin notama, ko će znat di je on to bija iskopa. U staron baulu u potkrovlju bilo je pustih papira, bilo je i nota i knjiga, a kad je umra njegova žena, a naša baba Nikolina, poznatija ka Mika, je izgleda kroz noć sve to bacila – prisjeća se Brajo jedne zgode.
– Baba, jel ostalo šta pisama i zapisa iza dida? – pitala ju je iza didove smrti moja žena Ivanka.
– E, moja ćerce, koliko je tu kartušine bilo, sve san ti ja to pobacala! – odgovorila je baba Mika.

Susidi ka najbliža rodbina
Kad bi se koja cura udavala ili momak iz ulice ženija, pa kad bi došli roditelji na upoznavanje, obavezno bi se pojavile i suside. To bi bilo negdi iza ručka, nakon onog formalnog upoznavanja. Donile bi one darak svekrvi, odnosno punici, poklon toj mladoj ili mladoženji i čitalo bi se pismo, ka neka šaljiva čitaba i naravno, malo bi i nazdravili… – sića se Tanja.

Novi broj Solinske Kronike

posljednji broj solinske kronike

Pratite nas

   Facebook

   RSS

   Newsletter

Zvonimir Solin Newsletter

Najvažnije vijesti u vašem email sandučiću